Naslov
Bogočovjek Isus Krist. 2. Mesija, Sin Božji i Spasitelj
(The God-man Jesus Christ. 2. Messiah, Son of God and Savior)

Autori
Karlić, Ivan

Vrsta, podvrsta i kategorija knjige
Autorske knjige, prirucnik, znanstvena

Izdavač
Kršćanska sadašnjost

Grad
Zagreb

Godina
2022

Stranica
760

ISBN
978-953-11-1717-3

Ključne riječi
Isus Krist, Sveto pismo, kristologija, patristika, skolastika, Tridentska obnova
(Jesus Christ, Scripture, Christology, Patristics, Scholasticism, Tridentine Restoration)

Sažetak
Prvi je dio knjige posvećen biblijskom kristološkom govoru: polazi se od Starog zavjeta koji pripravlja i najavljuje dolazak Isusa Krista i u Njemu nalazi svoje ispunjenje. Naime, događaj Isusa Krista - kako ga predstavljaju novozavjetni spisi – ne možemo potpuno razumjeti bez Starog zavjeta ; starozavjetna ekonomija spasenja ima propedeutsku ulogu za Kristov dolazak. Potom slijedi novozavjetna kristologija s uvodnim govorom o povijesnom okružju Isusa iz Nazareta Krista. Prije nego se prijeđe na doslovno novozavjetnu kristologiju, tj. na govor o Isusovoj osobi, navještaju, ponašanju i djelovanju, ovaj se dio nastavlja s možda neuobičajenim „umetanjem“ teme otajstva utjelovljenja Isusa Krista. Nakon govora o otajstvu utjelovljenja Sina Božjega pozornost je usmjerena na novozavjetne spise, posebice na prikaz povijesnog događaja Isusa iz Nazareta Krista, tj. Njegovo zauzimanje za kraljevstvo Božje, za koje On svjedoči i koje navješćuje riječima, ponašanjem i djelima sve do smrti. Potom se izlažu različiti oblici (implicitne i eksplicitne) ispovijesti novozavjetne vjere u Isusa kao Mesiju (Krista), Sina Božjega i Gospodina ; promišlja se o Isusovoj osudi i smrti na križu, o uzrocima koji su ga doveli do križa, o Isusovu shvaćanju vlastite smrti te o soteriološkim tumačenjima Njegove smrti ; s tim je povezan i govor o Kristovu služenju „do kraja“, kao i tema Božje patnje u Isusu Kristu. Nadalje se govori o Kristovu slavnom uskrsnuću, koje je izvor, temelj i polazište kršćanske vjere, a nakon toga se promišlja o spasenjskoj (soteriološkoj) dimenziji Kristove osobe i Njegova djela spasenja. U okviru novozavjetne kristologije (a i kasnije) progovara se, u obliku excursusâ, o nekim kristološkim temama na način da ih se pokušava što je moguće više približiti suvremenom čovjeku (vjerniku), te nastoji vidjeti koje posljedice, plodove ili nadahnuća mogu imati za ljude u današnjem crkvenom i društvenom okružju. Drugi dio knjige posvećen je povijesno-dogmatskom razvoju kristologije. Kristološko promišljanje u Crkvi nije stalo zaključenjem novozavjetne objave, nego se nastavlja u životu crkvene zajednice. Crkva je, vođena vjerom u uskrsnulog Isusa Krista te nadahnjivana i usmjeravana Duhom Svetim, uvijek iznova pokušavala produbiti otajstvo Isusa Krista, a to je činila polazeći od novozavjetnih spisa kojima uvijek ostaje vjerna. Povijesno-dogmatski itinerarij razvoja kristologije započinje s novozavjetnom eksplicitnom kristologijom, jer se u njoj nalazi izvor i početak kristološkoga dvomilenijskog hoda. Potom se iznose glavni naglasci kristološkog učenja u patrističkom razdoblju ; najprije se sažeto iznosi kristologija u judeo-kršćanskom i u helenističkom okružju, a nakon toga se prelazi na govor o razvoju kristologije u cijelom patrističkom razdoblju: kod apostolskih i crkvenih otaca, teologa i apologeta, koje su pratila i paralelno se razvijala i neka kriva, odnosno krivovjerna naučavanja koja se prvenstveno promatra sa kristološkog motrišta. Golemu važnost za povijesno-dogmatski razvoj kristologije imaju dakako i opći crkveni sabori u patristici, jer su oni na neki način „zaokružili“ kristološku ispovijest vjere u Crkvi. U završnim poglavljima pozornost je posvećena srednjovjekovnoj (zapadnoj) i skolastičkoj kristologiji, odnosno nekim značajnijim teolozima tog razdoblja, koji su također iznimno obogatili kristološko promišljanje, zajedno sa tada rođenim tzv. „prosjačkim redovima“ koji su nastojali „pretvoriti“ kristološku misao u konkretan život. Naime, skolastički su teolozi uistinu veliki umovi koji su unijeli određenu „svježinu“ u kristologiju te je obogatili novim dubokim promišljanjima o otajstvima Isusa Krista. Nakon skolastičke kristologije slijedi razdoblje koje je obilježeno, s jedne strane, protestantskom reformacijom, a s druge Tridentskim saborom. Iznose se temeljna kristološka obilježja i sadržaji koje su promicali glavni protagonisti toga za Crkvu izuzetno burnog razdoblja, te kristološki smjer zacrtan na jednom od najvažnijih crkvenih sabora u Trentu. Time se zaključuje povijesno-dogmatski itinerarij, budući da se o kristologiji nakon Tridentskog sabora u katoličkom i u protestantskom okružju, tj. u vrijeme tzv. prosvjetiteljstva, racionalizma, modernizma i sve do prve polovice XX. st., bilo detaljno govorilo u autorovoj prvoj knjizi posvećenoj "Uvodu u kristologiju".

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Filozofija, Teologija, Interdisciplinarne humanističke znanosti

POVEZANOST RADA