Naslov
Diskurs svjedočenja u hrvatskoj prozi devedesetih godina 20. stoljeća o Vukovaru
(WITNESSING DISCOURSE IN CROATIAN PROSE ABOUT VUKOVAR DURING NINETIES IN 20Tth century)

Autori
Novinc, Vlasta

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Ocjenski radovi, doktorska disertacija

Fakultet
Filozofski fakultet u Zagrebu

Mjesto
Zagreb

Datum
13.07

Godina
2017

Stranica
256

Mentor
Izv. prof. dr. sc. Julijana Matanović

Ključne riječi
autobiografski diskurs, diskurs svjedočenja, konstrukcija zbilje, poststrukturalistička autobiografija, radikalna autobiografija, topos Vukovara, performativni obrat, hrvatsko ratno pismo, slabi subjekt, novopovijesni roman, teorija traume.
(autobiographical discourse, the discourse of testimony, representation of reality, poststructuralistic autobiography, radical autobiography, Vukovar topos, performative reversals, Croatian war writing, weak subject, newhistoric novel, trauma theory)

Sažetak
U ovome se radu istražuju različiti narativni modusi autobiografskoga diskursa kojima su se devedesetih godina 20. stoljeća konstruirala svjedočenja zbilje čija je zajednička poveznica prostor Vukovara. Rad se oslanja na poststrukturalističke teorije autobiografije, performativnoga obrata, teorije traume i na tzv. topološko-spacijalni pristup. Teza je rada da diskurs svjedočenja proizvedi topos Vukovara te da ima funkciju performativa u konstrukciji zbilje. Sinkronijski element konstrukcije (hrvatsko ratno pismo) temelj je čitanja pojedinačnih tekstova, ali se dijakronijski okvir nameće kao nužan element za razumijevanje diskursa svjedočenja u kontekstu hrvatske književnosti 90-ih godina 20. stoljeća. Matrica svjedočenja ima za podlogu dekonstrukciju povijesnoga diskursa te se vremenska identifikacija zamjenjuje spacijalnom kao osnovom proizvodnje kulturalno-simboličkog identiteta. Tzv. slabi subjekt povijesnu naraciju zamjenjuje autoreferencijalnim dijalogiziranjem glasova u funkciji stvaranja legitimnoga modusa svjedočenja (viđenje vlastitim očima, Julijana Matanović). Autobiografski se iskazi oblikuju u modelima za javnost (P. Bourdieu) različitim identifikacijskim okvirima (tijelo = tekst). Takvi tekstovi funkcioniraju kao hibridne forme nastale na šavovima različitih diskursa pri čemu fikcija nastaje kao rezultat efekta zatvorenosti, dok fabulativna otvorenost proizvodi efekt dokumentarnosti i povećane referentnosti. Proučavani tekstovi ne nastaju u funkciji objave (totalizacije), već svjedočenja traume tijela. Stabilizacija će se traumatiziranih subjekta ostvariti kao metonimija tijela i imena (grada), a kulturalna će identifikacija prostora (spacijalni obrat, M. Foucault) zadobiti ishodišnu ulogu u konstrukciji tijela/glasa. Kulturalni konstrukt prostora postaje svojevrsna „čvrsta točka“ identiteta subjekta, a mjesta prisnosti (Yi-Fu Tuan) subjektu omogućuju rekonstrukciju osobne priče kao uporišta u savladavanju neiskazivosti traume i autoreferencijalno osviještene reprezentacijske nemoći. Metoda čitanja tekstova ne slijedi njihovu kronologiju, naznačujući tek autorsku komponentu opusa, te se tekstovi istražuju kao dio diskursa svjedočenja koji za reprezentaciju zbilje narativno uporište ima u spacijalnoj komponenti kulturalno-simboličke diseminacije vukovarskog toposa.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Filologija, Književnost

POVEZANOST RADA