Naslov
Župna crkva sv. Ivana Krstitelja u Postirama
(Parish Church of Saint John the Baptist in Postira)

Autori
Lupis, Vinicije B. i Matulić, Branko

Prevoditelji
Knežević, Dubravka

Ostali urednici
Lupis, Vinicije B. i Matulić, Branko

Vrsta, podvrsta i kategorija knjige
Autorske knjige, monografija, znanstvena

Izdavač
Župa sv. Ivana Krstitelja, Postira

Grad
Postira

Godina
2022

Stranica
351

ISBN
978-953-99634-2-0

Ključne riječi
Postira, župa, crkva, sv. Ivan, Brač
(Postira, parish, church, St. Ivan, Brač)

Sažetak
U materijalnim tragovima duhovnog života pratimo kontinuitet naselja Postira od antike do naših dana. Tijek života na rimskoj kulturnoj matrici u postirskoj uvali potvrđuju i ne baš obimni, ali svakako značajni arheološki nalazi među kojima se posebno ističu glava dječaka kao ostatak antičke skulpture i žrtvenik posvećen Veneri. Dokazi su to uklopljenosti ovog dijela otoka Brača u antičku kulturu, a nadomak obližnjeg grada Salone kao administrativnog i kulturnog središta cijele provincije Dalmacije. I sam naziv Postira ima antičko podrijetlo, a dolazi od latinske imenice ženskoga roda pastura – hrvatski pašnjak. Podrijetlo imena dovodi se u izravnu vezu s Plinijevom izrekom capris laudata Brattia – po kozama glasovit Brač, a što ukazuje na intenzivnu stočarsku aktivnost. Spomenuti Venerin žrtvenik koji je pronađen kao spolija u temeljima kasnoantičkog objekta južno od bazilike upućuje na transformaciju vjerojatnog kultnog prostora posvećenog Veneri u kršćanski duhovni prostor. Bazilikalni kompleks otkriven u arheološkim istraživanjima 1989. godine, bio je izgrađen u sklopu posvemašnje evangelizacije politički raspadnutog Zapadnog Rimskog Carstva tijekom 5.-6. stoljeća, a posvećen je sv. Ivanu Krstitelju. Sastojao se od velike trobrodne bazilike s polukružnom apsidom u kojoj je smještena manja grobna prostorija – konfesija, karakterističnog i rijetkog L oblika. U nju je morala biti pohranjena manja kamenica-kovčežić s relikvijama titulara crkve. Na trobrodnu baziliku i s južne i sjeverne strane bile su prigrađene dodatne prostorije. Sa sjeverne strane je otkrivena krstionica s unutarnjim prostornim oblikom osmerokuta u čijem središtu se nalazi krsni zdenac križnog tlocrta. Oblikom, rasporedom, međusobnom prohodnom obrednom komunikacijom te likovnim uresom, prostorije i krsni zdenac krstioničkog sklopa bazilike sv. Ivana Krstitelja, bili su prilagođeni dinamici otajstva Krista koja se očitovala kroz prizmu kršćanskog inicijacijskog procesa koji je uključiva krštenje i krizmu, tada isključivo u okviru liturgije Vazmenog bdijenja. U kasnoantičkom razoblju Postira su dijelila sudbinu koja je provinciju Dalmaciju zahvatila u nadolazećim vremenima provale barbara i nestajanja poznatog načina života. Do kada je kasnoantičko naselje Postira još funkcioniralo i do kada je ranokršćanska bazilika sv. Ivana Krstitelja bila u upotrebi, teško je reći. Ipak, u tom, prema povijesnim izvorima prilično gluhom razdoblju, vjerojatno nikada nije došlo do potpunog raspada i nestanka, diskontinuiteta života. To vrijeme može se označiti kao razdoblje opće društvene nesigurnosti u kojima su lokalne zajednice bile prepuštene samoorganiziranju i prilagodbi, prijelazu i transformaciji svih vidova života u svrhu preživljavanja i samoodržanja. U stoljećima koja su slijedila, jačanjem opasnosti gusarskih napada s kopna, težište života se premještalo u sigurnije i zaštićenije predjele koji su i ranije bili dio antičke i kasnoantičke ekonomije života primorskih naselja (mjesto Dol), baš kao što su priobalni posjedi postali dio ekonomije života ranosrednjovjekovnih sigurnijih obitavališta podalje od obale. U tom razdoblju dogodilo se i stapanje novopridošlog hrvatskog etnikuma s kasnoantičkim starosjediocima. S vremenom je došlo do propadanja velikog kompleksa bazilike sv. Ivana Krstitelja, a kultni prostor se premješta tek desetak metara južnije i u nesigurnim vremenima dobilo formu utvrde. Postira dijele sudbinu ostalih bračkih naselja iz razdoblja kada se odvija pasivna negacija antike, odnosno, stapanja autohtonog romanskog stanovništva i pridošlih Hrvata, te nemirnih vremena Neretvanske kneževine, te potom razdoblja vlasti Omišana, koji blokiraju trgovinu na čitavoj jadranskoj obali. Tek tijekom anžuvinskog razdoblja, uz više mletačkih interregnuma, stječu se uvjeti za smireniji razvoj. Od Zadarskog mira 1358. godine i vladavine hrvatsko – ugarskog kralja Ludovika I. Anžuvinca (1342. – 1382.), i kratke vladavine bosanskog kralja Tvrtka I., Brač se razvija kao srednjovjekovna plemićka komuna bez jačeg urbanog središta. Kao potvrda vlasti kralja Tvrtka na otoku Braču u župnom arhivu čuva se exemplum ili ovjerovljeni prijepis isprave koje je bila izvorno ovjerena srebrnim kraljevskim pečatom 20. kolovoza 1389. godine. Dolaskom pod konačnu vlast Mlečana 1420. Brač ulazi u sustav velike pomorske i trgovačke države, čiju će povijesnu sudbinu djeliti do njenog pada krajem 18. stoljeća. Razdoblje pod vlašću Mletačke Republike obilježilo je umnogome današnji izgled kako župne crkve, mjesta i sveukupnog kulturološkog okruženja u kojem Postira ostvaruju svoj lokalni identitet, pripadnosti sredozemnom uljudbenom krugu. U crkvenom uređenju Brač je pripadao Salonitanskoj biskupiji, neko vrijeme Muccurskoj ( Makarska ), a od osnutka Hvarske biskupije 1147. do danas, stalno je pod njenom jurisdikcijom, ali uvijek u sklopu Splitske metropolije i usko vezan crkvenim vezama s Splitom i splitskim kaptolom, a što će se očitovati u najranijim povijesnim izvorima u kojima se spominje crkveno ustrojstvo Postira. Prvi za sada poznati pisani spomen mjesta Postira izrijekom se navodi u agrarnom ugovoru splitske nadbiskupije 21. kolovoza 1337. godine. Nekoliko godina poslije 2. lipnja 1345., u sličnom ugovoru spominje se Postira kao „in Posterna“ ili „Posterni“. Postira se navode i u opisu otoka Brača Dujma Hrankovića 1405. godine, a dolaskom u sastav Mletačke Republike Postira imaju status castela, odnosno utvrde, zbog sustava kula koje su pojedine obitelji sagradile za zaštitu naselja. Kroz to nesigurno vrijeme izgradila se i nova crkva koja je u kontinuitetu do danas zadržala titular sv. Ivana Krstitelja i to kao crkva-kula, a do danas se u njenoj gornjoj zoni nalaze sačuvana tri breteša (pechnase) – otvori za izlijevanje ulja s puškarnicama. Naselje Postira tada je crkveno pripadalo župi Dol. Biskup Martin II. de Martinis (1574. – 1581.) za vizitacije 20. svibnja 1575. u tadašnjoj crkvi sv. Ivana u Postirima ustvrdio je činjenicu da Postira imaju podjednako stanovništva kao i mjesto Dol, te da će po povratku u Hvar razmotriti ustanovljavanje nove župe i odrediti župnika. No to se ostvarilo tek za biskupa Petra I. Cedulina (1581. – 1634.) koji 27. svibnja 1585. godine potvrđuje odcjepljenje postirske kapelanije od Župe Dol sa imenovanjem prvog postirskog župnika don Ivana De Filippisa (don Ivanom Filipovićem Omišaninom) koji je u posjed župe službeno uveden 28. srpnja 1585. godine. Godinu ranije 1584. započinje se voditi najranija crkvena matica. Redovite biskupske vizitacije tijekom 17. stoljeća posjećuju župu i crkvu sv. Ivana Krstitelja i svaki različito opisuju liturgijske predmete i opremu koju crkva posjeduje. Tako se spominju središnji kameni oltar sa pozlaćenim poliptihom te dva bočna oltara među kojima je i onaj Gospe Karmelske. Uz župnu crkvu navode se i manje crkve po mjestu, sv. Duha, Bl. Djevice Marije, sv. Mihovila, sv. Ante, a kasnije i sv. Roka. Isto tako vrlo rano spominju se i bratovštine koje djeluju, Bratovština Svetog Sakramenta sa starješinom Franom Ivaniševićem i Bratovština sv. Ivana (Schola di S. Zuane) sa starješinom Vranjicanijem i 35 bratima. Više biskupskih vizitacija utvrdilo je da je najranija renasansna crkva-utvrda neuvjetna za obavljanje dostojnog bogoslužja, a što je povezano i s povećanjem broja stanovnika u Postirima. Na postojeću renesansnu apsidu pristupilo se nadogradnji nove barokne crkve čija je izgradnja započela 11. ožujka. 1766. godine. Graditelj protomajstor bio je Pietro Licini, član zidarske obitelji, koja je krajem 17. stoljeća stigla iz Bergama i nastanila se u Bolu. O baroknoj fazi gradnje župne crkve svjedoči i kameni natpis uz bočna crkvena vrata, gdje je uklesan natpis sa blagoslovom i relikvijama sv. Gaudencija. U vizitaciji iz 1780. bilježi se i gradnja zvonika koja je započela 1777. godine. U novoizgrađenoj crkvi postavljena su i dva bočna oltara, jedan je bio posvećen sv. Mihovilu, a drugi Gospi Karmelskoj. Očito je barokni kameni kip sv. Mihovila koji je danas na zabatu pročelja crkve bio dijelom oltara sv. Mihovila. Glavni nedovršeni oltar altariste Pava Bertapellea tipa je ventaglio sa stupnjevanim stepenicama za izlaganje svijećnjaka, oltarnih palama. U župnoj crkvi je u potpunosti došla do izražaja težnja fokusiranja vjerničke pažnje na oltar primjenjujući theatrum sacrum, projekt emocijalnog podražaja vjernika primjenjujući tridentinsku reformu. Godine 1792., dato je 40 cekina kapetanu Marku Arneriću za nabavu materijala za krovište nove crkve, a polagano se i opremala novim inventarom. Tako se 1793. godine nabavljaju crkvene klupe, a 12 dukata je plaćeno za izradu štukatura na trijumfalnom luku. S rastom i razvojem mjesta Postira, s vremeom su rasle i potrebe za novim proširenjem crkve, pri čemu su ključnu ulogu, uz župnike imali bogate posjedniče obitelji od kojih svakako valja spomenuti obitelj Tommaseo, koje su obilato podupirali i pomagali izgradnju i opremanje župne crkve.. Najvjerojatnije jednom takvom nadarbinom 1824. godine isplaćen s 189 fiorina za radove u kapeli svetišta župne crkve švicarski štukater „ protto Giacomo Somazzi“, poznat po svojoj bogatoj djelatnosti diljem hrvatske obale. Bio je to uvod u još jednu nadogradnju župne crkve za vrijeme biskupovanja Filipa Dominika Bordinija (1839. – 1865.) i Jurja II. Dubokovića (1866. – 1874.), kada je dobila današnji izgled. Historicističko preuređenje crkve u zadnjoj četvrini 18. stoljeća u sebi nosi i neobarokne, neorensesasne i neoromaničke elemente, a neodoljivo podsjeća na arhitektonski jezik Emila Vecchiettija (1830. – 1901.), arhitekta aktivnog diljem cijelog područja Kraljevine Dalmacije. Postirska župna crkva nadograđena je 1863. godine i radovi su trajali više godina i najvjerojatnije je slijedila izgled pročelja starije barokne crkve. Val obnove zahvatio je i zvonik pa je 1883. godine novi „leroj“ – sat izradio Lorenzo Salari za 600 f. Unutrašnje radove u postirskoj crkvi izvršio je Pave Bernardi iz Postira 1884. Tada je izrađena ograda kora na kojemu su se nalazile Muschatellijeve orgulje. Isto tako u valu obnove 1886. godine definiran je ulazak u „čimatorij“ koji je za 600 f. izradio klesar Giovanni Mariotto. Historicističko preuređenje crkve potpuno je promijenilo izgled unutrašnjosti crkve. Na zidovima i stropu crkve postavljene su štukature koje su u kombinaciji sa bogato oslikanim frizom, florealno-geometrijskom oslikanim dekorativnim detaljima te središnjim figuralnim oslikanim medaljonom, crkvu potpuno preobrazili u duhu europskog akademskog historicizma. Umjetnike- dekoratere unutrašnjosti crkve valja tražiti u krugu najbližih suradnika slikara Antonia Zuccara (1815.-1892.) kojemu je atribuirana i oltarna pala na oltaru sv. Josipa. U ovom razdoblju, a posredstvom obitelji Tommaseo, u Veneciji su kupljena i dopremljena te instalirana četiri velika mramorna oltara, Gospe Karmelske, sv. Ivana Krstitelja, sv. Josipa i sv. Ante sa pripadajućim o oltarnim palama. Oltari sv. Josipa i sv. Ante potječu iz mletačke crkve - opatije Santa Maria dell'Abbazia della Misericordia ili još zvane Santa Maria di Valverde Della Misiericordia, kupljeni su 1887. godine. Oltari sv. Ivana Krstitelja i Gospe Karmelske kupljeni su iz ukinute i potom porušene mletačke crkve San Angelo 1828. godine, a ova dva oltara nabavljena iz mletačke crkve treba vezati uz Baldassarea Longhenu i njegove suradnike, a što se očituje prije svega na analogiji - kamenoj plastici anđeoske glave na oltaru sv. Ivana Krstitelja. Isto tako na temelju stilske analogije u hrvatskoj povijesti umjetnosti prepoznat je glavni oltar franjevačke crkve sv. Frane u Zadru kao njegovo djelo, nastalo po predlošku augustinske crkve svetog Danijela u Veneciji, koja je bila također desakaralizira poput crkve Sant'Angelo, iz koje potječu postirski oltari. Postirska nabavka je lucidan potez jedne otočne sredine koja je imala iznimno snažne društvene i kulturne veze kroz obitelj Tommaseo u Mlecima onog vremena, koji su mudrim potezom kulturološki izdigli Postira ovom kupnjom oltara iz desakralizirane mletačke crkve. Na krilima velike obnove, a sve u duhu tridentske reforme, također je nabavljen i križni put te drvene korske klupe koje je izradio splitski drvodjelac Kirigin u stilu Louis Philippe. Posebno je zanimljiva velika oltarna pala s prizorom Kristova krštenja koja je djelo nepoznatog najvjerojanije francuskog slikara Toirela, a rađena je u rasponu stila akademskog kabanelizma i L'art pompiera. Vrijedan je likovni ciklus Križnog puta, koji je kupljen u Mlecima 1807. godine po kapetanu Marku Arneriću, dok je 1879. godine plaćeno 35 fijorina „al Pittore Salvatore Casssich“ da naslika osam postaja križnog puta. Križni put je 1952. godine restaurirao je zagrebački restaurator Zvonimir Wyroubal, i danas predstavlja jedinstveni primjer kasnobaroknog križnog puta iz mletačkih radionica, za kojeg znamo kada je nabavljen, nadopunje i restauriran. Slikarska baština Postira zanimljiva je i po jednoj likovnoj pojavnosti, a to je Pave Gosponetić zvan „Bukovac“, autor votivnog platna Gospe Karmelske s godine 1956. naslikanog po narudžbu Grga i Jakobine Cukrov, bez koje se ne može doživjeti pučki dio postirske fijere Gospe Karmelske. Kao čovjek od umjetnosti, imao je zadatak brinuti se za dekoraciju crkvenog inventara prilikom blagdana. Izrađivao je i održavao crkvene „bandire“, „torce“ i cvjetne ukrase, a posebno se istaknuo izradom drvenih figura za „Božji greb“ i „Betlem“- Spojivši znanje stolara i umijeće slikara, izradio je niz figura rimskih vojnika i oficira, čuvara „Božijeg greb“, sa svim pripadajućim atributima – kacigama, odijelima, sandalama, štitovima i oružjem. Pučko slikarstvo 20. stoljeća u osobi Pave Gosponetića, dalo je Postirima jednu posebnu notu katoličke naive, odnosno katoličkog pučkog slikarstva, gdje je mali čovjek, ribar i težak kroz kist mjesnog umjetnika imao svoju vizualizaciju Boga i Božanskog. Godine 1883. kip Gospe Karmelske restaurao je tada jedan od najvećih talijanskih kipara Valentino Besarel. Valentino Panciera s nadimkom Besarel (1829. – 1902.), talijanski je kipar koji je otvorio 1860. u Mlecima svoj atelijer i trgovinu umjetninama. Bio je sin umjetnika Giovannija Battiste Panciera Besarela (1801. – 1873.), aktivnanog u pokrajini Bellunu, i koji je uveo sina u svijet sakralne umjetnosti. Sin Valentino uskoro je postao glasovit po izradi drvenih kipova i namještaja ukrašenog bogatim reljefima, inspiranim glasovitim mletačkim kiparom Andrea Brustolonom (1662. – 1732.). Svoj rad izložio je na Svjetskoj izložbi u Parizu 1889. godine. Radio je također u mnogim crkvama sjeverne Italije. Besarel bio je posve suvremeni kipar u tadašnjim europskim eklektičkim likovnim kretanjima i upravo je vrijednost restauracije kipa Gospe Karmelske u Postirama posve nepoznata činjenica u njegovom životopisu. Uz kipara Valentina Panciera Besarela i njegovu radionicu mogu se bez dvojbe vezati i dva drvena pozlaćena anđela, kao i dva pozlaćena torca i znak Bratovštine sv. Sakramenta. Besarel se s kao historicistički kipar često poigravao s raznim stilskim izričajima i on se posve uklopio u novu ideju uređenja župne crkve u Postirama. U crkvi Santa Maria Nascente u Agordu Giovani i Valentin Panciera Besarel izradili su drvene i djelomično pozlačene torce, koji imaju elemente koji će se ponoviti u Postirima. Očito je kakada se restaururao kip, tada se nabavila drvena kruna, anđeli i torci, što je i vrlo logično u neobaroknom stilu. Pozlaćeni kip sv. Ivana Krstitelja za krsni zdenac, nabavljen je 1852.godine i odgovara upravo neostilskoj mletačkoj produkciji svog vremena. Župna crkva je dočekala 20. stoljeće u prehodno opisanom bogatom historicističkom ruhu i sve do kraja trećeg desetljeća osim nabave kipa Srca Isusova 1903. godine i redovitog održavanja, na njoj ni u njoj nije bilo nikakvih značajnijih intervencija. 1928. godine slovenski slikar Gasperin (Gašperin) Rudolf Alojz Karel, slikar, pedagog i scenograf (1887. - 1962.) naslikao je na zidovima i stropu prezbiterijau crkve prizore četiri Evanđelista, Preobraženja Gospodinova, Uznesenja BDM i središnju kompoziciju Krista Velikog svećenika. Pedesetih godina dvadesetog stoljeća glavni oltar je dopunjen sa dvije kamene skulpture pokleklih anđela autorice velike hrvatske zaboravljene kiparice Mile Wood, pravim imenom Ljudmila Wodsedalek (1888. - 1968.). Godine 1972. skinute su stare orgulje i postavljene nove naručene u Celovcu kod majstora Rudija Novaka. Potom je uslljedio obljetnički zahvat preuređenja apside 1981. godine za vrijeme župnika don Toncija Jelinčića. Tada je izmješten glavni oltar i postavljena nova oltarna menza unutar koje je smještena raka sv. Jušta. Krajem dvadesetog stoljeća obnovljen je krov crkve, a polovicom druge dekade 21., dolaskom novog župnika don Jure Martinića, skrb o liturgijskoj baštini se intezivirala. Pažnja novog župnika usmjerila se na, moglo bi se reći gotovo zapušteni invetar svih liturgijskih artefakata, oltara, slika, skulptura, drvenine, naročito liturgijske zlatnine i srebrnine te cjelokupnog liturgijskog ruha. Posljednja umjetnička intervencija u crkvi je izrada mozaika u središnjoj niši apside sa prikazom Krista- Čovjeka boli autora Branka Matulića, Tončija Borovca i Marina Barišića. Odnos prema sakralnoj baštini župne crkve sv. Ivana Krstitelja proizišli iz teološkog osmišljavanja estetiziranih materijalnih formi koje nam pomažu u doživljaju i shvaćanju otajstva vjere. Na taj način postaju znakovi, simboli koji u liturgijskom ozračju postaju putokaz ka Istini ili kako bi sv. Ivan Damašćanski rekao: „Oni su slavlje za moje oči, kao što prikaz nekoga krajobraza dira moje srce i potiče me da dajem slavu Bogu.“ Obredna i ukrasna srebrnina za postirsku župnu crkvu nabavljana je stoljećima. To su kaleži, čestičnjaci, pokaznice, moćnici, predočnice, križevi, svjetiljke, svijećnjaci, kadionice, zavjetne krune i niz drugih predmeta. Dosada se u znanstvenoj literaturi pisalo samo o jednoj umjetnini u Postirima od plemenitih kovina. Donedavno u župnom uredu u Postirima čuvala se srebrna pozlaćena patena nestalog gotičkog kaleža s utisnutim žigom sv. Vlaha (zbijena glava s mitrom), prepoznatljiva na umjetninama 15. i 16. stoljeća. Posebnost Postira na hrvatskom ozemlju votivnih kolekcija uz marijanska svetišta, jest činjenica kako postoje sačuvane votivne krune i računi za iste, iz ponajboljih mletačkih radionica 19. i početka 20. stoljeća, Tako, mletački srebrenar Pietro Righetti u računu od 17. 2. 1883. iznosi kako je izradio srebrnu novu Gospinu krunu za 115 lira, koja je u kompletu s Isusovom krunom. Župa sv. Ivana Krstitelja iz Postira naručila je zlatnu krunu težine 854, 8 grama sa 32 obojena kamena i osam briljanata, vrijednosti 3448, 55 lire kod mletačkog zlatara Andrea Pasquazza 24. kolovoza 1878. Zlatna neobarokna kruna, sa šest lučno svedenih izbojaka jedan je od najkvalitetnijih historicističkih umjetnina u ovoj kolekciji. Slobodno se može reći da se tehnološkom kvalitetom, profinjenom izradom svrstava u najkvalitetnije votivne krune na širem prostoru i to ne samo Hrvatske. Radi se o kruni iznimne kvalitete, koja svojim izgledom je samo nešto manje veličine nego li neke kraljevske krune europskih kraljeva 19. stoljeća, poput: pruske kraljevske krune, krune kralja Williema II. od Nizozemske ili Kraljevine Španjolske. U kršćanstvu kruna predstavlja asocijaciju na Kristovu trnovu krunu i darivanje krune Gospinu i Kristovu kipu jedan je od najvažnijih je ex vota. Kristova kruna izrađena je kao reminiscencija na papinsku trostruku tijaru i uopće u tehnološkom i stilskom smislu s vijencima tijare pape Pija IX. iz 1877. godine, a to se prije svega očituje u ornamentici trolista, te izbojcima između, a svi ovi elementi ukrašeni su dragim kamenjem. Don Ante Vušković naručio je mletačkog zlatara Giuseppe Morchia, numizmatičara, draguljara i zlatara putem Don Marina Tomasea iz Venecije (rektora crkve Sv. Galla Opata) 15. lipnja 1903. jednu krunu za Isusa od finog zlata težine 250 grama i četrdeset obojenih kamenova: safira, rubina, topaza, ametista, tirkiza i granata. Među vrijednim dijelom liturgijske opreme u župi se čuva nebnica, koja ima četiri drvena nosača nebnice, prekrivena srebnim limom. Radi se o kvalitetnoj mletačkoj neobaroknoj produkciji, koja tvrdu i plošnu neobaroknu figuraciju ponavlja na sva četiri nosača nebnice, a u srebrenoj traci koja teče između vitica fitomorfnog ornamenta isčitavamo: „F . CUCHETTI VENEZIA 1883“. Ostali liturgijski predmeti pripadaju ponajviše standardnoj mletačkoj produkciji 17. i 18. stoljeća, uz rimske, te milanske primjere, kao i bečke radionice i domaće radove zlatarske produkcije u Dalmaciji 19. i početka 20.-og stoljeća. U crkvenoj zbirci čuvaju se dva Mletačko raspelo nastalo početkom 19. st., Drugo, starije mletačko raspelo iz 18. st. , više puta radikalno restaurirano ima Kristov korpus i tri reljefa simbola evanđelista na aversnoj strani i to pričvršćenih na srebrnoj vegetabilnoj traci krupne modelacije Srebrena viseća svjetljka iz 17. st. (v. 45 x š. otvora18 cm), pripada standardnoj mletačkoj produkciji visećih svjetiljki ovješenih o tri lika raskriljenih harapija. Unutar liturgijskih predmeta jedan predmet treba istaknuti, a to je zanimljivi maniristički čestičnjak, koji je iznimno zanimljiv rad mletačkih zlatarskih radionica, nastao u singergiji s likovnim krugom mletačkih broncista okupljenih oko Nicolò Roccatagliate (Genova oko1560. – prije 1633. Mleci) i njegova sina Sebastiana Nicolinija ( Mleci1614. – poslije 1636.). Ovaj čestičnjak se sastoji od alegorijskog ženskog lika s uzdignutim rukama, a djelo je mletačkog zlatara Andrea Balbiju (oko 1610. – poslije 1677.), koji je radio u radionici „ al Capello“, nastanjen u ulici San Moisé. Njegova djela su sačuvana u: Piranu – figura sv. Jurja, kip sv. Liberala u Trevisu, kaleži u sv. Eufemiji u Rovinju, kaptolsko raspelo u župnoj crkvi Santa Maria del Giglio u Mlecima. Usprkos brojnim nedaćama, postirska župna crkva sačuvala je zanimljivu kolekciju crkvenog ruha nabavljenu ponajviše u Veneciji, ali i potom tijekom 19. i početka 20. stoljeća u drugim centrima. Najstariji sačuvani komad liturgijskog ruha je dalmatika od damastog brokata s zlatno tkanom pozadinom i krupnim dflorealnim ornamentom kitica cvijeća s motivom tulipana. Stil tulipana u 17. i 18. stoljeću osmanskoj umjetnosti, potaknut je velikom popularnosti ovog cvijeta, čiji se motiv nalazi na postirskoj dalmatici izrađenoj u talijanskoj radionici druge polovice 17. stoljeća, odnosno jedinom sačuvanom dijelu kompleta crkvenog ruha za pontifikal. Posebnost liturgijske kolekcije u Postirima je običaj mjenjanja litrugijskog ruha Gospe Karmelske, a čijoj se izradi i nabavci ukazivala posebna pažnja i u župnom arhivu sačuvanu su i računi za njenu izradu. Određeni mletački utjecaj postavljanja damašaka u crkvu za vrijeme velikih blagdana, u Postirima je ostao živ i danas, tako je 2016. godine osmišljen novi damašak za ures glavnog oltara. Briga o relikvijaru sv. Jušta očitovala se u izmjeni tkanine unutar sarkofaga 1981.godine, kao i 2016. godine. Misno ruho Gospe karmelske bilo je dar 2013. mladomisnika, a za godinu proslave sv. Josipa izrađene su misnice sv. Josipa. Također je izrađen novi Gospin damašak po uzoru na stari i obnovljen je Gospin predoltarnik. Tradicija izrada crkvenih barjaka nastavila se i dalje, tako je 2021. izrađena zastava na 80 godišnjicu spomen mučeništva don Jurja Gosponetića. Zastavu sv. Josipa i 75.oj godišnjici njegovu zavjetu. Ostale crkvene zastave bile su obnovljene ili izrađene nove 1989. godine. Božićni barjak izrađen je 2016. godine, a sljedeće godine nabavljen je novi baldahin, tada su popravljeni štapovi baldahina i nabavljen je novi Gospin veo, a stari popravljen. Na kraju, župna crkva sv. Ivana Krstitelja u Postirama iznimni je kulturloški topos otoka Brača, koji je živom vjerom Postirana ostvario stanište živog Boga i kroz materijaliziranu sakralu umjetnost, u stalnom pokušaju shvaćanja sveprisutnosti sv. Duha u svakoj čestici s ciljem slavljenja Presvete Euharistije.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Povijest, Povijest umjetnosti, Arheologija

Napomena
Parish Church of Saint John the Baptist in Postira

Summary

Material traces of spiritual life reveal
the continuity of the village of Postira from
antiquity to the present day. The course of life
within the Roman cultural matrix in the bay of
Postira is evidenced by not so extensive, but
definitely important, archaeological evidence,
including in particular the head of a boy as a
remnant of an ancient sculpture and an altar
dedicated to the goddess Venus. They prove that
this area of the Island of Brač belonged to the
culture of antiquity, located in the vicinity of
the city of Salona, administrative and cultural
centre of the whole province of Dalmatia.
Originating in antiquity, the name Postira is
derived from the Latin feminine noun pastura
(pasture in Croatian). The name’s origin is
directly connected with Pliny´s proverb capris
laudata Brattia (Brač, well-known for its goats),
revealing intensive stock breeding activity. The
aforementioned altar of Venus, discovered as a
spolia in the foundations of a late antique
structure south of the basilica, points to the
transformation of a probable cult area dedicated
to Venus into a Christian spiritual area. The
basilica complex, discovered during archaeological
explorations in 1989, was built as part of the
sweeping evangelisation of the politically
disintegrated Western Roman Empire during the 5th
and 6th centuries, and dedicated to St John the
Baptist. It consisted of a large three-nave
basilica with a semicircular apse including a
small burial chamber - confessio in the
characteristic and rare L shape. The chamber must
have enclosed a small stone casket with relics of
the titular saint of the church. Supplementary
rooms were built additionally both to the south
and north sides of the three-nave basilica. On the
northern side, an octagonal baptistery was
uncovered with a cross shaped font in its centre.
By their shape, layout, shared ceremonial
communication and art decoration, the rooms and
font of the baptistery complex of the Basilica of
St John the Baptist were adapted to the dynamics
of the mystery of Christ manifested through the
prism of the Christian initiation process which
included baptism and confirmation, then
exclusively within the Easter Vigil liturgy.
In Late Antiquity, Postira shared the destiny of
the Province of Dalmatia during the upcoming
Barbarian invasion and disappearance of the
familiar way of life. It is difficult to say until
when the Late Antique village of Postira
functioned and until when the Early Christian
Basilica of St John the Baptist was in use.
However, during this - according to historical
evidence - rather shadowy period, it probably
never came to a complete breakdown, disappearance
and discontinuity of life. This time can be marked
as a period of wide-ranging social insecurity when
local communities were left to organising
themselves and adaptation, transition and
transformation of all aspects of life for the
purpose of survival and self-preservation. In the
centuries that followed, with the growing threat
of pirate attacks from the mainland, the centre of
life moved to more secure and secluded areas which
had earlier also been part of the economy of life
during Antiquity and Late Antiquity in the coastal
settlements (the village of Dol), just as coastal
properties became part of the economy of life in
the more secluded Early Medieval settlements
located away from the coast. This period also saw
the merging of the newly-arrived Croatian
ethnicity with the Late Antique native population.
In the course of time, the large complex of St
John the Baptist decayed, while the cult area was
relocated only some ten metres to the south, and
took on the form of a fortress in response to the
insecure times.
Postira shared the destiny of other settlements on
the Island of Brač at a time when the passive
negation of Antiquity was taking place, i.e., when
the native Roman population was merging with the
newly-arrived Croatians, as well as during the
turbulent time of the Principality of Neretva,
followed by a period under the rule of people of
Omiš who blocked trade along the entire Adriatic
coast. It was only during the Angevin period, as
well as during several Venetian interregna that
conditions for a quieter development were
established. From the treaty of Zadar of 1358, the
rule of the Croatian-Hungarian king Louis I of
Anjou (1342 -1382) and the short rule of the
Bosnian king Tvrtko I, Brač developed as a
medieval aristocratic commune, without a major
urban centre. Testifying to the rule of King
Tvrtko on the Island of Brač, the parish archives
house the exemplum, i.e., the certified transcript
of the document which was originally certified by
the silver royal stamp on 10 August 1389. Coming
under Venice’s rule in 1420, Brač beca

POVEZANOST RADA