Naslov
Federativna Jugoslavija i njezini jezici
(The Languages of Federative Yugoslavia)

Autori
Mićanović, Krešimir

Izvornik
Studia Slavica Academiae Scientiarum Hungaricae (0039-3363) 66 (2021), 2; 319-339

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Radovi u časopisima, članak, znanstveni

Ključne riječi
Skupština Jugoslavije, komisije za utvrđivanje autentičnosti tekstova, Ustav FNRJ (1946), Ustavni zakon (1953), hrvatski jezik, makedonski jezik, slovenski jezik, srpski jezik
(Federal Assembly Yugoslavia, commissions for authenticating texts, Constitution of the FPRY (1946), Organic Law (1953), Croatian language, Macedonian language, Slovenian language, Serbian language)

Sažetak
U radu se raspravlja o pravnoj regulaciji statusa jezika federativne Jugoslavije i njihovu nazivanju u razdoblju kojega su granične točke odluke AVNOJ-a iz 1944. godine te prva polovica travnja 1963. godine, kada se donosi drugi po redu Ustav. Za trajanja Drugoga svjetskog rata politička tijela države u nastajanju proklamirala su ravnopravnost četiriju jezika (u pravilu u izvornim se tekstovima navode redoslijedom): srpskoga, hrvatskoga, slovenskoga i makedonskoga. Tada je odlučeno, što se može smatrati temeljnim ostvarenjem proklamirane jezične ravnopravnosti na koju se obvezala federativna zakonodavna vlast, da će službeno glasilo objavljivati zakone nove države na tim četirima jezicima, odnosno da će glasilo istodobno izlaziti u četirima ravnopravnim izdanjima. S donošenjem prvog Ustava početkom 1946. godine objavljivanje saveznih zakona na više jezika dobilo je i svoju ustavnu sankciju. Osim odredbe o objavljivanju zakona ustavotvorac je posebnim odredbama zajamčio nacionalnim manjinama slobodnu upotrebu svojega jezika te odredio da se postupak pred sudom vodi na jezicima republike, autonomne pokrajine ili oblasti. Ustavotvorac nijednom jeziku nije izričito dodijelio status službenoga (ili državnoga), ali je očito da razlikuje tri skupine jezika nejednaka statusa: jezike narodnih republika (objavljivanje zakona, vođenje sudskog postupka), jezike autonomnih pokrajina ili oblasti (vođenje sudskog postupka), jezike nacionalnih manjina (mogu se rabiti pred sudom). Ustavotvorna skupština u svojim poslovnicima izričito navodi u skladu s avnojskom praksom četiri jezika – srpski, hrvatski, slovenski i makedonski – ali je donijela Ustav 1946. godine u kojemu se ti jezici ne navode. Ustavni zakon, kojim je početkom 1953. znatno revidiran Ustav, u posebnoj odredbi regulira donošenje i objavljivanje saveznih zakona na jezicima svih narodnih republika, ali se ni u njoj ne navode nazivi tih jezika. Rasprave vođene u ustavotvornim i zakonodavnim odborima, što su dosad u jezičnopolitičkim istraživanjima prema autorovu uvidu posve zanemarene, pokazuju da nenavođenje naziva jezika nije propust zakonodavca, nego rezultat političke odluke koja je provedena u Skupštini Jugoslavije, ali donesena, po svemu sudeći, u partijskom centru moći, u najužem vodstvu KP Jugoslavije, u prvom redu da bi se ustav rasteretio arbitriranja o tome jesu li hrvatski i srpski dva ili jedan jezik. U nepuna dva poslijeratna desetljeća jezici narodnih republika nisu dobili svoju ustavnu sankciju, ali, što pokazuje istražena građa, u nizu tekstova niže pravne snage (odluke, pravilnici, skupštinski poslovnici) federativna zakonodavna vlast izričito navodi srpski, hrvatski, slovenski i makedonski kao svoja četiri jezika. S donošenjem Ustava SFRJ 1963. godine započinje novo ustavnopravno razdoblje u kojemu Skupština Jugoslavije mijenja svoj režim nazivanja jezika jugoslavenskih naroda, što znači u prvom redu da prestaje s uporabom glotonima hrvatski jezik i srpski jezik.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Filologija

POVEZANOST RADA