Naslov
ŽUPNA CRKVA SV. IVANA KRSTITELJA U POSTIRIMA
(Parish Church Saint John the Baptist in Postira)

Autori
Matulić, Branko ; Lupis B. Vinicije

Ostali urednici
Matulić, Branko ; Lupis B. Vinicije

Vrsta, podvrsta i kategorija knjige
Autorske knjige, monografija, znanstvena

Izdavač
Župa sv. Ivana Krstitelja, Postira

Grad
Postira

Godina
2022

Stranica
352

ISBN
978-953-99634-2-0

Ključne riječi
župana crkva sv. Ivana Krstitelja, Postira, kulturna baština, liturgijski predmeti, slikarstvo, kiparstvo
(parish church Saint John the Baptist, Postira, cultural heritage, liturgical objects, painting, sculpture)

Sažetak
U materijalnim tragovima duhovnog života pratimo kontinuitet naselja Postira od an tike do naših dana. Tijek života na rimskoj kulturnoj matrici u postirskoj uvali po- - tvrđuju i ne baš brojni, ali zasigurno važni arheološki nalazi, među kojima se posebice ističu glava dječaka, kao ostatak antičke skulpture, i žrtvenik posvećen Veneri. Dokazi su to uklopljenosti ovoga dijela otoka Brača u antičku kulturu, nadomak obližnjega grada Salone kao administrativnog i kulturnog središta cijele Provincije Dalmacije. I sam naziv Postira ima antičko podrijetlo, a dolazi od latinske imenice ženskoga roda pastura – na hrvatskom jeziku pašnjak. Podrijetlo imena otoka dovodi se u izravnu vezu s Plinijevom izrjekom »capris laudata Brattia« (po kozama glasovit Brač), što upućuje na intenzivnu stočarsku aktivnost. Spomenuti Venerin žrtvenik koji je pronađen kao spolija u temeljima kasnoantičkog objekta južno od bazilike, upućuje na transformaciju vjerojatnoga kultnog prostora posvećenoga Veneri u kršćanski duhovni prostor. Bazilikalni kompleks, otkriven pri arheološkim istraživanjima 1989. godine, izgrađen je u sklopu opće evangelizacije politički raspadnutoga Zapadnoga Rimskog Carstva tijekom 5. i 6. stoljeća, a posvećen je sv. Ivanu Krstitelju. Sastojao se od velike trobrodne bazilike s polukružnom apsidom, u kojoj je smještena manja grobna prostorija – konfesija, s karakterističnim i rijetkim L oblikom. U nju je morala biti pohranjena manja kamenica – kovčežić s relikvijama titulara crkve. Na trobrodnu baziliku i s južne i sa sjeverne strane bile su prigrađene dodatne prostorije. Sa sjeverne strane otkrivena je krstionica s unutarnjim prostornim oblikom osmerokuta, u čijem se središtu nalazi krsni zdenac s križnim tlocrtom. Oblikom, rasporedom, međusobnom prohodnom obrednom komunikacijom te likovnim uresom, prostorije i krsni zdenac krstioničkog sklopa bazilike sv. Ivana Krstitelja bili su prilagođeni dinamici Kristova otajstva, koja se očitovala kroz prizmu kršćanskoga inicijacijskog procesa, koji je uključivao krštenje i krizmu, tada isključivo u sklopu liturgije Vazmenog bdjenja.U kasnoantičkom razoblju Postira su dijelila sudbinu koja je Provinciju Dalmaciju zahvatila u nadolazećim vremenima provale barbarâ i nestajanja poznatog načina života. Do kada je kasnoantičko naselje Postira još funkcioniralo i do kada je ranokršćanska bazilika sv. Ivana Krstitelja bila u uporabi, teško je reći. Ipak, u tom, prema povijesnim izvorima prilično gluhom razdoblju, vjerojatno nikada nije došlo do potpunog raspada i nestanka – diskontinuiteta života. To vrijeme može se označiti kao razdoblje opće druš- tvene nesigurnosti, u kojem su lokalne zajednice bile prepuštene samoorganiziranju i prilagodbi, prijelazu i transformaciji svih vidova života u svrhu preživljavanja i samoodr- žanja. U stoljećima koja su slijedila, jačanjem opasnosti od gusarskih napada s kopna, težište života premještalo se u sigurnije i zaštićenije predjele, koji su i prije bili dio antičke i kasnoantičke ekonomije života primorskih naselja (mjesto Dol), baš kao što su priobalni posjedi postali dio ekonomije života ranosrednjovjekovnih sigurnijih prebivališta podalje od obale. U tom razdoblju dogodilo se i stapanje novopridošloga hrvatskog etnikuma s kasnoantičkim starosjediocima. S vremenom je došlo do propadanja velikog kompleksa bazilike sv. Ivana Krstitelja, a kultni prostor premješta se tek desetak metara južnije te u nesigurnim vremenima dobiva oblik utvrde. Postira dijele sudbinu ostalih bračkih naselja iz razdoblja u kojem se odvija pasivna negacija antike, odnosno, stapanje autohtonoga romanskog stanovništva i pridošlih Hrvata, zatim slijede nemirna vremena Neretvanske kneževine i potom razdoblja vlasti Omišana, koji blokiraju trgovinu na cijeloj jadranskoj obali. Tek tijekom anžuvinskog razdoblja, uz više mletačkih interregnuma, stječu se uvjeti za smireniji razvoj. Od Zadarskog mira 1358. godine i vladavine hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I. Anžuvinca (1342.–1382.), te kratke vladavine bosanskog kralja Tvrtka I., Brač se razvija kao srednjovjekovna plemić- ka komuna bez jačega urbanog središta. Kao potvrda vlasti kralja Tvrtka na otoku Braču, u župnom arhivu čuva se exemplum ili prijepis isprave koja je izvorno bila ovjerena srebrnim kraljevskim pečatom 20. kolovoza 1389. godine. Dolaskom pod vlast Mlečana 1420. godine, Brač ulazi u sustav velike pomorske i trgovačke države, čiju će povijesnu sudbinu dijeliti do njezinog pada krajem 18. stoljeća. Razdoblje pod vlašću Mletačke Republike umnogome je obilježilo današnji izgled župne crkve, mjesta i sveukupnoga kulturološkog okruženja u kojem Postira ostvaruju svoj lokalni identitet, odnosno pripadnost sredozemnomu uljudbenom krugu. Prema crkvenom uređenju, Brač je pripadao Salonitanskoj biskupiji, neko vrijeme Mukurskoj biskupiji (Makarska), a od osnutka Hvarske biskupije 1147. do danas, stalno je pod njezinom jurisdikcijom, ali uvijek u sklopu Splitske metropolije i usko vezan crkvenim vezama sa Splitom i Splitskim kaptolom, što će se očitovati u najranijim povijesnim izvorima, u kojima se spominje crkveno ustrojstvo Postira. Prvi dosad poznati pisani spomen mjesta Postira izrijekom se navodi u agrarnom ugovoru Splitske nadbiskupije 21. kolovoza 1337. godine. Nekoliko godina poslije, 2. lipnja 1345., u sličnom ugovoru Postira se spominju kao »in Posterna« ili »Posterni«. Navode se i u Opisu otoka Brača koji donosi Dujam Hranković 1405. godine, a dolaskom u sastav Mletačke Republike, Postira imaju status castela, odnosno utvrde, zbog sustava kulâ koje su pojedine obitelji sagradile za zaštitu naselja. U tom nesigurnom vremenu izgrađena je i nova crkva koja je u kontinuitetu do danas zadržala titular sv. Ivana Krstitelja, također kao crkva – kula, a do danas se u njezinoj gornjoj zoni nalaze sačuvana tri breteša (pechnase) – otvori za izlijevanje ulja s puškarnicama. Naselje Postira tada je crkveno pripadalo župi Dol. Biskup Martin II. de Martinis (1574.– 1581.) tijekom vizitacije 20. svibnja 1575. u tadašnjoj crkvi sv. Ivana u Postirima ustvrdio je činjenicu da Postira imaju podjednako stanovništva kao i mjesto Dol, te da će po povratku u Hvar razmotriti ustanovljivanje novežupe i odrediti župnika. No to se ostvarilo tek tijekom službe biskupa Petra I. Cedulina (1581.–1634.), koji 27. svibnja 1585. godine potvrđuje odcjepljenje postirske kapelanije od župe Dol imenovanjem prvoga postirskog župnika don Ivana De Filippisa (don Ivana Filipovića Omišanina), koji je u posjed župe službeno uveden 28. srpnja 1585. godine. Godinu dana prije, 1584., započinje se voditi najranija crkvena matica. U redovitim biskupskim vizitacijama tijekom 17. stoljeća biskupi posjećuju župu i crkvu sv. Ivana Krstitelja, i svaki od njih različito opisuje liturgijske predmete i opremu koju crkva posjeduje. Tako se spominju središnji kameni oltar s pozlaćenim poliptihom te dva bočna oltara, među kojima je i onaj Gospe Karmelske. Uz župnu crkvu navode se i manje crkve po mjestu: Sv. Duha, Blažene Djevice Marije, sv. Mihovila, sv. Ante, a poslije i sv. Roka. Isto tako, vrlo rano spominju se i bratovštine koje tamo djeluju: Bratovština Svetog Sakramenta, sa starješinom Franom Ivaniševićem, i Bratovština sv. Ivana (Schola di S. Zuane), sa starješinom Vranjicanijem i 35 bratima. U više biskupskih vizitacija ustanovljeno je da je najranija renesansna crkva – utvrda neprikladna za obavljanje dostojnog bogoslužja, što je povezano i s povećanjem broja stanovnika u Postirima. Na postojeću renesansnu apsidu pristupilo se nadogradnji nove barokne crkve, izgradnja koje je započela 11. ožujka 1766. godine. Graditelj protomajstor bio je Pietro Licini, član zidarske obitelji koja je krajem 17. stoljeća stigla iz Bergama i nastanila se u Bolu. O baroknoj fazi gradnje župne crkve svjedoči i kameni natpis uz bočna crkvena vrata, gdje je uklesan natpis s blagoslovom i relikvijama sv. Gaudencija. U vizitaciji iz 1780. bilježi se i gradnja zvonika, koja je započela 1777. godine. U novoizgrađenoj crkvi postavljena su i dva bočna oltara: jedan je bio posvećen sv. Mihovilu, a drugi Gospi Karmelskoj. Očito je da je barokni kameni kip sv. Mihovila, koji je danas na zabatu pročelja crkve, bio dijelom srednjovjekovnog oltara sv. Mihovila. Glavni nedovršeni oltar prema izboru mramora ostao je kao tip ventaglio sa stupnjevitim stubama za izlaganje svijećnjaka, s oltarnim palminima, kao i s kerubinskim likovima uokolo mramornoga središta. U župnoj crkvi u potpunosti je došla do izražaja težnja prema usmjerivanju vjerničke pozornosti na oltar kao theatrum sacrum, projekt emocionalnog podražaja vjernika u skladu s tridentinskom reformom. Godine 1792. kapetanu Marku Arneriću plaćeno je 40 cekina za nabavu materijala za krovište nove crkve, a polagano se opremala i novim inventarom. Tako su 1793. godine nabavljene crkvene klupe, a 12 dukata plaćeno je za izradbu štukatura na trijumfalnom luku. Usporedno s rastom i razvojem mjesta Postira, rasle su i potrebe za novim proširenjem crkve, pri čemu su ključnu ulogu, uz župnike, imale bogate posjedničke obitelji, od kojih svakako valja spomenuti obitelj Tommaseo, koje su obilato podupiralie i pomagale izgradnju i opremanje župne crkve. Najvjerojatnije je jednom takvom nadarbinom 1824. godine za radove u kapeli svetišta župne crkve sa 189 fiorina isplaćen švicarski štukater »protto Giacomo Somazzi«, poznat po svojoj bogatoj djelatnosti diljem hrvatske obale. Četiri godine poslije, 1828., iz ukinute i potom porušene mletačke crkve Sant'Angelo kupljeni su oltari sv. Ivana Krstitelja i Gospe Karmelske. Oltare treba vezati uz Baldassarea Longhenu i njegove suradnike, što se ponajprije očituje na analogiji – kamenoj plastici anđeoske glave na oltaru sv. Ivana Krstitelja. Isto tako, na temelju stilske analogije, u hrvatskoj povijesti umjetnosti glavni oltar crkve sv. Frane u Zadru prepoznat je kao njegovo djelo, nastalo prema predlošku augustinske crkve svetog Daniela u Veneciji, također desakralizirane poput crkve Sant'Angelo, iz koje potječu postirski oltari. Nabava tih oltara lucidan je potez male otočne sredine koja je, zahvaljujući obitelji Tommaseo, ostvarila iznimno snažne društvene i kulturne veze u Mletcima onoga doba, čime su Postira kulturološki i umjetnički uzdignuta.Bio je to uvod u još jednu nadogradnju župne crkve u doba biskupovanja Filipa Dominika Bordinija (1839.–1865.) i Jurja II. Dubokovića (1866.–1874.), kada je crkva dobila današnji izgled. Historicističko preuređenje crkve u zadnjoj četvrtini 19. stoljeća u sebi nosi i neobarokne, neorenesansne i neoromaničke elemente, a neodoljivo podsjeća na arhitektonski jezik Emila Vecchiettija (1830.– 1901.), arhitekta aktivnoga diljem cijelog područja Kraljevine Dalmacije. Nadogradnja postirske župne crkve započela je 1863. godine. Radovi su trajali više godina i najvjerojatnije su slijedili izgled pročelja starije barokne crkve. Val obnove zahvatio je i zvonik, pa je 1883. godine novi »leroj« – sat izradio Lorenzo Salari za 600 fiorina. Unutrašnje radove u postirskoj crkvi 1884. godine obavljao je Pave Bernardi iz Postira. Tada je izrađena ograda kora, na kojem su se nalazile Muschatellijeve orgulje. Isto tako, tijekom obnove 1886. godine definiran je ulazak u »čimatorij«, koji je za 600 fiorina izradio klesar Giovanni Mariotto. Historicističko preuređenje crkve u potpunosti je promijenilo njezin unutarnji izgled. Na zidovima i stropu postavljene su štukature koje su ju – u kombinaciji s bogato oslikanim frizom, florealno-geometrijski oslikanim dekorativnim detaljima te središnjim figuralnim oslikanim medaljonom – preobrazile u duhu europskoga akademskog historicizma. Umjetnike dekoratere unutrašnjosti crkve valja tražiti u krugu najbližih suradnika slikara Antonija Zuccara (1815.–1892.), kojemu je atribuirana i pala na oltaru sv. Josipa. U tom razdoblju, točnije 1887. godine, također posredstvom obitelji Tommaseo, u Veneciji su kupljena i u crkvu dopremljena još dva mramorna oltara, sv. Josipa i sv. Ante, s pripadaju- ćim oltarnim palama. Ti oltari potječu iz mletačke crkve – opatije Santa Maria dell'Abbazia della Misericordia, zvane i Santa Maria di Valverde della Misericordia. Na krilima velike obnove izrađene su i drvene korske klupe, koje je izradio splitski drvodjelja Kirigin u stilu Luja Filipa. Tada je nabavljena i zanimljiva velika oltarna pala s prizorom Kristova krštenja, koja je djelo u literaturi nepoznatoga, najvjerojatnije francuskog slikara Toirela, a rađena je u rasponu stila akademskog cabanelizma i L'art pompiera. Vrijedan je i likovni ciklus križnog puta, koji je još prije, 1807. godine, u Mletcima kupio kapetan Marko Arnerić, a u tijeku spomenute velike obnove 1879. godine 35 fiorina plaćeno je »al Pittore Salvatore Cassich« da naslika šest postaja križnog puta, koje su zamijenile najvjerojatnije oštećene i uništene izvorne postaje. Križni put je 1952. godine restaurirao zagrebački restaurator Zvonimir Wyroubal. On je danas jedinstveni primjer kasnobaroknoga križnog puta iz mletačkih radionica, za koji znamo kada je nabavljen, nadopunjen i restauriran. Godine 1883. kip Gospe Karmelske restaurirao je jedan od tada najvećih talijanskih kipara Valentino Besarel. Valentino Panciera, s nadimkom Besarel (1829.–1902.), talijanski je kipar koji je 1860. otvorio u Mletcima svoj atelijer i trgovinu umjetninama. Bio je sin umjetnika Giovannija Battiste Panciere Besarela (1801.–1873.), aktivnoga u pokrajini Bellunu, koji ga je uveo u svijet sakralne umjetnosti. Valentino je uskoro postao glasovit po izradbi drvenih kipova i namještaja ukrašenoga bogatim reljefima, po uzoru na glasovitoga mletačkog kipara Andreu Brustolona (1662.–1732.). Sudjelovao je i na Svjetskoj izložbi u Parizu 1889. godine i radio je u mnogim crkvama u sjevernoj Italiji. Besarel je bio suvremeni kipar u tadašnjim europskim likovnim kretanjima, no vrijednost restauracije kipa Gospe Karmelske u Postirima posve je nepoznata činjenica u njegovu životopisu. Uz njega i njegovu radionicu mogu se bez dvojbe vezati i dva drvena pozlaćena anđela, kao i dva pozlaćena torca i znak Bratovštine Presvetoga Oltarskog Sakramenta. Besarelov likovni opus poklapa se s razdobljem historicizma, no on se često poigravao i s raznim stilskim izričajima. U crkvi Santa Maria Nascente u Agordu Giovanni i Valentino Panciera Besarel izradili su drvene i djelomice pozlaćene torce, koji imaju elemente koji će se ponoviti u Postirima. Očito je da su u doba kada je restauriran kip nabavljeni i drvena kruna, anđeli i torci, što je i vrlo logično u neobaroknom stilu. Pozlaćeni kip sv. Ivana Krstitelja za krsni zdenac nabavljen je 30. rujna 1852., i odgovara upravo neostilskoj mletačkoj produkciji svojega vremena. Župna crkva dočekala je 20. stoljeće u prethodno opisanom bogatom historicistič- kom ruhu, i sve do kraja trećeg desetljeća, osim nabave kipa Srca Isusova 1903. godine i redovitog održavanja, na njoj ni u njoj nije bilo nikakvih znatnijih intervencija. Godine 1928. slovenski slikar Rudolf Alojz Karel Gasperin (Gašperin), pedagog i scenograf (1887.–1962.), na zidovima i stropu prezbiterija crkve naslikao je prizore četiriju evanđelista, preobraženja Gospodinova, uznesenja Blažene Djevice Marije i središnju kompoziciju Krista Velikog svećenika. Pedesetih godina dvadesetog stoljeća glavni oltar dopunjen je dvjema kamenim skulpturama klečećih anđela velike, no zaboravljene, hrvatske kiparice Mile Wod – Ludmile Wodsedalek (1888.–1968.). Slikarsku baštinu Postira obogaćuje i jedna zanimljiva likovna osobnost – Pave Gospodnetić zvan Bukovac, autor votivnog platna Gospe Karmelske iz 1956. godine, naslikanoga po narudžbi Grga i Jakobine Cukrov, bez kojega se ne može doživjeti pučki dio postirske »fijere« Gospe Karmelske. Kao čovjek od umjetnosti, imao je zadaću brinuti se za dekoraciju crkvenog inventara u prilikama blagdanâ. Izrađivao je i održavao crkvene »bandire«, »torce« i cvjetne ukrase, a posebice se isticao izradbom drvenih figura za »Božji greb« i »Betlem«. Spojivši znanje stolara i umijeće slikara, izradio je niz figura rimskih vojnika i časnika, čuvara »Božjega greba«, sa svim pripadajućim atributima – kacigama, odijelima, sandalama, štitovima i oružjem. Pučko slikarstvo 20. stoljeća u osobi Pave Gospodnetića dalo je Postirima posebnu notu katoličke naive, odnosno katoličkoga pučkog slikarstva, u kojem su mali čovjek, ribar i težak u kistu mjesnog umjetnika imali svoju vizualizaciju Boga i Božanskoga. Godine 1972. skinute su stare orgulje i postavljene nove, naručene u Celovcu kod majstora Rudija Novaka. Potom je uslijedio obljetnički zahvat preuređenja apside 1981. godine, tijekom službe župnika don Tončija Jelinčića. Tada je premješten glavni oltar i postavljena je nova oltarna menza, unutar koje je smještena grobnica sv. Jušta. Krajem 20. stoljeća obnavljan je krov crkve, kao i početkom 21. stoljeća. Dolaskom novog župnika don Jure Martinića, polovinom drugog desetljeća 21. stoljeća, skrb o liturgijskoj baštini je intenzivirana. Pozornost novoga župnika usmjerena je na, moglo bi se reći, gotovo zapušteni inventar svih liturgijskih artefakata: oltara, slika, skulptura, drvenine, osobito liturgijske zlatnine i srebrnine, te cjelokupnoga liturgijskog ruha. Posljednja umjetnička intervencija u crkvi izradba je mozaika u središnjoj niši apside s prikazom Krista – Čovjeka boli, autorâ Branka Matulića, Tončija Borovca i Marina Barišića. Odnosi prema sakralnoj baštini župne crkve sv. Ivana Krstitelja proizišli su iz teološkog osmišljavanja estetiziranih materijalnih formi, koje nam pomažu u doživljaju i shvaćanju otajstva vjere. Na taj način one postaju znakovi, simboli, koji u liturgijskom ozračju postaju smjerokaz k Istini ili, kako bi rekao sv. Ivan Damaščanski: »Oni su slavlje za moje oči, kao što prikaz nekoga krajobraza dira moje srce i potiče me da dajem slavu Bogu.« Obredna i ukrasna srebrnina za postirsku župnu crkvu nabavljana je stoljećima. To su kaleži, čestičnjaci, pokaznice, moćnici, predočnice, križevi, svjetiljke, svijećnjaci, kadionice, zavjetne krune i niz drugih predmeta. Dosad se u znanstvenoj literaturi pisalo samo o jednoj umjetnini od plemenitih kovina u Postirima. Donedavno se u župnom uredu u Postirima čuvala srebrna pozlaćena patena nestaloga gotičkog kaleža s utisnutim žigom sv. Vlaha (zbijena glava s mitrom), prepoznatljiva na umjetninama iz 15. i 16. stoljeća. Posebnost Postira na hrvatskom ozemlju votivnih kolekcija, uz marijanska svetišta, jest činjenica da postoje sačuvane votivne krune i računi za njih, iz ponajboljih mletačkih radionica u 19. stoljeću i početkom 20. stoljeća. Tako, mletački srebrnar Pietro Righetti u računu od 17. veljače 1883. iznosi kako je izradio novu srebrnu Gospinu krunu za 115 lira, koja je u kompletu s Isusovom krunom. Župa sv. Ivana Krstitelja iz Postira naručila je zlatnu krunu težine 854, 8 grama sa 32 obojena kamena i osam brilijanata, u vrijednosti 3448, 55 lira kod mletačkog zlatara Andree Pasquazza 24. kolovoza 1878. godine. Zlatna neobarokna kruna, sa šest lučno svedenih izbojaka, jedna je od najkvalitetnijih historicističkih umjetnina u toj kolekciji. Slobodno se može reći da se tehnološkom kvalitetom i profinjenom izradbom svrstava u najkvalitetnije votivne krune na širem prostoru, i to ne samo Hrvatske. Riječ je o kruni iznimne kvalitete, koja je svojim izgledom tek nešto manje veličine negoli neke kraljevske krune europskih kraljeva iz 19. stoljeća, poput pruske kraljevske krune, krune kralja Wilima II. od Nizozemske ili krune Kraljevine Španjolske. U kršćanstvu kruna podsjeća na Kristovu trnovu krunu i darivanje krune Gospinu i Kristovu kipu jedan je od najvažnijih ex vota. Kristova kruna izrađena je kao podsjećanje na papinsku trostruku tijaru i, u tehnološkom i stilskom smislu, na vijence tijare pape Pija IX. iz 1877. godine, a to se ponajprije očituje u ornamentici trolista, te izbojcima između. Svi ti elementi ukrašeni su dragim kamenjem. Don Ante Vušković naručio je kod Giuseppea Morchija, mletačkog numizmatičara, draguljara i zlatara, posredovanjem don Marina Tommasea iz Venecije (rektora crkve sv. Galla opata) 15. lipnja 1903. jednu krunu za Isusa od finog zlata, težine 250 grama, i četrdeset obojenih kamenova: safirâ, rubinâ, topazâ, ametistâ, tirkizâ i granatâ. Kao vrijedan dio liturgijske opreme u župi se čuva nebnica, koja ima četiri drvena nosača, prekrivena srebnim limom (v. 161 × 5 cm). Riječ je o kvalitetnoj mletačkoj neobaroknoj produkciji, koja tvrdu i plošnu neobaroknu figuraciju ponavlja na svima četirima nosačima nebnice, a u srebrnoj vrpci koja teče između vitica fitomorfnog ornamenta čitamo: »F. CUCHETTI VENEZIA 1883«. Ostali liturgijski predmeti pripadaju ponajviše standardnoj mletačkoj produkciji iz 17. i 18. stoljeća, uz rimske te milanske primjere, kao i primjere iz bečke radionice te domaće radove zlatarske produkcije u Dalmaciji iz 19. i početka 20. stoljeća. U crkvenoj zbirci čuvaju se dva mletačka raspela: prvo raspelo nastalo je početkom 19. stoljeća, a drugo, starije raspelo, u 18. stoljeću, više puta radikalno restaurirano, ima Kristov korpus i tri reljefa – simbola evanđelistâ na aversnoj strani, pričvršćena na srebrnoj vegetabilnoj vrpci krupne modelacije. Srebrna viseća svjetljka iz 17. stoljeća (v. 45 × šir. otvora 18 cm) pripada standardnoj mletač- koj produkciji visećih svjetiljki ovješenih o tri lika raskriljenih harpija. Unutar liturgijskih predmeta valja istaknuti jedan predmet – maniristički čestičnjak, iznimno zanimljiv rad mletačkih zlatarskih radionica, nastao u sinergiji s likovnim krugom mletačkih broncista, okupljenih oko Nicolòa Roccatagliate (Genova, oko 1560. – Mletci, prije 1633.) i njegova sina Sebastiana Nicolinija (aktivnoga u Mletcima od 1614. do poslije 1636.). Taj čestič- njak sastoji se od alegorijskoga ženskog lika s uzdignutim rukama, a djelo je mletačkog zlatara Andree Balbija (oko 1610. – poslije 1677.), koji je radio u radionici »al Capello« u ulici San Moisé. Njegova djela sačuvana su u Piranu – figura sv. Jurja, u Trevisu – kip sv. Liberala, u Rovinju – kaleži u sv. Eufemiji, u Mletcima – kaptolsko raspelo u župnoj crkvi Santa Maria del Giglio. Usprkos brojnim nedaćama, postirska župna crkva sačuvala je zanimljivu kolekciju crkvenog ruha, nabavljenoga ponajviše u Veneciji, ali potom i tijekom 19. i početka 20. stoljeća u drugim središtima. Najstariji sačuvani primjerak liturgijskog ruha je dalmatika od damastnog brokata sa zlatno tkanom pozadinom i krupnim florealnim ornamentomkitica cvijeća s motivom tulipana. Stil tulipana, nastao u 17. i 18. stoljeću u osmanskoj umjetnosti, potaknut je velikom popularnošću toga cvijeta, čiji se motiv nalazi na spomenutoj postirskoj dalmatici, izrađenoj u talijanskoj radionici u drugoj polovini 17. stoljeća – jedinom sačuvanom dijelu kompleta crkvenog ruha za pontifikal. Posebnost liturgijske kolekcije u Postirima jest običaj mijenjanja liturgijskog ruha na kipu Gospe Karmelske, čijoj se izradbi i nabavi pridavala posebna pozornost. U župnom arhivu sačuvani su i računi za njegovu izradbu. Mletački utjecaj u postavljanju damašaka u crkvu tijekom velikih blagdana u Postirima je ostao živ i danas, pa je tako 2016. godine osmišljen novi damašak za ures glavnog oltara. Također je izrađen i novi Gospin damašak po uzoru na stari, i obnovljen je Gospin predoltarnik. Briga o relikvijaru sv. Jušta očitovala se u mijenjanju tkanine unutar sarkofaga 1981. godine, što su izveli Miki Jelinčić Ferde i Miki Jelinčić Girica, a 2016. s. Margarita Šprajc, s. Benjamina Radić i don Jure Martinić. Misno ruho s motivom Gospe Karmelske bilo je dar mladomisnika 2013. godine, a za godinu proslave sv. Josipa izrađene su misnice istoga svetca. Crkvene zastave obnovljene su, ili su izrađene nove, 1989. godine. Božićni barjak izrađen je 2016. godine, a sljedeće godine nabavljen je novi baldahin. Pritom su popravljeni štapovi baldahina i nabavljen je novi Gospin veo, a stari je obnovljen. Zastavu sv. Josipa o 75. obljetnici zavjeta Postirana tomu svetcu blagoslovio je tadašnji hvarsko-bračko-viški biskup Petar Palić. Tradicija izradbe crkvenih barjaka nastavljena je i dalje, tako da je 2021. izrađena zastava za 80. obljetnicu spomena mučeništva don Jurja Gospodnetića. Na posljetku možemo ustvrditi: župna crkva sv. Ivana Krstitelja u Postirima izniman je kulturološki topos otoka Brača koji je – živom vjerom Postirana – ostvario stanište živoga Boga i u materijaliziranoj sakralnoj umjetnosti, a u stalnom pokušaju shvaćanja svenazočnosti Sv. Duha u svakoj čestici s ciljem slavljenja presvete euharistije.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Povijest, Povijest umjetnosti, Arheologija, Interdisciplinarne humanističke znanosti, Likovne umjetnosti

POVEZANOST RADA