Naslov
Korespondencija Josip Juraj Strossmayer - Lujo Vojnović kao povijesni izvor. I. dio (1885.-1892.)
(Correspondence between Josip Juraj Strossmayer and Lujo Vojnović as a Historical Source: Part I (1885-1892))

Autori
Grijak, Zoran

Izvornik
Povijesni prilozi (0351-9767) 41 (2022), 63; 245-302

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Radovi u časopisima, članak, znanstveni

Ključne riječi
biskup Josip Juraj Strossmayer ; Lujo Vojnović ; William Ewart Gladstone ; Robert William Seton-Watson ; Louis (Lájos) Felbermann ; Peter Evan Turnbull ; Cecil Marcus Knatchbull-Hugessen ; Austro-Ugarska Monarhija ; Velika Britanija ; Rusko Carstvo ; Austro-ugarska nagodba (1867.) ; Hrvatsko-ugarska nagodba (1868.) ; Home Rule Bill ; nacionalni stereotipi ; rasističke koncepcije ; politički i kulturni narativi
(Bishop Josip Juraj Strossmayer ; Lujo Vojnović ; William Ewart Gladstone ; Robert William Seton-Watson ; Louis (Lájos) Felbermann, Peter Evan Turnbull, Cecil Marcus Knatchbull-Hugessen ; Austro-Hungarian Monarchy ; Great Britain ; Russian Empire ; Austrian-Hungarian Settlement (1867) ; Croatian-Hungarian Settlement (1868) ; Home Rule Bill ; national stereotypes ; racist conceptions ; political and cultural narratives)

Sažetak
U radu se analiziraju pisma iz korespondencije Josip Juraj Strossmayer – Lujo Vojnović iz razdoblja 1885.–1892. Kao prilog radu uvršteno je pet pisama iz naznačenoga razdoblja sa znanstvenim aparatom (ostalih devet pisama, koja obuhvaćaju razdoblje od 1893. do 1901., analizirat će se u drugom dijelu rada). Posebna pozornost posvetila se analizi Vojnovićeva pisma od 23. srpnja 1892., u kojemu biskupa Strossmayera moli da kod glasovitoga britanskog državnika Williama Ewarta Gladstonea podrži njegov memorandum na francuskom jeziku u kojemu Gladstoneu preporučuje Hrvatsko- ugarsku nagodbu (1868.) kao predložak za nacrt zakona o irskoj samoupravi (Home Rule Bill), koji je Gladstone predložio na donošenje britanskom parlamentu 1886. i 1893., te Strossmayerovu odgovoru na to pismo od 25. srpnja 1892., u kojemu on, umjesto potpore Vojnovićevoj inicijativi, iznosi niz kritičkih objekcija o Mađarima i njihovoj hegemonističkoj politici prema Hrvatima u sklopu Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva te općenito prema nemađarskim narodima u okvirima Translajtanije, ugarske polovice Austro-Ugarske Monarhije (1867.). Pritom Strossmayer u svojem odgovoru Vojnoviću iznosi i rasističke i pseudoantropološke objekcije o Mađarima, kojima im je nastojao osporiti mogućnost nadilaženja okvira feudalnoga društvenog uređenja i oblikovanja modernih građanskih institucija. Tom je odgovoru priložio i pismo s istim nadnevkom, zamolivši Vojnovića da ga zapečati i zajedno sa svojim pismom pošalje Gladstoneu. Ono također sadržava niz kritičkih objekcija o Mađarima i njihovoj hegemonističkoj politici. Glede ocjene dosega Strossmayerova utjecaja na oblikovanje Gladstoneovih kritičkih stajališta o Mađarima i njihovoj politici prema nevladajućim narodima Translajtanije, a napose prema Hrvatima u sklopu Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva, bitno je istaknuti da Gladstone, koji je 1892. osvojio svoj četvrti, ujedno posljednji izborni mandat, ne samo da nije Strossmayera podržao u njegovoj kritici Mađara, nego mu uopće nije odgovorio na njegovo pismo od 25. srpnja 1892. Kao objašnjenje za takav Gladstoneov postupak u radu se iznosi teza da je on, s obzirom na svoje inače vrlo srdačne i prijateljske odnose sa Strossmayerom, to učinio napose iz pragmatičnih političkih razloga, koji su proizlazili iz činjenice da je Velika Britanija u tom razdoblju pružala snažnu potporu Austro- Ugarskoj Monarhiji, držeći ju važnim čimbenikom europskoga sustava ravnoteže, preprekom ruskom ekspanzionizmu prema Zapadu i njemačkom prodoru prema Istoku. Stoga bi, da se sve svelo samo na Gladstonea, doseg Strossmayerovih nastojanja u razotkrivanju mađarske represivne politike nad nemađarskim narodima Translajtanije u Velikoj Britaniji bio neznatan. No, ona su naišla na iznimno snažan odjek kod jednoga drugog Britanca, također vrlo utjecajnog, Roberta Williama Seton- Watsona, koji je fragment zapečaćenoga Strossmayerova pisma Gladstoneu objavio u prilogu svojega djela "The Southern Slav Question and the Habsburg Monarchy" (1911.), a u djelu "Racial Problems in Hungary" (1908.), polazeći ne samo od Strossmayerovih uvida s tim u vezi nego i od rezultata vlastitih istraživanja i spoznaja, europskoj javnosti razotkrio činjenice u vezi s hegemonističkom politikom ugarskih političkih elita prema nemađarskim narodima Kraljevine Ugarske. Analizom više znanstvenih djela i promidžbenih publikacija, nastalih od sredine 19. pa sve do kraja prvoga desetljeća 20. stoljeća, u radu se argumentira teza da su nacionalni stereotipi, uključujući i rasistički narativ, kao element potkrepljivanja vlastitih kritičkih teza o pripadnicima drugih naroda, bili gotovo općeprisutni podjednako kod hrvatskih i mađarskih, kao i kod britanskih autora koji su se bavili problematikom međunacionalnih odnosa u sklopu ugarske polovice Austro-Ugarske Monarhije.Time se ujedno argumentira teza da Strossmayerove rasističke i ksenofobne formulacije o Mađarima ni u kojem slučaju nisu bile iznimka, nego tek segment tada vrlo zastupljenog rasističkog narativa, koji se iz javne i političke prenosio i u znanstvenu sferu.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Povijest

Napomena
Rad je nastao u sklopu provedbe internoga
znanstveno-istraživačkog projekta Hrvatskoga
instituta za povijest "Fenomen dubrovačkih Srba
katolika u svjetlu korespondencije njegovih
istaknutih predstavnika"

POVEZANOST RADA