Naslov
Varaždin u poraću Drugog svjetskog rata (1945.-1948.)
(Varaždin in the aftermath of the Second World War (1945-1948))

Autori
Huzjan, Vladimir

Prevoditelji
Županić, Sanja

Ostali urednici
Damjanović, Stjepan

Vrsta, podvrsta i kategorija knjige
Autorske knjige, monografija, znanstvena

Izdavač
Zavod za znanstveni rad Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Varaždinu ; Muzej Brdovec

Grad
Zagreb : Varaždin

Godina
2022

Stranica
368

ISBN
978-953-347-417-5

Ključne riječi
Varaždin, Drugi svjetski rat, poraće, 1945., 1948.
(Varaždin, Second World War, aftermath, 1945, 1948.)

Sažetak
Ovu knjigu je bio izazov napisati, ne zbog teme ili opsega, već zbog nedostatka arhivskog i muzejskog gradiva na osnovu kojeg je pisana. Dok je za istraživanje Varaždina u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske (1941.-1945.) u Državnom arhivu u Varaždinu bilo dostupno 100 arhivskih kutija, za razdoblje poraća od 1945. do ljeta 1948. svega 20-ak. No, u drugim arhivima postoji gradivo u mjeri da su se mogli rekonstruirati osnovni događaji i zbivanja, a dio podataka preuzet je iz tada jedinih gradskih novina Varaždinskih vijesti. Posebnost je da još postoje svjedoci tog vremena čija su svjedočanstva po prvi puta ovdje objavljena. Varaždin je bio među posljednjim gradovima u Hrvatskoj u koji je početkom svibnja 1945. ušla Jugoslavenska vojska. Svjedoci opisuju da je vladala strka, vojska i civili povlačili su se prema Sloveniji, a kako su oni odlazili, pripadnici Jugoslavenske vojske su ulazili. Gradskog načelnika Vjekoslava Medvedovića nije bilo, pa ga je mijenjao donačelnik Dragutin Mintas. On nije htio da se grad brani, već da Jugoslavenska vojska slobodno uđe. Čekao ih je sa simboličnim ključevima grada kraj Židovskog groblja, no tamo je najvjerojatnije strijeljan. Tijelo mu je s drugim strijeljanim Varaždincima prenijeto u grupno grobište Kolinjak u Gornjem Knegincu. Takvih je poznatih grobnica na području Varaždinske županije 62, a tomu je pridonijela OZN-a koja je imala popis osoba koje su surađivale s neprijateljem ili bile u strukturi vlasti ili vojske NDH. Rat je završio i mnogi su se veselili miru i oslobođenju, no taj kredit se brzo trošio jer su Varaždinci već u ljeto 1945. vidjeli da se odvedene grupe ljudi ne vraćaju. Ružica Juras vidjela je kako u gradu ubijaju zarobljenog vojnika jer nije mogao hodati, a gore je doživio Stjepan Cajzek na svom putu koji će kasnije prozvati Križnim. Ivica Košćec raspitivao se za prijatelja Dragutina Mintasa, a član lokalne OZN-e mu je odgovorio da ne pita za bandu jer je otplovila Dravom. Njegov sin Vladimir Košćec ispričao je što se dalje dogodilo: ‘’Moj je tata skočio, primio ga za šinjak i počeo ga gušiti. Spasili su ga njegovi. Tata im je opsovao i rekao: ‹Koljači ste ko’ i ustaše’. Do tog trenutka smo bili dobri, a onda su nam konfiscirali imovinu’’. I drugim obiteljima u Varaždinu su zaplijenili imovinu. O tome svjedoče Predrag Grims, Vladimir Košćec i Zvonko Bezjak, a formirana je bila i posebna komisija koja je odlučivala tko je ratni dobitnik, a tko ne. Sigurno je da u poraću nije bilo lako. Svega je nedostajalo – hrana i potrepštine dijeljene su ili se nabavljalo na točkice, a šverc se teško kontrolirao. Novine su pisale o zapljenama, a kod krojača Stjepana i Marijana Težaka otkrivene su švercane šivaće mašine i tekstil. Marijan Težak je osuđen na smrt strjeljanijem, a njegov sin Stjepan na gubitak građanskih prava i oduzimanje imovine. No, poraće je donijelo i priliku za napredak. U Varaždinu se uređuju ulice, donose propisi o čistoći i higijeni, zatrpavaju obrambeni rovovi, obnavlja se radio i tisak, gradi telefonska centrala, kanalizacija te mostovi preko Drave. S radom nastavlja kazalište, muzej, knjižnica, škole, pjevačka i sportska društva. Neka su ukinuta poput katoličkih društava i Varaždinske građanske garde, a ukinuta je i uršulinska Ženska stručna škola zbog: ‘’(…) besciljnog polaska djece u istu.’’ Ubrzo je krenula prva petoljetka, no kako je završena početkom 1950.-ih nadilazi vremenski okvir knjige. Svakako bi bilo dobro istražiti što je od planiranog ostvareno, što ne te koji su uzroci navedeni da nije išlo po planu. U prvim mjesecima poraća sve je usmjereno na nadolazeću žetvu presudnu za organizaciju prehrane pučanstva te lokalne i državne izbore. U gradu se do danas sačuvao vjerojatno jedini politički grafit tog vremena u kontinentalnoj Hrvatskoj: ‘’Za savez radnika i seljaka (u) borbi protiv (šp)ekulanata. (Svi?) na izbore. (Tko?) nije za front taj je protiv naroda!’’ Na dan izbora 1946. veća grupa nezadovoljnih napala je i kamenovala uršulinski samostan. Gradski župnik Mihovil Kanoti i upravitelj župe u Biškupcu Josip Kalajdžić osuđeni su, a u Kronici Kapucinskog samostana zabilježeno je nakon premetačina i odvođenja nekih kapucina na ispitivanje da: ‘’OZNA (sve dozna, nikog ne pozna)’’. Treba dodati da je u ovoj knjizi korišteno i izvorno arhivsko gradivo koje je stvorila OZN-a/ UDB-a, a koje treba uzeti kritički jer je upitno kako je nastalo. Moguća su kriva navođenja, ali to su za sada jedini dostupni izvori. Možda će u budućnosti nova, danas nepoznata, saznanja donijeti i nove spoznaje. U ljeto 1945. donijet je Zakon o konfiskaciji kojim je konfiscirana imovina onih koji su poslovali tijekom rata i proglašeni su ratnim dobitnicima. U Varaždinu se za to djelo sudilo 151 osobi. Nacionalizirana su poduzeća poput Tivara, VIS-a, tvornica Jurja Ehla i Ivana Kefele ili zlatarskorezbarske radionice Valtera Sorlinija, a novine su nakon provedene nacionalizacije prepune opisa o uspješnom poslovanju, obaranju rekorda, racionalizaciji troškova, svladanih i premaših radnih normi, sindikalnih aktivnosti itd. Ističe se sljedeći slučaj: uljara Adolfa Bezjaka radila je do 1948. kada je nacionalizirana, a on ostao bez posla. Došao je novi upravitelj i odveo tvrtku u bankrot, a za to je A. Bezjak optužen i osuđen na četiri godine zatvora iako s tvrtkom nije imao nikakve veze godinu dana. Njegov sin Zvonko je komentirao: ‘’Sudac koji ga je osudio kasnije se ispričao jer da je dobio direktivu da to mora napraviti’’. Tako je s dolaskom nove vlasti 1945. nestao utjecaj dotadašnjih gradskih elita. Sve obitelji koje su imale utjecaj u Varaždinu do 1941., a neke i do kraja rata, u poraću su postale gotovo beznačajne. Imovina im je oduzeta ili je ‘’dobrovoljno’’ predana lokalnom Narodno oslobodilačkom odboru. Stvorena je nova raspodjela moći i utjecaja koji nije svima odgovarao, posebno ne Šimunu Prpiću koji je izjavio: ‘’Zato naša država propada kad su ovi šumski ljudi postavljeni na vlast, koji nemaju pojma o tome i da ovi šumski ljudi neće da pitaju nas učene ljude, da te vlasti ne valjaju i to neće dugo potrajati.’’ Agrarna reformna bila je još jedan problem. Njome su oduzeti veliki poljoprivredni posjedi od kojih je veći dio pripao državi, a manji siromašnim i bezemljašima. U Varaždinu su vjerske zajednice ostale bez najvećeg dijela svojih posjeda kao i bogatije obitelji. Varaždinske uršulinke u kronici bilježe: ‘’Do sada smo posjedovali 50 jutara i 821 čhv zemlje. (…) Ukupno ostaje nam iza agrarne reforme 17 j i 604 čhv obradive zemlje i 2 j i 38 čhv neobradive površine’’. Ipak, na većinu stanovništva je to ostavilo dobar dojam, no početkom 1948. krenulo se s prisilnim osnivanjem zadruga zbog čega su seljaci izgubili dobivenu zemlju. Represija pri prisilnom otkupu poljoprivrednih proizvoda dodatno ih je ogorčila. Tako će do kraja 1948. Varaždin imati oko 17.000 stanovnika, a taj rast rezultat je neuspjele agrarne reforme nakon koje je veći broj osiromašenog seoskog stanovništva krenuo raditi u grad. Time je pomogao industrijski razvoj poratnog Varaždina, ali je okolica osiromašila. U takvom nezadovoljstvu stigla je u ljeto 1948. rezolucija Informbiroa. Nova represija osjetila se u gradu. Petar Žitnik se sjeća da je te godine bio uhapšen Milutin Miljević koji je u Varaždinu vodio autoprijevozničku tvrtku. Nakon hapšenja nosio mu je na policiju hranu sve dok mu je jednog dana stražar nije rekao da za njega više ne nosi. Kada je došao kući i to rekao: ‘’(…) mama i teta su počele vriskati. Teta je otišla na policiju pitati što je s njim i njoj je rečeno: ‘Drugarice, za njega više ne pitajte’. Nikad više nismo čuli o njemu’’. Premda je poraće u Varaždinu donijelo olakšanje završetka Drugog svjetskog rata i mir, bilo je izuzetno teško. Mnogi su bez suđenja stradali ili ostali bez imovine i građanskih prava u montiranim procesima, a novi sustav rigidno je provodio zamisli Komunističke partije Jugoslavije koja je pokušala stvoriti novo društvo po uzoru na Sovjetski savez. U tome nije uspjela, ali Varaždinci su osjetili svu težinu neuspjelih pokušaja.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Povijest

POVEZANOST RADA