SVEUČILIŠTE LIBERTAS ZAGREB LEA MIALIĆ SPECIJALISTIČKI DIPLOMSKI RAD UTJECAJ PANDEMIJSKIH BOLESTI NA NACIONALNU SIGURNOST Zagreb, 2021. SVEUČILIŠTE LIBERTAS ZAGREB LEA MIALIĆ SPECIJALISTIČKI DIPLOMSKI STRUČNI STUDIJ UTJECAJ PANDEMIJSKIH BOLESTI NA NACIONALNU SIGURNOST THE INFLUENCE OF PANDEMIC DISEASES ON NATIONAL SECURITY KANDIDAT: KOLEGIJ: MENTOR: Zagreb, 2021. SAŽETAK Suvremeni se svijet danas suočava s 2mnogobrojnim opasnostima koje na brojne različite načine imaju utjecaj na suvremeni život svakoga pojedinca, neke zajednice ili okoline. Razni izvori sigurnosnih prijetnji oduvijek su dio ljudskog okruženja i obično se definiraju kao neke od različitih pojava, procesa, materije ili određenih živih bića koji svojim bivanjem odnosno samim 2postojanjem ugrožavaju ljude, materijalna dobra, društvene poretke i ekološke sustave. S obzirom na brojne različite pojavne oblike opasnosti i obzirom na sve veću 2važnost sigurnosti u suvremenim društvima, koja je danas neophodna za opstanak, djelovanje i razvoj čovjeka, države i društva, danas se sve više pozornosti posvećuje upravo istraživanjima i razvijanju modela sigurnosti kojima će se nastojati zaštititi, obraniti i održati kontinuitet razvoja pojedinca i zajednice. U današnje doba sigurnost se nerijetko promatra iz perspektive prošlosti ili kroz načine na koje je ona bila osigurana u 2nekom kontekstu i u odnosu na opasnosti koje su tada u to vrijeme bile dominantne poput raznih pandemija koje su pogađale ljudsku vrstu od davnih vremena. Današnji novonastali virus COVID 19, koji se pojavio krajem 2019. godine dosada je imao utjecaj 15na sve sfere ljudskog života pa tako i na nacionalnu sigurnost što je i tema ovog diplomskog rada. Ključne riječi: COVID 19, koronavirus, pandemija, sigurnost, nacionalna sigurnost, rat, sustavi obrane SUMMARY The modern world faces many dangers that affect the modern life of each individual, community and environment in different ways. Sources of security threats are part of the human environment and are usually defined as various phenomena, processes, substances and certain living beings whose existence endangers people, social orders, material goods and ecological systems. Given the various forms of danger and the importance of security in modern societies, which is necessary today for the survival, operation and development of man, state and 51society, more and more attention is paid to research and development of security models that seek to protect, defend and maintain continuity of development. Security today is often viewed from 67the perspective of the past and the ways in which it was provided in some context and in relation to the dangers that were then dominant. The newly formed COVID 19 virus, which appeared at the end of 2019, has so far had an impact on all spheres of human life, including national security, which is the topic of this thesis. Keywords: COVID 19, coronavirus, pandemic, security, national security, war, defense systems. 12SADRŽAJ 1. UVOD 1 1.1. PREDMET I CILJEVI ISTRAŽIVANJA 2 1.2. ISTRAŽIVAČKA PITANJA 3 1.3. HIPOTEZE ISTRAŽIVANJA 3 1.4. METODE ISTRAŽIVANJA 3 1.5. DOPRINOS ISTRAŽIVANJA 4 2. NACIONALNA SIGURNOST 5 2.1. STUDIJE O NACIONALNOJ SIGURNOSTI 7 2.2. POVIJESNI RAZVOJ NACIONALNE SIGURNOSTI 9 2.3. EVOLUCIJA TEORIJA O NACIONALNOJ SIGURNOSTI 11 2.3.1. Tradicionalni pristup nacionalnoj sigurnosti 11 2.3.2. Suvremeni pristupi nacionalnoj sigurnosti 17 2.4. NACIONALNA SIGURNOST I NJENE INSTITUCIJE 25 2.5. SUVREMENE PRIJETNJE NACIONALNOJ SIGURNOSTI 27 3. PANDEMIJSKE BOLESTI 35 3.1. POVIJESNI PREGLED PANDEMIJA 35 3.1.1. Crna smrt 36 3.1.2. Španjolska gripa 39 3.1.3. Pandemija COVID-19 41 4. UTJECAJ COVID-A 19 NA NACIONALNU SIGURNOST 47 4.1. STABILNOST PROGRAMA NACIONALNE SIGURNOSTI U DOBA PANDEMIJA COVID-1952 4.2. UTJECAJ COVID-19 NA PRORAČUN ZA FINANCIRANJE NACIONALNE SIGURNOSTI 56 4.3. EVOLUCIJA STRATEGIJE OBRANE I SIGURNOSTI NAKON PANDEMIJE COVID-19 58 5. ZAKLJUČAK 62 LITERATURA 63 POPIS SLIKA 66 1. UVOD Današnji svijet suočava se sa 2mnogobrojnim opasnostima koje na razne načine imaju utjecaj na suvremeni život svakog pojedinca, zajednice i okoline. Neki od izvora sigurnosnih prijetnji dio su svakodnevnog ljudskog okruženja i nerijetko su definirani kao razne pojave, procesi, materije i određena živa bića koja svojim vlastitim postojanjem dovode u ugrozu ljude ili društveni poredak, materijalno dobro i ekološki sustav. S obzirom na mnogobrojne pojavne oblike opasnosti danas se sve više pažnje posvećuje upravo daljnjim 2istraživanjima i razvoju modela sigurnosti kojima se nastoje zaštititi pojedinci te se obraniti zajednice i održati kontinuitet razvoja. Sigurnost se danas promatra vrlo često u kontekstu na prošlost i načine kako je ona tada bila osiguravana i u2odnosu na opasnosti koje su tada bile dominantne. Novonastali virus Covid 19, koji se pojavio krajem 2019. godine, dosada je sasvim sigurno imao utjecaj na apsolutno 15sve sfere ljudskog života pa tako i na nacionalnu sigurnost. Kao odgovor na novu ugrozu brojne svjetske zemlje poduzele su drastične mjere stavljajući se u karantenu i zaustavljajući većinu gospodarskih aktivnosti na određeno vrijeme. Zaustavljanje gospodarskih aktivnosti zaustavilo je ili značajno usporilo novčane tokove, pa tako i uplate poreza i doprinosa, što čini najveći dio prihoda države od kojih se naposljetku financira i nacionalna sigurnost. U novonastalim uvjetima gotovo pa potpunog zaustavljanja svih gospodarskih aktivnosti, kao odgovor na širenje virusa bolesti COVID-19 72u većini zemalja svijeta, pa tako i u zemljama koje su članice Europske unije, drastično su se smanjili državni prihodi proračuna. Zbog takvih okolnosti bilo je potrebno provesti rebalanse državnih financija te se brzo i efikasno prilagoditi novim okolnostima. Usporavanje gospodarskih aktivnosti prisililo je sve zemlje članice Europske unije na to da proračunska sredstva usmjere prema stabilizaciji nacionalnih gospodarstava i prema održavanju minimuma gospodarskih aktivnosti kako bi time spasili radna mjesta, a sve navedeno rezultiralo je i smanjenjem ulaganja nacionalnu sigurnosti i sve njene prateće programe. Prema nekim autorima novonastala situacija mogla bi rezultirati sa nekoliko mogućih ishoda. Jedan od ishoda je prije svega smanjenje proračuna za nacionalnu sigurnost koji će rezultirat povlačenjem snaga iz međunarodnih operacija i misija, a zrakoplovstvo bi kao najskuplja grana moglo biti prizemljeno. Osim toga postavlja se i potencijalno pitanje o tome kako bi se situacija sa Covid-19 mogla odigrati obzirom na buduće obrambene strategije. Europska unija i njene članice suočile su se, uslijed pojave pandemije, sa novim izazovima kojima nastoje uspostaviti ravnotežu između određenih smanjenih proračunskih prihoda i stalnih potreba za povećanim ulaganjima u nacionalne sigurnosti. Utjecaj smanjivanja proračunskih prihoda imat će snažan utjecaj prije svega na nacionalnu sigurnost zbog određivanja prioriteta i usmjeravanja rashoda. No, usprkos svim novim izazovima zemlje će morati pronaći načine kako će održati postojeći sustav izgradnje svojih obrambenih sposobnosti i prebroditi trenutno stanje u kojem su se našle. Valja naglasiti kako je kriza prolazna i iz nje treba izvući odgovarajuće pouke, a ambicije prilagoditi novim okolnostima i tako biti spreman za buduće prijetnje. 431.1. PREDMET I CILJEVI ISTRAŽIVANJA Osnovni predmet rada je istražiti mogući utjecaj pandemija na nacionalnu sigurnost. Ovo je vrlo značajna tema uzevši u obzir činjenicu kako se pandemija poput korona virusa ne događa tako često pa je iz tog razloga izuzetno važno istražiti sve moguće utjecaje koje ona može imati na nacionalnu sigurnost i na provođenje programa nacionalne sigurnosti. Treba spoznati kako su se tijela nacionalne sigurnosti prilagodila te kako su reagirala u periodu pojave posljednje najveće pandemije. Covid-19 promijenio je stil i način života svih ljudi. Značajno je dobiti uvid do kakvih točno je promjena došlo, da li se rezanjem troškova uvelike utjecalo na nacionalnu sigurnost i njen dotok financiranja, kako su na novonastalu situaciju reagirali svi odgovorni za provedbu nacionalne sigurnosti te da li su donesene određene izmjene, mogući planovi i programi nacionalne sigurnosti za budućnost i mogućnost ponavljanja ovakvih ili sličnih situacija. Sam cilj istraživanja ovog diplomskog rada je istražiti utjecaje dosadašnjih pandemija, pa tako i Covida-19, na nacionalnu sigurnost. 1.2. ISTRAŽIVAČKA PITANJA IS1: Kako pandemijske bolesti mogu utjecati na nacionalnu sigurnost? IS2: U kojoj mjeri je pandemijski virusi ugrožavaju nacionalnu sigurnost država i u kojem obliku? IS3: Kako su države odgovorile na novonastale izazove uzrokovane Covidom-19? IS4: Mogu li pandemijske bolesti potaknuti nove politike Europske unije ka boljem koordiniranju sigurnosnih politika? 1.3. HIPOTEZE ISTRAŽIVANJA H1: Pandemijske bolesti imale su negativan utjecaj na nacionalnu sigurnost u segmentu osiguranja proračunskih sredstava za normalno funkcioniranje. H2: Nacionalna sigurnost je narušena pojavom virusa Covid-19 posebno u zdravstvenom sektoru. 1.4.METODE ISTRAŽIVANJA Osnovne metode istraživanja koje će biti 48korištene u radu su: ● Metoda indukcije, ● Metoda dedukcije, ● Metoda sinteze, ● Metoda analize. Primarna metoda koja će biti korištena je hipotetička metoda, koja podrazumijeva postavljanje određenih hipoteza na samom početku te korištenje istih kako bi došlo do određenih spoznaja. Spoznaje se zasnivaju na očekivanjima, što u ovom slučaju predstavljaju 3 hipoteze. Kada je riječ o načinu istraživanja, u pitanju je pregledno istraživanje. Ono će se prije svega temeljiti na pregledu dostupne literature, a zatim na pregledu dostupnih materijala koje su diplomati postavljali na web stranicama ili su učinili dostupnim putem nekih drugih metoda komunikacije kao što su društvene mreže i sl. Osim toga koristit će se dostupni znanstveni članci, publikacije i knjige dostupne na temu nacionalne sigurnosti, ali i znanstveni članci na temu Covid-19 i njegova utjecaja na rad nadležnih tijela za nacionalnu sigurnost. 471.5. DOPRINOS ISTRAŽIVANJA Doprinos ovog diplomskog rada ogleda se prije svega u pojašnjavanju i dodatnom definiranju već poznatih pojmova, poput nacionalne sigurnost. Također, kroz ovaj rad može se vidjeti nacionalna sigurnost kroz jednu drugačiju prizmu, a to je kroz njeno djelovanje tokom kriznih situacija čiji je začetnik ovog puta Covid-19. Pandemija koronavirusa je jedan od najvećih problema i to ne samo zdravstvenih problema već i gospodarskih pa tako i onih problema čija je priroda vezana uz nacionalnu sigurnost zemalja. Ukoliko se u tom kontekstu razmatra nacionalna sigurnost, onda je jako važno da njena predstavništva i tijela pruže svojim građanima pomoć te da daju uvid u nova rješenja nastale sigurnosne krize čiji je glavni uzrok nastanka pomanjkanje sredstava za troškove programa nacionalne sigurnosti. Ovaj diplomski rad, s jedne strane, nacionalnu sigurnost stavlja u okvire rada u kriznim situacijama uzrokovanim pojavom pandemije što se do sada nije moglo vidjeti, a s druge strane, daje prikaz o tome na koji način zadužena tijela rješavaju probleme sa manjkom sredstava za daljnje održavanje programa nacionalne sigurnosti. 2. NACIONALNA SIGURNOST Prilikom postavljanja definicije nacionalne sigurnosti potrebno je prije svega uzeti u obzir sam pojam sigurnosti kao koncepta koji je kroz povijest predstavljao fenomenološku konstantu u svim dosadašnjim fazama društvenog razvoja. Društva su uvijek nastojala štititi one vrijednosti, institucije, poretke i ideale koje su smatrale izuzetno značajnima i važnima za njihov daljnji razvoj i očuvanje stabilnosti, no tek u dvadesetom stoljeću sigurnost se unutar međunarodnih odnosa kreće i sistematično izučavati. Walter Lippman je bio prvi koji je opisao pojam nacionalne sigurnosti i to četrdesetih godina dvadesetog stoljeća kada je naveo 5da je nacija sigurna tek onda kada ne mora žrtvovati svoje legitimne interese radi izbjegavanja ulaska u rat i kada ih je sposobna, ukoliko je naravno izazvana, očuvati vođenjem rata (Tatalović, Grizold, Cvrtila, 2008). Sam pojam nacionalne sigurnosti u 5početku nije imao razjašnjen sadržaj te je služio prije svega kao slogan kojim su razni moćnici i političari nastojali pridobiti potporu i povjerenje svojih građana, no s vremenom taj je pojam postajao sve jasniji podrazumijevajući tako ukupnost političkih, vojnih i gospodarskih napora koje su vlade morale poduzeti ukoliko žele ostvariti svoju vanjsku i unutarnju sigurnost, a sigurnost nacije je značila nedostatak i odsustvo 10bilo kakvog oblika straha od napada, prijetnje, ugrožavanja interesa od strane druge države ili država (Tatalović, Grizold, Cvrtila, 2008). 27Konceptu nacionalne sigurnosti može se prići iz raznih perspektiva pa nije neobično da postoji čitav spektar 5tema i problema koji se unutar same nacionalne sigurnosti mogu izučavati. Ne postoji niti jedna jednoznačna definicija kojom bi se ona mogla u potpunosti zadovoljavajuće objasniti, no usprkos tom prikaz nacionalne sigurnosti ukazuje da se ona sastoji od tri temeljna elementa, a to je: ● Politika nacionalne sigurnosti, ● Sustav i strategija nacionalne sigurnosti, ● Provedbena politika nacionalne sigurnosti (Bilandžić, 2014). Politika nacionalne sigurnosti odnosi se na čitav onaj niz područja i svega onog što je socijalno, obavještajno, ekonomsko, obrambeno, a na kojima država može djelovati u skladu sa svojim vlastitim interesima i ciljevima. S druge strane strategija i sustav nacionalne sigurnosti predstavljaju efikasnu upotrebu nacionalnih resursa, a sve s ciljem razvoja zadanih sigurnosnih ciljeva i planova, dok provedbena politika nacionalne sigurnosti podrazumijeva prakticiranje sadržaja nacionalne sigurnosti te donošenja odluka o sigurnosnim pitanjima sve u skladu s unaprijed određenim i postojećim pravilima i odredbama koje su definirane na nacionalnoj i međunarodnoj razini (Bilandžić, 2014). Konceptualizaciji pojma nacionalne sigurnosti uvelike je pridonio Buzan i to sa svojom holističkom perspektivom unutar koje je sigurnost podijelio na tri razine promatranja: ● Individualna razina, ● Nacionalna razina, ● Međunarodna razina, Sve navedene razine odnose se na sigurnost pojedinaca, država, ali i međunarodnog sustava. Pojam nacionalne sigurnosti promatra se na srednjoj, nacionalnoj odnosno državnoj razini promatranja, ali njegova povezanost s druge dvije razine promatranja je neupitna te bi pokušaj posebnog promatranja nacionalne sigurnosti na pojedinoj razini samo stvorio prostor za narušavanje perspektive jer je za potpuno razumijevanje svake razine potrebno promatrati odbrani pojam i u odnosu na druge dvije (Buzan, 1983). Teorije o sigurnosti zasigurno daju bolji uvid u sam pojam sigurnost, pa i nacionalne, a vrijedan doprinos pregledu teorija o sigurnosti osigurali su Buzan i Hansen koji u svom djelu Evolution of International Security Studies (2009), pružaju uvid u povijesni kontekst razvoja sigurnosnih studija. Buzan i Hansen su u svojoj studiji koncentrirani na razdoblja koja su se odvila nakon 1945. godine u kojem su adresirani problemi Hladnog rata i nuklearnog oružja i u kojem, za razliku od dotadašnjih studija o ratu, vojsci i strategiji, bavljenje nacionalnom sigurnosti postaje sada i civilna, a ne samo vojna i strateška poduzetnost, a sigurnost kao ključni koncept zamjenjuje dosadašnje bavljenje strategijama obrane od rata (Buzan, Hansen, 2009). Zbog pojave nuklearnog oružja sam kontekst Hladnog rata podrazumijevao je zaokupljenost sa pitanjima o vojnim i političkim planovima, no pred sam završetak i kraj hladnoratovskog razdoblja koncept sigurnosti dobio je svoje nove dimenzije i tako obuhvatio sve više područja uključujući i ljudsku i društvenu sigurnost, gospodarstvo i zaštitu okoliša. Iako su se mnogi autori nastavili baviti sigurnosnim pitanjima unutar dominirajućeg hladnoratovskog okvira nacionalne sigurnosti, javljaju se i druge struje autora koji postavljaju kritičke i radikalne izazove, te na taj način osiguravaju otvaranje mjesta novim oblicima izučavanja sigurnosti (Buzan, Hansen, 2009). Takvo proučavanje nacionalne sigurnosti karakterizirano je produbljivanjem i proširivanjem sigurnosnih tema i preispitivanjem referentnog objekta sigurnosti. 2.1.STUDIJE O NACIONALNOJ SIGURNOSTI Kako bi se dobio bolji uvid u razvoj studija o sigurnosti potrebno je najprije istaknuti generalne značajke koje ih definiraju i navesti pitanja koja su proizvela brojne perspektive i teorije o samoj nacionalnoj sigurnosti. Buzan i Hansen su isticali da postoje četiri pitanja koja su od kasnih četrdesetih bila uzrok brojnih debata unutar sigurnosnih studija (Buzan, Hansen, 2009). Prvo pitanje bavilo se privilegiranim položajem države kao glavnog referentnog objekta u sigurnosnim studijama. Takvo viđenje državne uloge koja ima centralnu ulogu u pitanjima sigurnosti unutar i izvan njenih granica vezano je uz nastanak modernih suverenih teritorijalnih država. Razvojem međunarodne zajednice koncept države je jačao, a princip neinterveniranja u unutarnje poslove neke države bio je centralan u održavanju međunarodne stabilnosti i njenog poretka (Buzan, Hansen, 2009). Krajem dvadesetog stoljeća javljaju kritičari države kao referentnog objekta u sigurnosnim studijama, koji pod utjecajem političkih i društvenih prilika propituju ulogu države i njezinu važnost općenito te analiziraju njezine prednosti i nedostatke u odnosu na druge aktere moći i u odnosu na neke druge globalne trendove koji ubrzano stvaraju nove i mijenjaju neke stare dosadašnje društvene obrasce. Unatoč tome, pozicija države kao osnovne jedinice u međunarodnim poslovima, čija je glavna preokupacija očuvanje vlastite sigurnosti, i dalje je u fokusu mnogih studija o sigurnosti, što je rezultat nekoliko faktora, prije svega države su u većoj mjeri od drugih političkih institucija bile oblikovane međunarodnom politikom, te su bile jedinstvene u odnosu na druge aktere po uspjehu u koncentriranju moći. Države su bile te koje su stvorile čvrstu povezanost sa osjećajima odanosti i identiteta kod ljudi te su postigle uspjeh u stvaranju velikih, moćnih i učinkovitih zajednica (Morgan, 2010). Drugo pitanje ticalo se vanjskih i unutarnjih prijetnji nacionalnoj sigurnosti. Sigurnosne studije sklone su baviti se vanjskim prijetnjama više nego unutarnjim, razlog tomu je i povezanosti koncepta sigurnosti s idejom suvereniteta i zaštite određenog teritorija, što zbog političkih implikacija Hladnog rata unutar kojih su se razvile. Upravo je bavljenje vanjskim prijetnjama za vrijeme blokovske podjele Hladnog rata, prouzročeno ideološkim razlikama, razlog zbog kojeg je institucionalizacija sigurnosti prešla s nacionalne na međunarodnu razinu, a nacionalna sigurnost kao terminološki okvir sigurnosnih studija tako je svoje mjesto prepustila međunarodnoj sigurnosti jer je bila utjecajnija po pitanjima razvoja discipline sigurnosnih studija (Buzan, Hansen, 2009). Završetkom Hladnog rata javljaju se etnički konflikti i građanski ratovi, što sa sobom povlače pitanja stabilnosti i kohezije unutar država (Buzan, Hansen, 2009) pa mnogi teoretičari unutar sigurnosnih studija prilikom stvaranja svojih istraživanja sve više nastoje uključiti i unutarnje prijetnje sigurnosti. Treće pitanje odnosi se na širenje sigurnosti izvan vojnog sektora i uporabe sile (Buzan, Hansen, 2010). Čak i u ovom trećem pitanju okolnosti Hladnog rata odigrale su veliku ulogu u kreiranju sigurnosnih politika pa je tako nacionalna sigurnost postala gotovo pa sinonimom za vojnu sigurnost (Buzan, Hansen, 2009). Usprkos činjenici da su se paralelno razvijale mirovne studije koje su pokušavale skretati pozornost i na druge sigurnosne probleme, teoretičari sigurnosnih studija okrenuli su se sigurnosnim problemima u drugim, nevojnim sektorima tek na završetku Hladnog rata kada su se smanjile tenzije među blokovima. Osamdesetih godina Buzan je među prvima u svom djelu People, States and Fear (1983) ponudio rješenje sa širim pristupom, dijeleći tako sigurnosti na pet sektora: ● Vojni, ● Ekonomski, ● Društveni (socijalni), ● Politički, ● Sektor okoliša (Buzan, 1983). Naposljetku, četvrto pitanje bavi se problematiziranjem nepobitne povezanosti sigurnosti s dinamikom prijetnji, hitnosti i opasnosti. Hladnoratovska politika nije ostavljala mjesta preispitivanjima i nedoumici u pogledu pitanja o napadima, podređenosti i dominacije, a takva klima proizvela je sigurnosnu dilemu odnosno stanje koje je Herz opisao kao svojevrsni začarani krug unutar kojeg su međusobno suprotstavljene strane koje tjeraju jedna drugu na neprestano jačanje moći kako bi se izbjegle ranjivosti i ojačale vlastite sigurnosti (Buzan, Hansen, 2009). Sudionici i autori iz sigurnosnih debata iz razdoblja ranih devedesetih bavili su se analizom opasnosti, hitnosti i ekstremnih mjera u okviru tumačenja sigurnosnih problema te su nastojali pretpostaviti koliko bi drugačija logika iza definiranja ovih koncepata utjecala na promjenu u referentnom objektu i proširivanje samog koncepta nacionalne sigurnosti (Buzan, Hansen, 2009). Iza samog razvoja sigurnosnih studija koje se bave nacionalnom sigurnosti stoje brojni čimbenici, a kao najvažnije Buzan i Hansen ističu politiku velikih moćnika, događaje na 8 svjetskoj sceni, stupanj razvoja tehnologije koji su utjecali na izgradnju odnosa i razumijevanje praksi u sigurnosnoj domeni, dinamiku akademske debate te razvoj institucija koje su omogućile identifikaciju i strukturiranje struja misli koje su međusobno slične i akumulaciju znanja o pitanjima nacionalne sigurnosti (Buzan, Hansen, 2009). 2.2. POVIJESNI RAZVOJ NACIONALNE SIGURNOSTI Promatranjem uloge i utjecaja samih država kroz povijest, nije teško shvatiti kako im je od samog početka njihova nastanka pa sve do danas osnovni cilj bio osigurati život svojih građana koji će prvenstveno biti kvalitetan. Kako bi se osigurao kvalitetan život najvažnija problematika koja se mora pokušati riješiti je svako pitanje nacionalne sigurnosti. Gledano kroz povijest, države su nerijetko štitile svoje sigurnosti i interese tako što su išle nasilnim putem, odnosno koristile su se ratovima. Rat predstavlja prije svega upotrebu oružane sile koja je zapravo legitimirano oružano nasilje od strane države, protiv druge oružane sile odnosno neprijateljske države ili više neprijateljskih država (Tatalović, 2006). Dugo vremena rat je predstavljao legalan postupak koji se široj javnosti predstavljao kao opravdano sredstvo za postizanja državničkih interesa. Takva praksa definiranja ratova i pogleda na njih promijenila se nakon Prvog, ali i Drugog svjetskog rata. Pravi razlog tome je bio taj što su i Prvi i Drugi svjetski rat rezultirali velikim, do tada neviđenim, brojem prije svega ljudskih žrtava, a zatim materijalnih i financijskih gubitaka. Govoreći tako o ratu, veliku zainteresiranost i debate (Tatalović, 2006). Sam naziv pravednog rata sasvim logično postavlja pitanja o tome da li je moguće realizirati bilo kakav rat kao pravedan, budući da se gotovo uvijek koristi vojna i oružana sila koja naposljetku rezultira brojnim ljudskim žrtvama. Ideja takvog rata kao pravednog pojavljuje se još u četvrtom stoljeću kada se obrambeni ratovi proglašavaju pravednima i nerijetko i neizbježnima zbog iscrpljivanja svih ostalih mogućnosti za mirno rješavanje nesuglasica među državama. Porazne i krvave posljedice brojnih takvih ratova kroz ljudsku povijest rezultirale su prije svega promjenom svijesti te potpunim preokretom načina gledanja na rat. Zbog toga je ideja o pravednom ratovanju u okviru svojih uvjeta ipak prihvaćena unutar međunarodne zajednice, ali s velikom dozom nepovjerenja. Danas se u slučaju novonastalih kriza nastoji dugotrajnim, iscrpnim i temeljitim pregovorima doći do rješenja, a vojne se operacije na sve načine pokušavaju zaustaviti. Pojam rata, kao pravednog, prema međunarodnoj zajednici moguće je prihvatiti jedino ako su prije njega iscrpljene sve ostale opcije mirnog rješavanja sukoba te je rezultat rata sam po sebi jedini način za prestanak daljnjeg oduzimanja ljudskih života i prestanak nastavka već postojećeg oružanog sukoba (Tatalović, 2006). 2Nacionalna sigurnost se u svijetu, posebice nakon Drugog svjetskog rata, nastojala regulirati raznim mirovnim pregovorima i sporazumima. No, usprkos tom, svijet se nalazio u blokovskoj podjeli koja ga je dijelila prije svega na zapadni dio, koji se odlikovao svojom razvijenom demokracijom i slobodnim tržištem, te na istočni dio, kojeg su karakterizirali totalitarni režimi te plansko gospodarstvo. Također, još jedna velika razlika u ta dva bloka bila je prvenstveno i sloboda pojedinca, koja je u istočnom bloku bila bitno narušena od strane represivnog režima. Svijet se tada našao na samom rubu trećeg velikog sukoba te je to razdoblje karakteriziralo konstantno naoružavanje suprotnih strana koje su bile predvođene Sjedinjenim Američkim Državama i Rusijom. Razdoblje poznatije pod nazivom Hladni rat predstavljalo je period neprestanog straha građana zbog mogućnosti izbijanja novog globalnog sukoba uz korištenje novih oblika nuklearnog naoružanja. Sam kraj Hladnog rata prema povijesnim knjigama obilježava se 1989. godine, no i dalje postoje brojne nesuglasice i mali ratovi koji svakim danom izrastaju u sve veće i veće sukobe te obuhvaćaju sve više država uz sve veće posljedice. Tipičan primjer koji se može prikazati za to su međuregionalni sukobi na Bliskom istoku koji nastaju suprotstavljajući se francuskoj i britanskoj mandatnoj vlasti (Kasapović, 2016). Osim toga za današnje vrijeme je karakteristično da se događa sve veće povećanje broja država koje iz vlastitih interesa ulaze u unutarnju problematiku bliskoistočnih država. Kao što je u prethodnom poglavlju rečeno pojam nacionalne sigurnosti proteže se kroz brojne definicije, no mnoge od njih, djelomično zbog razvoja same nacionalne sigurnosti kroz povijest djelovanja država, nisu u potpunosti obuhvatile sve njezine karakteristike. Pa tako valja naglasiti kako nacionalna sigurnost postoji otkako postoji i pojam države. Kako bi nacionalna sigurnost uopće postojala, za to se moraju postaviti određeni uvjeti za njeno stvaranje. Neki od glavnih uvjeta su prije svega teritorijalni integritet i suverenitet određenog naroda nad svojim teritorijem, točnije unutar granica vlastite države. Usprkos tome što nacionalna sigurnost postoji otkako postoje i organizirana društva sa zajedničkim karakteristikama i nastojanjima očuvanja svog interesa, a i teritorija, sam pojam nacionalne sigurnosti počinje se koristiti tek u četrdesetim godinama 20. stoljeća te tada počinje biti sve više zastupljen u znanstvenim spisima i znanstvenim raspravama. Na samom početku korištenja pojma nacionalne sigurnosti uglavnom se govorilo o prvenstveno vojnim, političkim i gospodarskim naporima koji se poduzimaju od strane vlade pojedinih država kako bi se ostvario mir, ali i 10kako bi države ostvarile svoje interese na međunarodnom planu (Tatalović, 2006). Nacionalne države dugo su vremena predstavljale tzv. stabilne tvorevine na međunarodnom planu koje, ako imaju stabilno izgrađenu nacionalnu sigurnost, kao takve mogu bitno utjecati na građenje stabilne međunarodne sigurnosti i sigurnog nacionalnog okruženja. Nacionalna sigurnost smatra se i postupkom širenja vlastitog identiteta i kulture u današnjem globaliziranom svijetu od nacionalnih država i njihovih predstavnika (Hewedy, 1989). 2.3. EVOLUCIJA TEORIJA O NACIONALNOJ SIGURNOSTI Brojne su teorije i struje mišljenja koje se nalaze unutar sigurnosnih studija, a koje se međusobno razlikuju obzirom na svoja početna gledišta i perspektive te na svoje društveno povijesne okolnosti u kojima su nastale. Pregled evolucija teorija o nacionalnoj sigurnosti uključuje najistaknutije perspektive koje pružaju 70uvid u probleme i izazove s kojima se suočavaju sigurnosni teoretičari te daje pregled na one teorije koje su dominirale u sigurnosnim studijama od njihovog nastanka, a relevantne su za shvaćanje nacionalne sigurnosti kao koncepta koji i danas ima ključnu ulogu u državnim i međunarodnim politikama. Prije samog detaljnog pregleda teorija i njenih daljnjih evolucija važno je istaknuti da je glavni događaj koji je okvirno razdvojio tradicionalne nacionalne sigurnosne teorije od suvremenih bio svakako završetak Hladnog rata, no osim toga čini se da se i današnje doba bitno razlikuje od prvobitnog posthladnoratovskog razdoblja po istaknutom valu terorizma koji od samog početka 21. stoljeća zadaje nove brige teoretičarima nacionalne sigurnosti i 64predstavlja novu fazu međunarodnih odnosa i međunarodne sigurnosti (Bilandžić, 2014). 2.3.1. Tradicionalni pristup nacionalnoj sigurnosti Detaljno i sustavno proučavanje sigurnosti počinje tek u 20. stoljeću, no određene smjernice i temelje o pitanjima nacionalne sigurnosti mogu se pronaći i ranije, u radovima Hobbesa u 17. stoljeću i von Clausewitza u 19. stoljeću. Hobbes je smatrao da nacionalna nesigurnost proizlazi iz činjenice da su ljudske perspektive obzirom na njihov način života i društvenih prioriteta po naravi različite i neuskladive te da su ljudi u stanju uporabiti sva sredstva pa tako i silu, kako bi postigli ono što zaista i žele. Upravo zbog toga on je smatrao da mora postojati određeni oblik nadmoćne sile koju je on nazvao Levijatan, a koja će kod ljudi izazivati strahopoštovanje da se uvede red koje će djelovati kao alat koji je određen kao prisilno usklađivanje sukobljenih ljudskih volja (Kolodziej, 2011). Prema tom zaključku sigurnosna dilema ne proizlazi nužno iz ekonomskih, političkih, religijskih ili socijalnih razlika u društvu, već je ona duboko ukorijenjena u pojedincima i njihovim međusobno sukobljenim osobnim i društvenim preferencijama (Kolodziej, 2011). Vodeći se tadašnjim Hobbesovim stajalištima, Clausewitz dolazi do zaključka kako je međusobni poredak država u trajnom stanju nesigurnosti, jer i njih kao i pojedince karakteriziraju suprotstavljeni interesi. No ipak postoji nešto što države bitno razlikuje od pojedinaca, a to je nepostojanje vrhovnog autoriteta u obliku Levijatana na međunarodnoj razini, zbog čega one ulaze u borbe za nadmoć i prevlast kako bi očuvale svoju neovisnost i samostalnost. Usprkos velikom značaju za sam razvoj društvenih zajednica, Clausewitz je primijetio da pojava suverenih nacionalnih država nije riješila problem dileme oko nacionalne sigurnosti, nego ona postaje ugrađena u takav oblik poretka jer očuvanjem interesa i sigurnosti vlastitog teritorija i stanovništva očekuje veće naoružanje, što sa sobom vodi i potrebu za većim naoružanjem kod drugih država (Kolodziej, 2011). Hobbes i Clausewitz međusobno dijele vrlo slične ideje koje predstavljaju same početke bavljenja pitanjem nacionalne sigurnosti modernog doba i koje, iako ne donose odgovore i objašnjenja potrebna u suvremenim sigurnosnim studijama, svakako pomažu u razmišljaju o sigurnosti općenito jer su autori uspjeli na određeni način sistematizirati ponašanje svih aktera odnosno ljudi i institucija, u pogledu sigurnosti bez obzira na prostor, vrijeme i društvene okolnosti (Kolodziej, 2011). Institucionalizacija sigurnosnih studija svoje korijene pronalazi u novonastalim društveno- političkim prilikama koje su sa sobom donijeli prije svega kraj Drugog svjetskog rata i nakon toga pojava novih oblika nuklearnog naoružanja, stvorivši na taj način izazove koje dosadašnja vojna učenja nisu mogla u potpunosti obuhvatiti, što je otvorilo mjesto zasebnoj kategoriji znanja, a to su strateške studije. Strateške studije su vojnim vodstvima pridružile i civilne stručnjake kombinirajući na taj način dotadašnje vojne ekspertize s novonastalim društvenim i prirodnim znanostima pri čemu je nacionalna sigurnost kao jedini i glavni cilj zamijenila dotadašnje ciljeve poput nacionalne obrane ili interesa (Wæver, Buzan, 2010). S obzirom na moguće implikacije nove globalne klime međusobnog zaoštravanja odnosa svjetskih sila i razvoja nuklearnog oružja, porasla je potreba za razvojem strategija koje će omogućiti izbjegavanje ratova, a ne njihovo daljnje provođenje (Wæver, Buzan, 12 2010:438). U razvoju strateških studija prednjačile su svakako Sjedinjene Američke Države čija su državna tijela radila neprestano na integraciji različitih znanja koja su 1947. godine preoblikovali u strategiju pod nazivom Strategija nacionalne sigurnosti. Okosnicu strateških studija 4950-ih i 60-ih godina 20. stoljeća, koje se često naziva i Zlatnim dobom sigurnosnih studija, činile su prije svega teorija igara i nuklearna strategija u vidu teorije odvraćanja, koje su zbog razvijanja mogućih scenarija tada neizvjesne situacije omogućile teorijsku kreativnost u akademskim krugovima i istovremeno poslužile političarima kao smjernice u vođenju vanjske politike (Wæver, Buzan, 2010). Kao rezultat takvih intelektualnih napora stvaraju se i nastaju prve studije, literature i radovi koji su vezani uz pitanja nacionalne sigurnosti čime se otvaraju vrata nešto kasnijoj institucionalizaciji i povezivanju teme s drugim disciplinama i poljima izučavanja, a strateške studije, kao termin korišten za objašnjavanje sigurnosnih pitanja, sve češće zamjenjuju, a u konačnici i potpuno preuzimaju, šire termine sigurnosnih studija (Waver, Buzan, 2010). Paralelno sa strateškim studijama problemom nacionalne sigurnosti bavile su se i mirovne studije. Dok su strateške studije, unatoč tome što su sadržavale civilnu notu, uglavnom bile koncentrirane na bavljenje temama poput rata, uporabe sile, vojnim strategijama i strategijama za izbjegavanje sukoba, glavno obilježje mirovnih studija bila je njihova interdisciplinarnost prilikom sustavnog i ozbiljnog izučavanja pristupa vanjskoj politici kroz perspektivu mira, a rat se nastojao u potpunosti izbjeći. Mirovne studije razvile su se 50-ih godina 20. stoljeća kao svojevrsni odgovor na neuspjehe društva koji su rezultirali Prvim i Drugim svjetskim ratom i potencijalnim nuklearnim ratom koji se tada počeo zahuktavati. To su bile rane godine utrke u nuklearnom naoružanju, lokanih ratova hladnoratovske ere te nasilje u velikom broju kolonija, koje su doprinijele percepciji duboke nestabilnosti čitavog svijeta (Rogers, 2010). Ta percepcija nestabilnosti izazvala je zabrinutost u intelektualnim krugovima na području Sjeverne Amerike i zapadne Europe gdje su provedeni najraniji radovi o mirovnim studijama i nacionalnoj sigurnosti. Zbog interdisciplinarnog karaktera i pristupa problemima koji je bio globalno orijentiran, mirovne studije ubrzo su pridobile naklonost brojnih stručnjaka pa su se tako diljem svijeta osnovali instituti i centri te se počelo poticati na tiskanje novih istraživačkih časopisa. Nakon početnih preokupacija sa posljedicama koje su uzrokovali 4Prvog i Drugog svjetskog rata te utjecajima Hladnog rata, mirovne studije se 70-ih godina okreću i drugim velikim međunarodnim pitanjima među kojima su briga za okoliš i održivi razvoj te problem siromaštva i sve veći ekonomski jaz među državama (Rogers, 2010). 13 U današnje vrijeme mirovne su studije postavljene kao posebno polje istraživanja koje je obilježene nizom značajki (Rogers, 2010): ● Temeljne uzroke narušavanja mira prepoznaju ne samo u ratnim sukobima, nego i velikom opsegu klasnih, rasnih ili rodnih nejednakosti i podjela; ● U izučavanjima inzistiraju na interdisciplinarnom pristupu; ● Nastoje pronaći načine za mirno rješavanje sporova i nenasilnih transformacija; ● Analize provode na više razina; ● Zagovaraju globalnu i multikulturnu perspektivu; ● Iako su po prirodi analitičke, velik broj mirovnih studija ima i normativan karakter; ● Odlikuju se uskom povezanošću teorije i prakse. Dva su dominantna pristupa proizašla iz Hladnoratovske koji izučavaju nacionalnu sigurnosti u okviru studija o sigurnosti, a to su realistički pristup i liberalistički pristup. Oba pristupa primarno su fokusirana na samu državu koja je središnji akter u međunarodnim odnosima te koja predstavlja glavni referentni objekt u sigurnosnim pitanjima. Državna sigurnosti sadrži četiri osnovna elementa (Morgan, 2010): ● Fizičku sigurnost, ● Autonomiju, ● Razvoj, ● Vlast. Pri tom fizička sigurnost podrazumijeva sigurnost od fizičkog napada, autonomija znači slobodu od kontrole i primanja naredbi od drugih, razvoj predstavlja osiguravanje pristupa ekonomskim, društvenim, političkim i drugim prilikama za naciju, a komponenta vlasti podrazumijeva moć, domet i legitimitet u upravljanju područjem vlastite vladavine (Morgan, 2010). Realistički pristup međunarodni prostor vidi kao područje na kojem vlada anarhija jer na njemu ne postoji vrhovna institucija moći koja će biti iznad svih država, a zbog toga su odnosi između država i njihovih vlada nesigurni. Do anarhije za klasične realiste dolazi zbog nepostojanja međunarodne vlasti, zbog čega ne postoji niti zajedništvo među državama te su odnosi među njima nasilni i natjecateljski, a takvom stavu se pridružuju i moderni naglašavajući pritom da nedostatak zajedništva proizlazi iz sebičnog karaktera država i njihovog oslanjanja samo na vlastite snage, zbog čega im je međusobna suradnja i interakcija ograničena (Morgan, 2010). Sve to stvara rizičnu okolinu u kojoj su države prisiljene brinuti 14 za vlastitu nacionalnu sigurnost i zaštitu, a najbolje sredstvo zaštite, tvrde realisti, je moć u obliku vojne sile. Temeljna sastavnica političke moći je vojna snaga (Morgan, 2010), a međunarodna politika u suštini predstavlja borbu za moć koja dalje proizvodi suparništvo među državama. Takvo suparništvo predstavlja veliki problem jer može dovesti do sigurnosne dileme odnosno do stanja u kojem države razvijaju dodatnu vojnu moć za obranu i istovremeno povećavaju sposobnost napada, čime mogu učvrstiti i povećati vlastitu nesigurnost, a sve zbog želje da postignu veći stupanj nacionalne sigurnosti (Morgan, 2010). Realistički pristup gotovo u potpunosti odbacuje mogućnost bilo kakve učinkovite suradnje između država kada se radi o pitanjima nacionalne sigurnosti, jer smatra da moćne države previše cijene svoju vlastitu 4autonomiju i suverenost u odnosu na suradnju koja je potrebna da bi se stvorila transnacionalna vlada,4učinkovito međunarodno pravo u osjetljivim temama i trajno obvezujući sporazumi o važnim nacionalno-sigurnosnim pitanjima (Morgan, 2010). Morgenthau je bio jedan od vodećih teoretičara klasične realističke perspektive, te je smatrao da je potreba za dominacijom, kao jedan od glavnih elemenata ljudskih društava, ugrađena u sve njezine razine, od obiteljskih, preko profesionalnih, pa sve do onih državnih (Morgenthau, 1948). U međunarodnoj sferi realistički pristup priznaje tri tipa distribucije moći među akterima (Morgan, 2010): ● Multipolarnu, ● Bipolarnu, ● Unipolarnu. Multipolarna distribucija se odnosi na strukturu moći u kojoj tri ili više država imaju puno više moći od ostalih država, što stvara prividnu ravnotežu jer ne postoji jedinstven centar moći koncentriran u rukama jedne ili više država. Kako bi onemogućile takav razvoj događaja te osigurale opći red i smanjile nestabilnost, sve države se trude biti što više sigurne, što u krajnosti rezultira sustavom u kojem nema visokog stupnja sigurnosti, nego je istaknuta niska razina nesigurnosti (Morgan, 2010). Bipolarna distribucija moći adekvatno je prikazana u kontekstu Hladnog rata gdje su sustavom dominirale samo dvije jake sile među kojima je odnos bio natjecateljski te je uglavnom prevladavala nesigurna klima. Iako ovakav oblik odnosa sa sobom donosi opasnost od pojave sukoba, pojedini analitičari smatraju da za razliku od multipolarne, bipolarna struktura omogućuje jednostavnije rješavanje sporova i učinkovitije dogovore i suradnju na planu uvođenja reda i smanjenja nesigurnosti (Morgan, 2010). U unipolarnoj distribuciji jedna država, ili skupina država je daleko moćnija od svih ostalih aktera (Morgan, 2010) te se naziva hegemonom. Iako je ovakav oblik međunarodne strukture potencijalno nesiguran, nerijetki su slučajevi gdje se pokazalo da hegemon zbog želje za održavanjem pozicije može inzistirati na suradnji s drugim državama te svoju moć usmjeravati u poticanje i pomaganje drugih država kako bi se uspostavili mir i sigurnost (Morgan, 2010). Neorealistička perspektiva, za razliku od klasičnih realista, kao glavnog aktera moći ne ističe države, nego sustav država, čija struktura materijalnog nasilja kroji državno djelovanje u smjeru neprestane brige za svoju sigurnost i opstanak (Kolodziej, 2011). Neorealistička perspektiva ističe da su nacionalna sigurnost i opstanak glavni ciljevi državnog djelovanja, a da je državna moć samo jedan od mehanizama koji omogućuje uspjeh u postizanju konkurentskog mjesta u neprestanoj borbi država da prežive te da spriječe bilo koju državu ili skupinu država da ugrozi njihove vlastite nacionalno-sigurnosne interese (Kolodziej, 2011). Za razliku od sada spomenute realističke perspektive čija se tradicija proteže do najranijih oblika političke misli, korijeni liberalističke perspektive, s druge strane, leže u prosvjetiteljstvu 18. stoljeća, a svoj nagli razvoj doživljavaju nakon završetka Prvog svjetskog rata. Zagovaratelji liberalističkog pristupa slažu se s realistima samo u pogledu države kao glavnog aktera međunarodne politike te priznaju postojanje elemenata anarhije u toj politici. No, s druge strane oni smatraju da osim države postoje i ostali bitni akteri koji dalje određuju međunarodne odnose te da anarhija koja vlada među njima nije nužno štetna kao što to tvrdi realistička perspektiva. Oni smatraju da država nije glavni akter sama po sebi te njezina unutarnja i vanjska politika ovisi prvenstveno o vladi, odnosno o političkoj eliti koja se nalazi na vlasti. S obzirom na to da različite političke elite imaju različite ideale, snagu, interese i vrijednosti to kakva će biti državna politika ovisi isključivo o poziciji pojedine elite u strukturi vlasti neke države. U kojoj će mjeri pojedini prethodno navedeni elementi sigurnosti neke države biti istaknuti kao važni isto tako ovisi o stavovima političkih dužnosnika koji se trenutno nalaze na vlasti. Ono na što liberalistička perspektiva stavlja značajan naglasak je prije svega na sam opstanak države, a nešto manji naglasak stavlja na autonomiju. Pristalice liberalističke perspektive 4očekuju pojavu državne autonomije te nastoje podržavati dogovore koji ju smanjuju, ali i one koji potiču razvoj, uključujući tako međunarodne interakcije koje dalje promiču razvoj čak i ukoliko nagrizaju suverenost zemlje. Ovakva potpora uključuje i 4snažnu podršku multilateralnim sporazumima i institucijama koje uključuju zamjenu dijela autonomije za bolje upravljanje međunarodnim poslovima (Morgan, 2010). Osim navedenog liberalistička perspektiva ističe kako međudržavna povezivanja u institucije i saveze pod određenim uvjetima i pravilima ipak djeluju na umanjivanje anarhije u međunarodnom prostoru, a zajednička suradnja omogućuje daljnje uvođenje reda i povećavanje nacionalnih stabilnosti. Ovakva interakcija naziva se pluralističkom sigurnosnom zajednicom, što znači da međusobni odnosi počivaju na suverenosti država te da je zajednica sigurna jer se članovi napokon ne boje jedni drugih (Morgan, 2010). Sustav koji bi bio idealan za sve pristalice liberalističke perspektive je onakav koji potiče međudržavnu razmjenu i interakciju na političkom, gospodarskom i trgovinskom, informacijskom, tehnološkom, kulturnom području, ali i svim onim drugim područjima, jer smatraju da takve politike pomažu u ograničavanju nesporazuma i krivih percepcija, olakšavaju suradnju te grade zdravu međuovisnost i poštivanje zajedničkih interesa, 4što sve smanjuje mogućnost sukoba i rata (Morgan, 2010). Za razliku od realističke perspektive, liberalistička perspektiva ima optimističan karakter te pod utjecajem demokracije, kapitalizma te povećanog nacionalnog razvitka i međusobnih interakcija, ipak vidi budućnost razvoja država i njihovih međusobnih odnosa u pozitivnom svjetlu (Morgan, 2010). Osim realističke i liberalističke perspektive, stavove o sigurnosnim pitanjima za vrijeme Hladnog rata imale su i marksističke struje u čijoj analizi sustav međunarodne politike čine prvenstveno 26klase i njihovi predstavljajući ekonomski fenomeni, koji dominiraju državama i koriste državnu moć kako bi slijedile svoje vlastite interese (Morgan, 2010). Prožeta kapitalizmom, međunarodna politika podrazumijeva nesuglasnost u odnosima moći, pri čemu se moćnije države međusobno sukobljavaju oko istih ekonomskih interesa i istovremeno iskorištavaju one slabije za resurse i jeftinu radnu snagu. Marksisti se s realistima slažu oko natjecateljskog i suparničkog karaktera odnosa među državama te oko konfliktne, nesigurne i nasilne međunarodne kapitalističke politike (Morgan, 2010). No, marksisti se slažu i sa liberalistima s kojima dijele ideju da ponašanje vodećih struktura države ne ovisi o međunarodnoj zajednici nego o unutar državnim elitama koje ih kontroliraju kao i s tim da je međunarodna politika podložna promjenama jer se konstantno razvija i napreduje (Morgan, 2010). 2.3.2. Suvremeni pristupi nacionalnoj sigurnosti Sve od kraja Hladnog rata do danas dogodile su se velike i brojne promjene koje su intelektualnim krugovima postavile brojne izazove tražeći nove načine shvaćanja i interpretiranja društva i njegovih kretanja. Sigurnosne studije samo su jedno od brojnih problemskih područja koja u znanstvenim, političkim i socioekonomskim krugovima postaju predmet kritike te zahtijevaju ili napuštanje starih postavki i stvaranje novih ili prilagodbe određenog stupanja preobrazbe novonastalim društvenim uvjetima. Ono što sam koncept sigurnosti izdvaja od ostalih problematičnih koncepata i zbog čega su se pojavile kritike upućene tradicionalnom shvaćanju nacionalne sigurnosti je njegova povezanost s državom kao institucijom koja ima monopol nad sredstvima sile. Tradicionalne sigurnosne studije koncentrirane su na proučavanje prijetnje, kontrole i korištenje vojnih sila pri čemu privilegiraju poziciju države uz pretpostavku da je ona primarni objekt zaštite, što svodi cjelokupnu ideju nacionalne sigurnosti na vojnu sigurnost (Mutimer, 2010). Iako se tradicionalizam uvelike zadržao i u posthladnoratovskom razdoblju, kao odgovor na takvu interpretaciju sigurnosti i na globalne promjene u društvenim trendovima 90-ih se godina 20. stoljeća javljaju autori s nekim novim idejama i novim pristupima nacionalnoj sigurnosti. Glavna namjera tih autora bila je proširiti i produbiti sigurnost tema i problema, nastalo kao rezultat želje za nadvladavanjem uskih pogleda nacionalno-sigurnosne teme nastale u razdoblju Hladnog rata (Mutimer, 2010). Najistaknutiji pristupi proširenja i produbljivanja sigurnosti u posthladnoratovskom razdoblju razvijeni su u okviru: ● Konstruktivizma, ● Postkolonijalizma, ● Koncepta sigurnosti čovjeka, ● Kritičkih sigurnosnih studija, ● Feminizma, ● Kopenhaške škole, ● Poststrukturalizma (Buzan, Hansen, 2009). Konstruktivizam 65se krajem 80-ih i početkom 90-ih unutar teorija 3međunarodnih odnosa nametnuo kao posebna struja mišljenja kritizirajući tako tradicionalne postavke međunarodnih i sigurnosnih studija koje su povezane s realizmom i liberalizmom. Onuf je bio jedan od začetnika tog pravca, a odbijao je definirati konstruktivizam kao posebnu teoriju s paradigmom 18 alternativnom dotadašnjim vladajućim teorijama, smatrajući da on predstavlja način proučavanja ljudskih odnosa i kao takav vrijedi za sva polja društvenog istraživanja, a ne samo za nacionalnu sigurnost (Kolodziej, 2011). 3Velika prednost konstruktivizma i njegovih konceptualnih alata u izučavanju nacionalne sigurnosti leži u tome što takav pristup predstavlja ljude i države kao društvene konstrukte podložne neograničenom broju stalnih promjena (Kolodziej, 2011). Prema zaključcima konstruktivizma, društveno konstruirani subjekti i strukture koji se uspostavljaju kroz političku praksu čine cjelokupni dio društvenog svijeta koji nije objašnjen sa objektivnim spoznajama 3jer je i sama spoznaja dio tog društvenog svijeta. Prema njima društveni svijet je učinkovitije analizirati interpretativnom metodom i kontekstualnim razumijevanjem, a ne izgradnjom teorije čija je svrha generalizirati objašnjenje smisla tvrdnji o uzrocima određenih pojava (Mutimer, 2010). S 66obzirom na to da je u vremenu u kojem taj pristup uopće nastao i stupio na scenu dominirao neorealistički pristup teorijama međunarodnih odnosa, mnoge inicijalne postavke konstruktivizma izgrađene su oko kritike neorealističkih ideja i zaključaka. 3Veliku kritiku konstruktivisti su uputili neorealističkom poimanju države kao nečeg što je jednostavno dano kao takvo i čiji interesi su bezvremeni i stalni, ističući da je država društveni konstrukt i da kao i svi drugi3akteri ima svoje različite identitete koji sukladno tim proizvode raznolike materijalne i nematerijalne različite interese koji su podložni promjenama (Kolodziej, 2011). Sljedbenici konstruktivizma među sobom su se podijelili na manje radikalnu konvencionalnu struju, koja je smatrala da ima zadatak unutar tradicionalnih sigurnosnih studija objasniti nacionalnu i vojnu državno-orijentiranu nacionalnu sigurnost konceptualnim, a ne materijalnim faktorima i kasnije na kritičku struju, koja se bavila analizom povijesne i diskurzivne konstitucije identiteta i nacionalno-sigurnosnih politika (Buzan, Hansen, 2009). Unatoč tome, stavovi da je sve znanje društveno konstruirano i da je to znanje resurs koji 54ljudi rabe u svakodnevnom životu za konstrukciju društvene stvarnosti, kao i teorije, koncepti, značenja i simboli koje znanstvenici rabe kako bi protumačili društvenu stvarnost široko su prihvaćeni ne samo među svim konstruktivistima, nego i među mnogim drugim autorima zagovarateljima ostalih pristupa izučavanju sigurnosti. U okviru društvenih i humanističkih znanosti devedesetih godina veliku ulogu u kreiranju brojnih pristupa nacionalnoj sigurnosti imali su postkolonijalni teoretičari koji su se pridružili određenim strujama teoretičara međunarodnih odnosa u kritici Zapadno-orijentiranog koncepta države. U skladu s tim porasla je i potreba za konceptualizacijom sigurnosti koja je priznavala specifičnost Trećeg svijeta pa su se mnogi zagovaratelji postkolonijalne teorije uključili u 19 debate o produbljivanju i proširivanju nacionalne sigurnosti (Buzan, 2010). Proširivanje i produbljivanje nacionalne sigurnosti bilo je u velikoj mjeri potaknuto i rastućom potrebom za stvaranjem zadovoljavajućih uvjeta na razini sigurnosti svih pojedinaca. Nakon završetka Hladnog rata i dalje prisutni problemi unutar državnih sukoba i drugih nevojnih prijetnji nacionalnoj sigurnosti poput bolesti, siromaštva i ili ekonomskih neprilika predstavljaju ozbiljnu ugrozu ljudima i zahtijevaju sve veći interes nacionalno sigurnosnih teoretičara. Program Ujedinjenih Naroda za razvoj 1994. godine objavio je Izvješće o ljudskom razvoju iz kojeg je dalje proizašao koncept nacionalne sigurnosti čovjeka koji se uz čvrstu institucionalnu bazu razvio u novi pristup izučavanja nacionalne sigurnosti. Izvješće o ljudskom razvoju između ostalog utvrdilo je da se tumačenje koncepta nacionalne sigurnosti u okviru zaštite teritorija od vanjskih prijetnji, zaštite nacionalnih interesa od stranih politika i globalne prijetnje od nuklearnih opasnosti predugo zadržalo te da je taj koncept više bio povezan uz sigurnost nacionalnih država nego sigurnost ljudi (Izvješće o ljudskom razvoju, 1994). Izvješće o ljudskom razvoju isticalo je da se sigurnost čovjeka mora okarakterizirati kao univerzalan, međuzavisan, preventivno nastrojen, a prije svega ljudski orijentiran koncept koji pretpostavlja dva aspekta sigurnosti, a to su osiguranje od kroničnih prijetnji poput bolesti, gladi i represije i zaštite 2od naglih i opasnih poremećaja u obrascima svakodnevnog života (Izvješće o ljudskom razvoju, 1994). Ovakvi zaključci podrazumijevali su proširenje koncepta na nove prijetnje i sektore nacionalne sigurnosti poput zdravlja, hrane, okoliša, porasta populacije, razlika u ekonomskim prilikama, migracija, krijumčarenja droge i terorizma (Buzan, Hansen, 2009). Koncept sigurnosti čovjeka interdisciplinarne je prirode i zahtjeva angažiranost velikog broja raznih pristupa i studija, kao i primjenu u programima i planovima državnih dužnosnika u vođenju politika usmjerenih na zaštitu svojih državljana. Kritički pristupi sigurnosnim studijama održani su na Sveučilištu York u Torontu 1994. godine. Kada su Krause i Williams predstavili naslov svoje knjige Kritičke sigurnosne studije: Koncepti i slučajevi, koja je dalje otvorila vrata razvoju novih samosvjesnih kritičkih perspektiva nacionalnoj sigurnosti (Mutimer, 2010). Prema Krauseu i Williamsu, glavna zadaća Kritičkih sigurnosnih studija trebala je biti preispitivanje referentnog objekta nacionalne sigurnosti, promišljanje o nacionalnoj sigurnosti u širem kontekstu od onog koji podrazumijeva samo vojnu sigurnost i promjena u samom načinu proučavanja nacionalne sigurnosti uz odbacivanje pretpostavke o objektivnosti koju su sadržavali tradicionalni pristupi (Mutimer, 2010). Usprkos činjenici da je dosadašnji kritički odnos naspram dotadašnjih studija o nacionalnoj sigurnosti vrlo brzo odjeknuo u akademskim i intelektualnim krugovima i tako privukao znanstvenike iz raznih drugih teorijskih perspektiva 20 pokušaj šireg definiranja novog pravca suvremenih sigurnosnih studija u okviru Kritičkih studija kao glavnog naziva za sve pristupe nije se službeno zadržao. Umjesto toga, diljem Europe i SAD-a akademske struje otvorile su nove debate razvojem zasebnih studija o nacionalnoj sigurnosti u okviru brojnih perspektiva i tema, a Kritičke sigurnosne studije etablirale su se kroz radove znanstvenika (Mutimer, 2010). Kritičke sigurnosne studije smatraju da su države nepouzdane u pružanju sigurnosti te da se međusobno previše razlikuju jedna od druge, zbog čega nacionalno sigurnosne teorije utemeljene na državi kao referentnom objektu ne mogu biti cjelovite (Booth, 1991). Umjesto toga, potrebno je u fokus nacionalne sigurnosti staviti pojedince, pogotovo one kojima trenutni svjetski poredak predstavlja izvor nesigurnosti i onemogućuje im održavanje stabilnosti i napretka (Buzan, Hansen, 2009). Uzevši u obzir to da sigurnost znači odsutnost prijetnji, a emancipacija označava oslobađanje ljudi od fizičkih i ljudskih ograničenja koje ih sprječavaju da provode ono što su slobodno izabrali raditi, ono što tvori pravu nacionalnu sigurnost je emancipacija, a ne moć ili poredak (Booth, 1991). Booth kritičku teoriju sigurnosti vidi istovremeno i kao teorijsko opredjeljenje i kao političku orijentaciju, pri čemu ju kao teorijsko opredjeljenje predstavlja kao skup ideja koje kritički i trajno istražuju osnovne postavke nacionalne sigurnosti, zajednice i emancipacije, dok kao politička orijentacija ima zadaću povećati nacionalnu sigurnost emancipacijskom politikom i razvojem mreže zajednica na svim razinama (Mutimer, 2010 prema Booth, 2005). Feminističke perspektive o nacionalnoj sigurnosti javljaju se 70-ih i 80-ih godina u okviru debata oko pogleda na nacionalnu sigurnost kao individualnog koncepta naspram kolektivnog koncepta. Prvi zapisi koji uključuju kategoriju roda u studije o miru i nacionalnoj sigurnosti proizašli su iz mirovnih studija, gdje su kroz ulogu žene kao njegovateljice promatrane razlike u odnosu na muškarce u pogledu na sigurnost, rat i mir, a ustanovljeno je da se žene više nego muškarci protive vojnim intervencijama, troškovima i iskorištavanju okoliša te iskazuju veću brigu u pitanjima siromaštva (Buzan, Hansen, 2009). Osim toga jasno se pokazalo i to da žene imaju drugačije vrijednosti te su sklonije surađivanju i više su zainteresirane za identificiranje alternativnih sigurnosnih sustava, nego za studije o vojnoj kontroli (Buzan, Hansen, 2009). Prva struja feminizma u sigurnosnim studijama naglašavala je razlike u ulogama muškaraca i žena u nacionalno sigurnosnim pitanjima, ističući kako su socijalizacijom oblikovane rodne uloge i koncepti ženstvenosti i muževnosti proizašli iz kompleksne političke povijesti i prakse koja je imala običaj postavljati muškarce u javnu, dok je žene stavljala u privatnu sferu djelovanja (Buzan, Hansen, 2009). U feminističkim debatama 80-ih godine glavna je ideja 21 uključivanja žena i roda u referentne objekte nacionalne sigurnosti, pri čemu je naglasak bio na rodu kao socijalnom, a ne biološkom konceptu. Pristaše feminističke struje isticali su da žene pogađaju brojne nesigurnosti s kojima se muškarci ne suočavaju, a koje nisu nužno povezane s vojnom sigurnošću te su zbog toga manje vrednovane u pitanjima nacionalne sigurnosti (Buzan, Hansen, 2009). Druga struja feminizma u sigurnosnim studijama početkom 90-ih označena je djelima Tickner koja je ustvrdila da nacionalna sigurnost države često oduzima prednost socijalnoj sigurnosti pojedinca (Buzan, Hansen, 2009) zbog čega je potrebno redefinirati referentni objekt nacionalne sigurnosti i premjestiti ga s državne na individualnu razinu. Radovi od autorice Tickner imali su velik utjecaj na feminističke pristupe sigurnosti u razdoblju nakon Hladnog rata, a određene ideje koje opisuje u svom radu slične su onima s područja Kritičkih sigurnosnih studija i koncepta nacionalne sigurnosti čovjeka. Uočavajući sličnosti feminističkih napora s ta dva pristupa Tickner tvrdi da brojni feministi usvajaju višedimenzionalan i višerazinski pristup koji preispituje ulogu države kao adekvatnog pružatelja nacionalne sigurnosti te da je njihova odlučnost obzirom na emancipacijski cilj okončati subordiniranosti žena (Tickner, 2001). Feministički pristup nacionalno sigurnosnim studijama važan je ne samo zbog toga što nastoji razumjeti kako je sigurnost pojedinaca i grupa kompromitirana fizičkim i strukturnim nasiljem na svim na razinama nego i zato što u sigurnosne debate uključuje teme i koncepte poput trgovanja ljudima i ratnog silovanja koje su u tradicionalnim pristupima sigurnosti vrlo često marginalizirane (Tickner, 2001). Važan doprinos sigurnosnim studijama posthladnoratovskog razdoblja napravili su i autori iz Kopenhaške škole i to Buzan, Wæver i de Wilde objavom svoje knjige Sigurnost: Novi okvir za analizu (1998.). Unutar te knjige ponuđene su važne ideje koje su pružile drugačiju perspektivu izučavanju nacionalne sigurnosti. Novi okvir za analizu razradio je podjelu nacionalne sigurnosti na pet sektora: ● Vojni, ● Politički, ● Ekonomski, ● Ekološki, ● Društveni (Buzan, 1983). Sektori su se formirali prema potencijalnim prijetnjama nacionalnoj sigurnosti čime je olakšano bavljenje sigurnosnim pitanjima izvan uskih okvira vojne sigurnosti i upotrebe sile. Još jedna važna tema kojoj pripadnici Kopenhaške škole posvećuju pažnju u svojim radovima je regionalna sigurnost kao razina koju čine setovi jedinica čiji su sigurnosni procesi i dinamike međusobno isprepleteni u tolikoj mjeri da ih je nemoguće zasebno rješavati, zbog čega bi u interesu globalne sigurnosti trebalo biti pojačanje sigurnosnih analiza na regionalnoj razini (Williams, 2008). Ključni koncept Kopenhaške škole opisan u knjizi Sigurnost: Novi okvir za analizu, Wæveru je u radu pojam sekuritizacija, pojam koji postaje vrlo važan u teoriji i promišljanjima o nacionalnoj sigurnosti, a koji označava pridavanje nekom problemu ili pojavi sigurnosno značenje. Wæver ističe 10da je neki problem predstavljen kao nacionalno sigurnosni problem zato što se može tvrditi da je on važniji od drugih problema i da se na njega treba gledati kao na prioritet, čime je on predstavljen kao egzistencijalna prijetnja. U sigurnosnoj praksi određeno pitanje postaje sigurnosno ne nužno zato 33što postoji stvarna egzistencijalna prijetnja, nego zato što je pitanje predstavljeno kao takva prijetnja i kao takvo prihvaćeno od strane javnosti, čime ono postaje sekuritizirano, a sigurnost je pritom označena kao samo- referencijalna praksa (Buzan, Wæver, de Wilde, 1998). Proces sekuritizacije pokreću razni državni ili ne-državni akteri, poznati još kao provoditelji sekuritizacije, a ona se odvija u dvije faze. Prva faza uključuje prikazivanje određenih pojava, osoba, entiteta ili pitanja kao prijetećih naspram referentnog objekta i njegovog opstanka, a druga faza, koja je ključna za uspjeh sekuritizacije, je uspjeh u uvjeravanju ciljane publike da takva egzistencijalna ugroženost postoji te da je, shodno tome, nametanje izvanrednih mjera opravdano (Emmers, 2010). 74Ono što je bitno je to da se istakne opasnost zlouporabe sekuritizacije 4kako bi se legitimirala i osnažila uloga vojske ili specijalnih sigurnosnih snaga u civilnim aktivnostima, a koju 4mogu iskoristiti elite kako bi ograničile građanske slobode, nametnule sudove, pretvorile 4političke protivnike ili osumnjičene za terorizam bez suđenja,4ograničile utjecaj određenih domaćih političkih institucija ili povećale vojne proračune (Emmers, 2010). Pripadnici Kopenhaške škole također ističu i da nacionalna sigurnost nije objektivna, već subjektivna, odnosno intersubjektivna, što znači da sigurnosna pitanja ne egzistiraju niti na objektivnoj razini kao nešto što je dano izvana, ali ih ne određuju niti pojedinci sami, već ta pitanja intersubjektivna i društveno konstruirana (Buzan, Wæver, de Wilde, 1998). Slično kao što je završetak Hladnog rata označio važan vremenski moment sa širokim političkim i društvenim konotacijama koje su u narednom razdoblju potaknule produbljivanje i proširivanje sigurnosnih pitanja, teroristički napad koji se dogodio u Sjedinjenim Američkim Državama devetog rujna 2001. godine u velikoj mjeri predstavlja prijelomni trenutak ne samo 23 u izučavanju nacionalno sigurnosnih tema, nego i u poimanju nacionalne sigurnosti općenito. Globalni rat protiv terora koji je uslijedio proizveo je ubrzani porast literature o terorizmu, a iako događaji devetog rujna nisu u političkim i akademskim krugovima proizveli konsenzus oko studija o nacionalnoj sigurnosti, omogućili su uspostavljanje zajedničkih žarišnih točaka za raspravu (Buzan, Hansen, 2009). Taj je događaj dio četvrtog vala terora, tzv. religijskog vala koji je započeo revolucijom u Iranu 1979. godine, a prethodili su mu anarhistički val s kraja 19. i početka 20. stoljeća, antikolonijalni val iz sredine 20. stoljeća i val nove ljevice koji je trajao do 90-ih godina 20. stoljeća (Bilandžić, 2014). Iako je terorizam u raznim oblicima postojao i prije tog događaja, autori s područja nacionalno sigurnosnih studija ga nisu smještali u centralna pitanja i probleme sigurnosti kojima su se intenzivno bavili. Ono što teroristički čin poput navedenog napada na Sjedinjene Američke Države čini specifičnim oblikom prijetnje jest njegova neizvjesnost i izvedba kreirana s namjerom da privuče veliku pažnju i izazove strah i šok među ljudima, neovisno o tome jesu li sa samim terorističkim činom ugroženi izravno ili ga promatraju sa sigurne udaljenosti. Teroristički napad u Sjedinjenim Američkim Državama usmjerio je pažnju i javnosti i znanstvenih krugova na problem terorizma te je postalo jasno da je potrebno ozbiljno pristupiti izučavanju terorizma kao konstante (Bilandžić, 2014). Shvaćanje terorizma kao političkog koncepta ključno je u njegovu izučavanju, jer se na taj način mogu razumjeti ciljevi koje oni želi postići te motivi i namjere koje stoje iza takvog oblika nasilja koje se bitno razlikuje od drugih oblika nasilja (Bilandžić, 2014). Opće-prihvaćena i jedinstvena definicija terorizma ne postoji, ali pojedine karakteristike koje su zajedničke svim definicijama terorizma uključuju ilegalno korištenje nasilja ili sile, kojim se vrši pritisak na društva ili vlade uvodeći osjećaj straha među ljudima, te uz politička i ideološka opravdanja i motive sadrži element društvene isključenosti, bilo iz društva u slučaju državnog terorizma ili kao nečeg što je strano u slučaju međunarodnog terorizma (Smelser, Mitchell, 2002). Terorizam nastaje uslijed međusobno isprepletenih i kompleksnih političkih, socijalnih, povijesnih, ekonomskih, ideoloških, religijskih, kulturoloških i psiholoških čimbenika (Bilandžić, 2014) zbog čega je vrlo teško otkriti mehanizme njegovog sprječavanja i objasniti ga jedinstvenom znanstvenom teorijom. Iako je terorizam kao pojam analiziran u brojnim teorijskim perspektivama poput teorija moći, teorija društvenih pokreta, teorija sukoba, teorija relativne deprivacije odnosno strukturalnog pritiska, teorija racionalnog izbora, komunikacijskih teorija i teorija socijalnog identiteta studije o terorizmu kao zasebno područje i tipična znanstvena disciplina još uvijek nisu do kraja uspostavljene jer ne sadrže 16zadovoljene dimenzije koje sociolozi znanosti očekuju od ustanovljenog znanstvenog područja kao što su formalne strukture, regulirane granice znanstvenog područja te definirani kriteriji certificiranja i standardizacije (Bilandžić, 2014). Unatoč 63tome, s obzirom na to da se radi o fenomenu koji trenutno intenzivno privlači pažnju kako stručnjaka tako i javnosti predstavljajući pritom strahovito moćnu, brutalnu i neizvjesnu prijetnju pojedincima, društvima i međunarodnom poretku, sa sigurnošću se može tvrditi da su napori stručnjaka u ovom području, koji su omogućili kreiranje kvalitetnijih provedbenih politika te strategija za borbu protiv terorizma, hvalevrijedni te da će dosadašnja i buduća istraživanja o ovom problemu uspjeti u realizaciji studija o terorizmu jer se proces njihovog ustanovljavanja kao zasebnih studija čini se neizbježnim (Bilandžić, 2014). 2.4. NACIONALNA SIGURNOST I NJENE INSTITUCIJE Ugroze nacionalne sigurnosti ne zadržavaju se samo unutar nacionalnih granica ugroženih država. Štoviše, svako novo ugrožavanje nacionalne sigurnosti utječe na međunarodno okruženje. Nakon što je svijet prestao biti podijeljen na istočni i zapadni blok, procesom globalizacije se ujedinio i to na način kakav je prije bilo nezamisliv. Upravo zbog toga problemi nacionalnih sigurnosti bez iznimke prelaze na probleme međunarodnih razmjera. Međunarodna sigurnost zapravo je sigurnost koja se odnosi na globalnu zajednicu, to jest međunarodnu sigurnost ne možemo definirati kao sigurnost odvojenu za određene tipove država, već za sve države u globalu. S druge strane, međunarodna zajednica predstavlja društveni fenomen na međunarodnom planu (Vukadinović, 1998:125). Važno je znati da međunarodna sigurnost ne predstavlja zbroj nacionalnih sigurnosti država, već sustavno provođenje međunarodnih nastojanja za izbjegavanje oružanih sukoba te promicanje političkog, gospodarskog i kulturnog mira na međunarodnoj sceni. Održavanje međunarodne sigurnosti u posljednje vrijeme nailazi na mnoge izazove. Svijet se suočava s globalnom krizom velikih migracija, učestalih terorističkih napada, konstantnih izbijanja novih ratova među nacionalnim državama, sve većim siromaštvom među populacijom, izbijanjem novih bolesti i slično. Sve su to novi uzroci nesigurnosti kako nacionalnih, tako i međunarodnih razmjera. Zbog sve težeg održavanja svjetske sigurnosti, međunarodna je zajednica organizirala institucije koje djeluju u sprječavanju novih svjetskih kriza, kao i reguliranju aktualnih, tekućih problema. Glavne institucije za održavanje svjetske sigurnosti su: ● Ujedinjeni narodi, ● NATO, ● OESS, ● Europska unija Ujedinjeni narodi, točnije Organizacija Ujedinjenih naroda organizacija je globalnog karaktera kojoj je glavni zadatak briga za očuvanje mira na svjetskoj razini. Organizacija Ujedinjenih naroda osnovana je 1945. te je na početku brojala oko 50 država članica, dok broj današnjih država članica prelazi 200. Djelovanje Ujedinjenih naroda temeljeno je na propisima iz Povelje Ujedinjenih naroda, koja je zapravo temeljni dokument te organizacije. Struktura djelovanja Ujedinjenih naroda je specifična. Glavno izvršno tijelo te organizacije zove se Vijeće sigurnosti (The Security Council) te donosi odluke vezane za svjetski mir i sigurnost. Vijeće sigurnosti sastoji se od 15 država članica, od čega su 76pet stalnih članica (SAD, Rusija, Velika Britanija, Francuska i Kina), dok se ostalih deset članica mijenja svako dvije godine. S druge strane, Generalnu skupštinu Ujedinjenih naroda (General Assembly) čine sve ostale članice Ujedinjenih naroda koje ne mogu odlučivati o pitanjima svjetskog mira i sigurnosti, već samo mogu predlagati rješenja. NATO predstavlja euroatlantski vojni i politički savez koji je pri osnivanju služio kao organizacija kolektivne obrane među saveznicima. Danas, NATO predstavlja organizaciju kolektivne sigurnosti. Osnovan je 4. travnja 1949. u Washingtonu te se sastoji od dva dijela (civilnog i vojnog), a odluke unutar njega se donose jednoglasno. NATO se sastoji od sljedećih tijela: ● 50Sjevernoatlantsko vijeće, ● Odbor za obrambeno planiranje, ● Skupina za nuklearno planiranje, ● Glavni tajnik, ● Međunarodno tajništvo, ● Vojni odbor, ● Međunarodni vojni stožer, ● Integrirana vojna struktura, ● Skupština NATO-a. OESS je organizacija koja je zadužena za europsku sigurnost i suradnju. Iako je u samim počecima svog djelovanja (1975.) bila zapravo međunarodni forum, danas predstavlja organizaciju s važnim sigurnosnim mehanizmima (Tatalović, 2006:235). Danas je OESS sve više fokusiran na borbu protiv terorizma te borbu protiv krijumčarenja ljudi. Na takav način OESS se pokušava prilagoditi novim izazovima svjetske sigurnosti te im donekle stati u kraj. Europska unija, iako na samom početku stvaranja ekonomski projekt, danas je prije svega politička zajednica europskih zemalja koje provode i šire ideju demokracije. Cilj Europske unije i integracije europskih država nisu samo gospodarska stabilnost, već promicanje nacionalnih sigurnosti europskih država, a samim time i međunarodne sigurnosti. Europska unija štiti demokratska načela, pravo na slobodu i kretanje njezinih stanovnika, ali se predstavlja i kao veliki zagovornik provođenja mira i sigurnosti, kako na području svog teritorija, tako i na svjetskoj razini. Kako bi provodila demokratske vrijednosti, ali i štitila interese građana članica, Europska unija je razvila i svoje institucije. Tako se Europska unija danas, uz brojne institucije, sastoji od sedam temeljnih institucija, a to 31su: ● Europsko vijeće, ● Vijeće EU, ● Europska komisija, ● Europski parlament, ● Sud pravde, ● Revizorski sud, ● Europska središnja banka. Osim rada kroz institucije Europska se unija bavi i pokušajima reguliranja sigurnosti i to kroz zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku. Međutim, činjenica je kako Europska unija još uvijek nije pronašla adekvatna rješenja za ozbiljnija pitanja sve češćih ugroza na sigurnost njezinih država. Posljednji primjer za nesnalaženje i neadekvatno rješavanje problema je izbjeglička kriza koja je eskalirala u globalni problem. 2.5. SUVREMENE PRIJETNJE NACIONALNOJ SIGURNOSTI Kao što je već ranije navedeno, nacionalna sigurnost se kroz svoju povijest smatrala sigurnošću nacionalne države od napada na svoj teritorij, to jest teritorijalni integritet i suverenitet, od strane druge nacionalne države ili pak nekoliko njih. Zbog toga su se države često udruživale u razne saveze kako bi međusobno jamčile pomoć pri napadu neprijateljske države ili država. To je bio glavni razlog zašto je rat, točnije oružani sukobi i vojne aktivnosti, bio najveći strah među stanovnicima pojedinih država. U današnje vrijeme to se bitno promijenilo. Utjecajem globalizacijskih procesa na nacionalnu sigurnost, točnije njezino ugrožavanje, može utjecati znatno više faktora. Te činjenice su svjesni i sami građani te se 27 događa da rat, kao sredstvo oružanih sukoba, zapravo izaziva manji strah među populacijom nego neke nove vrste ugroza nacionalnih sigurnosti država. Naime, razvojem tehnologije, komunikacija, otvaranjem granica te razvojem vojne industrije, čovječanstvo je danas sposobno uništiti svoj vlastiti planet. Upravo je taj napredak i svjesnost o samom napretku prouzročilo kulturu pregovaranja na međunarodnoj sceni. Govoreći o opasnostima za nacionalnu sigurnost, rat još uvijek predstavlja veliku opasnost budući da se svakodnevno u svijetu vode manji ratovi, sa sve većom dozom rizika prerastanja u globalni sukob, budući da su gotovo sve države nekim dijelom uključene u svjetske sukobe. No osim rata, postoje i druge ugroze nacionalne sigurnosti koje se mogu prepisati dolasku globalizacije, a to su sve češći etnički sukobi, 71terorizam, organizirani kriminal, proliferacija oružja za masovno uništenje, velike razlike između bogatih i siromašnih, nove bolesti, ekološke prijetnje i ilegalne migracije (Tatalović, 2006). Etnički sukobi postali su jedna od glavna karakteristika država koje prolaze tranzicijsku fazu. No valja reći kako su oni prisutni i u ostalim državama koje imaju određene nesuglasice između etničke većine i etničke manjine. Oni uglavnom nastaju kada se etničkoj manjini krše njezina prava i to od strane pojedinaca, organizacija, skupina, stranki ili pokreta. Etničke manjine za vrijeme sukoba suočavaju se s određenim skupinama problema, a to su: ● Diskriminacija, situacija u kojoj se etnička manjina stavlja u podređeni položaj samo zbog njezine pripadnosti. Njezini uzroci u često su slučajeva ideološkog podrijetla. ● Kulturna podređenost, uglavnom dolazi u obliku zabrane školovanja manjine na materinjem jeziku te negiranju manjinskog prava na izražavanje svojim tradicionalnim karakteristikama. ● Ekonomska podređenost, koja se događa kada se sustavno radi na tome da pripadnici etničke manjine teže dolaze do radnih mjesta, pogotovo ako je riječ o bolje plaćenim i prestižnim poslovima. Također, radi se na sustavnom prisilnom selidbom pripadnika etničke manjine u za to određena područja. ● Genocidna politika, koja predstavlja organizirano djelovanje od strane političkog vrha neke države kojem je cilj potpuno uništenje etničke manjine i to pretežito nasilnim i necivilizacijskim mjerama (Tatalović, 2006). Dolaskom do etničkih sukoba bitno je djelovanje i način njihovog reguliranja. Reguliranje se provodi kroz politike reguliranja etničkih sukoba koje se mogu podijeliti na dvije skupine i to: ● Politike eliminiranja razlika, pod kojima se podrazumijevaju postupci koje za posljedice imaju negativan utjecaj na nacionalnu, a samim time i međunarodnu sigurnost. Pod politikama eliminiranja smatraju se genocid, nasilno i masovno prisiljavanje određenih skupina stanovništva na selidbu te njihovo razdvajanje. ● Politike upravljanja razlikama, pod ovim politikama smatra se intervencija treće strane, podjela moći te federalizacija. Politike upravljanja razlikama uglavnom pozitivno utječu na nacionalnu i međunarodnu sigurnost (Tatalović, 2006). Upravo zbog brojnih etničkih sukoba koji su se provodili i na području Europe i njezinog susjedstva, Europska unija, kao zajednica demokratskih država s ciljem zaštite temeljnih ljudskih prava i sloboda, izgradila je svoju zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku koja služi kao temelj zajedničke suradnje europskih država pri sprječavanju daljnjih lokalnih i svjetskih sukoba. Zajednička vanjska i sigurnosna politika Europske unije temelji se na tri razine: ● Nacionalna razina koja se odnosi na sigurnost koju gradi svaka nacionalna država sama za sebe, a temelji se na obrambenom sustavu, zaštitnom sustavu, te sustavu zaštite i spašavanja. ● Multinacionalna razina koja se odnosi na bilateralnu i multilateralnu državnu suradnju s ciljem postizanja mirovnih sporazuma i dogovora, uz međusobni nadzor. ● Internacionalna razina koja predstavlja politiku zajedničke sigurnosti predvođena djelovanjem svjetskih sigurnosnih organizacija, kao što su NATO, EU i OESS. (Tatalović, 2003) Nastojanja modernih demokratskih država, kao i djelovanje ranije navedenih sigurnosnih organizacija u današnje vrijeme je priznavanje i pružanje kulturnog prava na izražavanje etničkih manjina unutar državnih granica pojedinih država. Takvim činom nastoje se spriječiti sukobi kakvi su u prijašnjim godinama, a posebno nakon završetka Hladnog rata te u 90-im godinama 20. stoljeća, bili prilično česti. Nova globalna prijetnja nacionalnoj i međunarodnoj sigurnosti je terorizam. Na teritoriju Europe i Europske unije terorizam je eskalirao 56tijekom 60- ih i 70-ih godina prošlog stoljeća. Zanimljiva je činjenica kako je terorizam tada bio prisutan u razvijenim, demokratskim državama. No, vrsta terorizma koja je tada djelovala bitno se razlikuje od vrste terorizma koja je zastupljena danas. Tadašnji terorizam bio je rezultat ideoloških i političkih sukoba u zapadnim zemljama te je njegova specifičnost bila borba organiziranih skupina protiv režima unutar granica vlastitih nacionalnih država te njihova borba protiv pojedinih političara i utjecajnih ljudi. Kao primjer služe tadašnje najpoznatije terorističke skupine kao što su: ● Frakcija crvene armije (Rote Armee Fraktion; RAF), ● IRA (Irska republikanska armija), ● Crvene brigade (Brigate Rosse). RAF organizacija djelovala je u Njemačkoj kao borba protiv brutalnosti njemačke policije koja je do izražaja dolazila u studentskim prosvjedima te su pripadnici RAF organizacije često izražavali nezadovoljstvo prisustvu još uvijek nacistički orijentiranih pojedinaca na visokim funkcijama. IRA organizacija djelovala je u Irskoj te su njezini pripadnici izražavali nezadovoljstvo podjelom teritorija Irske te njegovog pripajanja Ujedinjenom Kraljevstvu. Organizacija Crvene brigade djelovala je u Italiji te joj je cilj bio izlazak Italije iz NATO saveza, a njihovo djelovanje dolazilo je do izražaja zbog otmica i ubojstava pripadnika talijanske vlasti. U vrijeme tadašnjeg terorizma zapravo je specifična bila borba protiv pojedinaca i političara te se u jednu ruku znalo tko je meta napada i protiv koga se terorizam izričito okreće. S druge strane, današnji terorizam bitno je različit budući da mu sve više postaje cilj unijeti paniku među stanovništvom te su žrtve napada uglavnom civili. S tim u vezi, sve češći smo svjedoci napada na središta europskih i svjetskih metropola u kojima stradaju civili 28koji su se u tom trenutku našli na mjestu predviđenom za napad. Terorizam kao pojam je teško definirati. No, moglo bi se reći da je terorizam nezakonita i nelegitimna primjena sile i nasilja koje se koristi protiv osoba ili društvene i privatne imovine, a sve s ciljem kako bi se zastrašilo stanovništvo uz promicanje vlastitih ili društvenih ciljeva (Tatalović, 2006). Također, terorizam se može definirati kao namjerno i sustavno ugrožavanje ili ubijanje civila kako bi se u društvo utjerao strah, a sve s ciljem postizanja određenih političkih ciljeva (Harmon, 2002). Stanovništvo sve češće poistovjećuje terorizam s novom formom rata. U zadnjih nekoliko godina dogodili su se teroristički napadi u brojnim europskim prijestolnicama gdje je poginuo veliki broj civilnih žrtava. Upravo zbog toga, ljudi smatraju da im je ugroženo 44jedno od temeljnih ljudskih prava, a to je pravo na slobodno kretanje. Ugroza tog prava izaziva sve veći strah od kretanja zbog novih terorističkih napada. Ono što je specifično za terorizam je njegovo plasiranje i namjera da za terorističke napade čuje što veći broj ljudi. Jer, samim time, novosti o sve brojnim terorističkim napadima, izazivaju sve veći strah među stanovništvom, što je zapravo i sama svrha terorizma. Postavlja se pitanje 30 koju ulogu imaju masovni mediji što se terorizma tiče. Nije teško primijetiti kako su vijesti u posljednje vrijeme potrošna roba te u gomili informacija preko novih tehnologija i interneta svakodnevno pune etere i to vijestima koje se ističu po senzacionalizmu. Upravo je terorizam prepoznao takav način plasiranja vijesti kao plodno tlo za širenje svojih aktivnosti. Zbog takvih aktivnosti, nije teško primijetiti kako nositeljima terorističkih ideja i akcija nisu ciljevi samo vjerske, vojne, nacionalne, gospodarske ili političke naravi, već pokazuju veliku želju za moći i slavom, što im novi mediji i dopuštaju (Marić, 2012). Prijetnja nacionalnoj sigurnosti u današnje vrijeme globalizacije je i sve češći organizirani kriminal. Organizirani kriminal kao pojam može dosezati veliki broj segmenata društva. Upravo zbog toga nije ga lako definirati. Globalizacija predstavlja iznimno plodno tlo za razvoj i djelovanje organiziranog kriminala te ga brojni predstavnici društva, od vlada do policije, teško određuju, a samim time i teško staju u kraj s organiziranim skupinama predstavnika organiziranog kriminala. Aktivnosti koje se mogu svrstati u pojam organiziranog kriminala su uglavnom ilegalne trgovine, ilegalna trgovina ljudskim organima, trgovina oružjem i opasnim materijalima te prostitucija (Tatalović, 2006). Trgovina ljudima je, nažalost, sve češći problem koji ne izbjegava gotovo niti jednu zemlju svijeta. Prohodnost granica upravo je taj nelegalni čin učinila mogućim. Najčešće žrtve trgovine ljudima su uglavnom žene i djeca i to u najčešćem slučaju iz nerazvijenih, siromašnijih zemalja. Sigurnosne službe sve teže ulaze u trag ovakvim trgovinama. Trgovina ljudskim organima također je česta aktivnost organiziranog kriminala. Ukradeni organi, ili oni nabavljeni oduzimanjem ljudskih života, na crnom tržištu postižu jako visoke cijene, što pogoduje razvoju organiziranog kriminala, budući da je jedna od glavnih svrha kriminalnih aktivnosti upravo novac. Trgovina oružjem i opasnim materijalima također predstavlja sve veću nesigurnost unutar država. Materijali koji se najčešće krijumčare su materijali poput urana i plutonija (Tatalović, 2006). Krijumčarenje takvim materijalima preko sve otvorenijih granica u doba globalizacije, može se povezati s terorističkim aktivnostima. Drugim riječima, skupine koje se bave organiziranim kriminalom sve se češće povezuju sa sumnjama da su upravo te skupine jedne od glavnih opskrbljivača terorističkih organizacija koje djeluju na nesigurnost stanovništva. Prijetnja nacionalnoj i međunarodnoj sigurnosti također je i ilegalna trgovina narkoticima i prostitucija, koja je u velikome broju slučaja ilegalna. Aktivnost koja se također prepisuje organiziranom kriminalu je i pranje novca. Za organizirani kriminal zanimljiva je činjenica kako se sve više infiltrira u društvene segmente zajednice nacionalnih država. Skupine organiziranog kriminala posložene su hijerarhijski. To je napravljeno u slučaju da se dogodi privođenje pravdi samog vrha organizacije, da bi je netko sljedeći iz hijerarhijskog poretka mogao naslijediti bez da se organizacija raspadne i prekine s radom. Djelovanje kriminalnih skupina često je okarakterizirano podmićivanjem državnih službenika kako bi što više razvili svoju mrežu djelovanja te kako bi se što manje uspjeli zaustaviti u svom djelovanju. Takav slučaj uspješnog podmićivanja državnih vlasti zove se korupcija. Korupcija, iako kroz medije prikazana, nije prisutna samo u državama u razvoju koje prolaze kroz proces tranzicije prema demokratskom poretku. Ona je prisutna i u razvijenim demokracijama, točnije državama u kojima demokracija djeluje duže vremena te zbog toga predstavlja sve veći problem uređenju društva koje služi javnom interesu. Ozbiljnu prijetnju sigurnosti predstavljaju i oružja za masovno uništenje. Unatoč nastojanjima za širenje svijesti međunarodne zajednice o mirovnim pregovorima i izbjegavanju rata, neosporna je činjenica kako se sve države svijeta, pod izlikom zaštite nacionalne sigurnosti, u skladu sa svojim ekonomskim mogućnostima naoružavaju. No, ozbiljnu prijetnju svjetskoj sigurnosti predstavljaju države koje posjeduju takozvano oružje za masovno uništenje. Pod takvom vrstom oružja smatraju se nuklearna, kemijska i biološka oružja. Njihovom primjenom, svijet postaje ozbiljno ugrožen budući da su njihove posljedice daleko veće od posljedica koje može izazvati obično oružje. Zanimljiva je činjenica kako države koje posjeduju takvu vrstu oružja sve više poprimaju prestiž na međunarodnoj sceni popraćen s vrstom strahopoštovanja. Upravo zato, posjedovanje oružja za masovno uništenje postalo je vrsta aduta u postizanju nacionalnih interesa. Možda i najveći problem što se tiče oružja za masovno uništenje je mogućnost njegovog dolaska u ruke terorističkih skupina i ekstremista, kojima je cilj takvo oružje iskoristiti na način koji za posljedice ima veliki broj ljudskih i materijalnih žrtava. Upravo zbog toga međunarodna zajednica djeluje na sve moguće načine kako bi se što više uspjelo u sprječavanju takvih scenarija koji bi zasigurno teže ugrozili nacionalnu sigurnost na svjetskoj razini (Tatalović, 2006). Globalizacija, kao što je ranije istaknuto, promijenila je sliku svijeta tako da su slobode kretanja sve više dopuštene i to otvaranjem granica i lakšim transportom ljudi i robe. Međutim, to osim lakšeg putovanja i trgovine ostavlja i negativne posljedice, kao što su sve lakše trgovanje oružjem i narkoticima. Poznato je da se u posljednje vrijeme, ali i kroz povijest države naoružavaju kako bi istaknule svoju mogućnost obrane u slučaju ugroze njezine nacionalne sigurnosti. Međutim, globalizacija je svojim karakteristikama dala plodno tlo za sve više ilegalnih radnji. Tako se ilegalna trgovina oružjem sve više širi i to tako da oružje postaje dostupno problematičnim skupinama za javnost. Također, trgovci ilegalnog oružja sve više sudjeluju u ilegalnom naoružanju pojedinih država koje prolaze predratno stanje te tako potiču daljnje sukobe među zaraćenim državama, a sve zbog zadovoljavanja povećanja profita. Osim trgovine oružjem, ilegalna trgovina narkoticima predstavlja problem sigurnosti. Otvaranje državnih granica omogućilo je lakšu opskrbu narkoticima koji proizlaze uglavnom iz za to poznatih država kao što su Kolumbija, Pakistan, Afganistan, Iran, Brazil i slično, prema zemljama Europe i Sjedinjenim Američkim Državama, iz kojih dalje dolaze do ostatka svijeta. Izazov koji predstavlja prijetnju sigurnosti su i ekološke prijetnje. 59U posljednje vrijeme sve se češće može čuti kako ljudi uništavaju vlastiti planet. Pod ekološkim prijetnjama najčešće se smatraju pojave poput globalnog zatopljenja, emisije štetnih plinova, uništavanje ozona, nedostatak pitke vode te uništavanje poljoprivrednih zemljišta (Tatalović, 2006). Iako su ovakve vrste problema sve više prisutne, međunarodna zajednica odlučna je da poduzme ozbiljne korake kako bi se takvi problemi sveli na mogući minimum. Upravo zbog toga, odrađeni su brojni sastanci te se radi na tome da se potpišu sporazumi kojih bi se države potpisnice trebale držati u cilju očuvanja okoliša. No, veliki problem i dalje predstavlja činjenica kako se sve države ne žele držati novijih pravila, zato što bi im određene mjere u vezi zaštite okoliša donijele manje novčane prihode na godišnjoj razini. Profit je u doba globalizacije postao jedan od temeljnih ciljeva ljudskog i državnog djelovanja. Poznato je da su bivši globalizatori, točnije njihovi začetnici, širili svoj utjecaj s ciljem proširenja vlastite kulture i vjere na osvojena područja. No, glavni cilj današnje globalizacije jest ostvarivanje profita. Djelovanje u državama regulirano slobodnim tržištem i tržišnim natjecanjem, sve više slabi stabilnost socijalne države te uzrokuje velike razlike između bogatih i siromašnih. Prelazeći godišnje profite tržišno razvijenih zemalja, nije teško primijetiti kako je situacija u slabije razvijenim ili pak potpuno nerazvijenim zemljama još teža. Upravo takva situacija pogoduje sve češćim sukobima unutar nerazvijenih zemalja ili nerazvijenih zemalja sa susjedstvom. Također, u uvjetima u kojima prevladava glad i neadekvatan prostor za život, pojave poput nastanka i širenja bolesti sve su veće. Budući da se kretanja stanovništva iz jedne zemlje u drugu sve češće događaju, što putovanjima, što masovnim migracijama, pojave novih bolesti veliki su izazov za svjetsku sigurnost. Ranije navedeni problemi zemalja Trećeg svijeta sve češće prouzrokuju masovna kretanja stanovništva, odnosno njegove migracije. Problem migracija je taj što su one u velikom broju slučajeva ilegalne, odnosno prouzrokuju ilegalna kretanja i prelazak državnih granica. Razlozi ilegalnih migracija uglavnom se mogu podijeliti na ekonomske i političke. Odnosno velika kretanja stanovništva izvan matične države, ili pak njihov bijeg iz matične države, mogu prouzrokovati nestabilne političke situacije i strah od rata. S druge strane, veliki broj ilegalnih migranata su takozvani 33 ekonomski migranti, koji napuštaju svoje domicilne države s ciljem stjecanja prava na boravak i rad u ekonomski prosperitetnijim zemljama. Ilegalne migrante najjednostavnije je definirati kao osobe koje nelegalnim sredstvima pokušavaju ostvariti prelazak iz svoje rodne države u neku drugu državu, no ilegalne migrante karakterizira više djelovanja. Neke od njihovih karakteristika su: ● Osobe koje prelaze državne granica na mjestima koja za to nisu predviđena, odnosno izbjegavaju legalne državne prijelaze, ● Osobe koje se nalaze unutar neke države unatoč činjenici da im je odbijen zahtjev za azilom, ● Osobe poput studenata i turista koje borave legalno u nekoj državi, i to uglavnom na period od tri mjeseca, no nakon prestanka zakonskog perioda ne napuštaju tu državu ● Osobe koje pri dolasku na državne granice, upravo te granice prelaze s krivotvorenim ispravama, ili pak ispravama koje pripadaju drugoj osobi, ● Osobe koje unatoč rješenju nadležnog tijela o napuštanju zemlje ne napuštaju određenu državu u određenom roku, ● Osobe koje donošenjem neke političke odluke mogu izgubiti dosadašnji status (Tatalović, 2006). Ilegalne migracije posebnu pozornost izazivaju u posljednje vrijeme kada se Europa i svijet suočavaju s jednom od najvećih izbjegličkih kriza današnjice. Dugotrajna nestabilnost na Bliskom istoku te krvavi ratovi koji se vode na tom prostoru, prouzrokovali su veliko kretanje stanovništva prema zapadnoj Europi. Veliki broj migranata su izbjeglice koje dolaze iz ratom obuhvaćenih prostora, no također, veliki broj migranata su i osobe koje koriste ratni kaos s ciljem prelaska u razvijenije europske države kako bi osigurali prosperitetniji život. Upravo zbog tih podjela migranata s Bliskog istoka u Europi trenutno prevladava val populizma, prouzrokovan izbjegličkom krizom. 3. PANDEMIJSKE BOLESTI Pandemijske bolesti označavaju širenje infekcijske bolesti u širokim zemljopisnim regijama, u kontinentalnim ili globalnim razmjerima. U prošlosti su poznate pandemije bile pandemija kuge i kolere, potom gripe, a u 21. stoljeću 73Svjetska zdravstvena organizacija proglasila je pandemiju svinjske gripe, 2009. godine, i COVID-19 bolesti 2020. godine. Izraz pandemija obično se rabi za zarazne bolesti pa tako i pandemija bolesti COVID-19 predstavlja dosad neviđen izazov za Europu i cijeli svijet. Ta svjetska zdravstvena kriza dramatično je utjecala na društva i gospodarstva i sigurnosti država. Novonastala situacija uzrokovana koronavirusom zahtijeva hitno, odlučno i sveobuhvatno djelovanje na nacionalnoj, regionalnoj i lokalnoj razini. 3.1.POVIJESNI PREGLED PANDEMIJA 1Jedan od velikih izazova istraživanja utjecaja pandemija na svijet i nacionalnu sigurnost predstavlja njihovo neučestalo djelovanje i pojavljivanje te je često vrlo teško odrediti koje su promjene rezultat same pandemije, a koje su promjene rezultat drugih faktora. U nastavku ovog diplomskog rada ukratko će se 1opisati najveće zabilježene globalne pandemije i analizirat razne efekte koje su ostavile na svijet i nacionalnu sigurnost. Riječ pandemija potječe iz grčkog jezika u kojem „pan“ znači svi, a „demo“ znači ljudi. Pandemija predstavlja izbijanje bolesti koja se rasprostranjuje na više zemalja ili kontinenata kao rezultat širenja infekcije s čovjeka na čovjeka, dakle pandemija nije povezana s težinom same bolesti, već s njenim geografskim širenjem. Kako navodi Svjetska zdravstvena organizacija pandemija se proglašava u slučaju kada se nova bolest, za koju još nije razvijen imunitet, krene širiti velikom brzinom na svjetskoj razini te pritom obično pogađa velik broj ljudi. Postoje određene ključne značajke pandemije koje olakšavaju njeno shvaćanje (Sohrabi i sur., 2020): ● Geografsko širenje, pojam pandemije obično se odnosi na bolesti koje se šire i preko velikih geografskih područja, ● Kretanje bolesti, pojam pandemije također podrazumijeva i neočekivano kretanje ili širenje bolesti transmisijom koja se može pratiti od mjesta do mjesta, ● Novitet, pojam pandemije opisuje i nove bolesti ili bolesti povezane s novim oblicima postojećih organizama, ● Ozbiljnost, pojam pandemije primjenjuje se za teške ili smrtonosne bolesti mnogo češće nego što se primjenjuje za blaže bolesti te se njena ozbiljnost procjenjuje udjelom smrtnih slučajeva, ● Visoka intenzivnost širenja, pojam pandemije opisuje se visokom stopom „napada“ te intenzivnim širenjem, ● Minimalan imunitet stanovništva, imunost populacije može biti snažna pandemijska protusila, ● Zaraznost, pojam pandemije odnosi se na zarazne 60bolesti koje se prenose s jedne osobe na drugu gdje priroda prijenosa može biti izravna ili neizravna. Izbijanje zarazne bolesti predstavlja velike prijetnje i poremećaje u društvu. Osim iscrpljujućih i ponekad kobnih posljedica onih koji su izravno pogođeni, pandemije imaju i niz negativnih društvenih, ekonomskih i političkih pa i sigurnosnih posljedica nakon kojih je neizbježan dugotrajan oporavak. Također, krize prouzročene pandemijom uzrokuju negativne posljedice na području zdravlja, pa čak i sigurnosti na nacionalnoj i globalnoj razini. Pandemije su zarazile milijune ljudi, uzrokujući tako veliku rasprostranjenost bolesti koja rezultira tisućama smrtnih slučajeva (Sohrabi i sur., 2020). Pandemija predstavlja ozbiljnu prijetnju cjelokupnom svjetskom stanovništvu. S druge strane, društveni utjecaji pandemije, za koju se smatra da će imati visoke stope smrtnosti, također su vrlo snažni te se očituju u restrikcijskim mjerama zabrane putovanja, zatvaranju granica, zatvaranju obrazovnih ustanova, zatvaranju tržnica i dućana, otkazivanju sportskih događanja i sl. Djelotvorni strateški planovi tijekom krizne situacije mogu smanjiti smrtnost te ublažiti negativan društveni i ekonomski utjecaj pandemije. Također, važno je naglasiti kako je jedan od 36 ključnih zadataka vlasti, efikasno i brzo upravljanje u hitnim situacijama koje može biti od presudne važnosti tijekom suočavanja sa samom pandemijom (Sohrabi i sur., 2020). 3.1 1.1. Crna smrt Crna smrt, poznata i kao Crna kuga ili bubonska kuga, je najveća kobna pandemija ikad zabilježena u povijesti. Najvjerojatnije je potekla iz središnje Azije odakle se dalje proširila trgovačkim putovima i od koje je smrtno stradalo prema procjeni znanstvenika od 75 do 200 milijuna ljudi diljem svijeta (Ravančić, 2007). Službeni početak izbijanja pandemije u zapadnoj Europi je obilježen u listopadu 1347. godine u Messini koja se nalazi na Siciliji u Italiji 1na povratku brodova sa Crnoga mora. Nedugo nakon Messine, kuga je zabilježena u Marseillesu, Tunisu, a potom u Rimu i Firenci, odnosno u gradovima vrlo aktivne i široke trgovačke mreže. Do sredine 1348. g. kuga je zabilježena u Parizu, Bordeauxu, Lyonu i Londonu (Ravančić, 2007). Kuga se dalje nezaustavljivo širila, zahvativši tijekom dvije godine gotovo čitav kontinent (Ravančić, 2007). Procjenjuje se da je u svega par godina 1oko 20 milijuna ljudi izgubilo svoje živote što bi otprilike činilo oko 33% populacije tadašnje Europe.1Crna smrt je uzrokovala neočekivane ekonomske, vjerske i socijalne i sigurnosne krize. S aspekta tržišta rada za vrijeme trajanja pandemije, postalo je teško pronaći radnu snagu. Radnici su počeli zahtijevati veće plaće, dok su vladajući u Europi pokušali održati postojeći standard. Bilo je i pokušaja da se zadrži ista razina plaće kakva je bila na snazi prije same pojave kuge, a najbolji primjer za to je engleski težački statut1koji je za cilj imao zadržati fiksni iznos plaće prije vremena kuge. Taj statut, koji je bio vrlo 1nerazuman i nepravedan prema radnicima, bio je i teško provodljiv premda je prividno ostao na snazi sve do 1444. kada je parlament izglasao nove i veće maksimalne iznose plaća.1Sličan primjer zabilježen je i u našem Dubrovniku gdje su vlasti također neuspješno pokušale odrediti maksimalnu nadnicu. Plaća nadničara i težaka nakon kuge počela je rasti već tijekom 1349., a značajno je porasla tijekom 50-ih godina. Iako se radna snaga osjetno smanjila zbog smrtnosti kuge, količina dostupnog zemljišta i alata je ostala otprilike ista što je uzrokovalo povećanu proizvodnju dobara.1Stoga je drastično smanjenje populacije uzrokovanom kugom, u konačnici dovelo do povećanja plaće radnika te se kao rezultat toga povećao i standard života stanovništva. Ipak, ovo ponešto pojednostavljeno razumijevanje, zahtjeva malo detaljnije objašnjenje. Naime, nema sumnje da je depopulacija uzrokovana kugom utjecala na porast plaća, ali isto tako treba naglasiti da je cijela Europa nakon kuge bila pogođena strašnom 37 inflacijom koja je trajala narednih četvrt stoljeća. Iz dostupnih izvora o plaćama obrtnika i zanatlija u Engleskoj prije i nakon kuge, jasno se vidi da je nominalna plaća porasla, ali njena kupovna moć, odnosno realna plaća, je u prvom mahu nakon kuge pala, oporavila se oko 1350. godine da bi opet pala 1360-ih. Realna plaća je dosegla razinu kakvu je imala sredinom 1330- ih tek sredinom 1370- ih (Bićanić, 2017). U Hrvatskoj će se 1opet za primjer uzeti Dubrovnik koji potvrđuje porast cijena životno važnih namirnica poput žita, soli i vina. Pandemija je ipak imala i neke dugoročno pozitivne efekte. Prije svega, poticala je nove tehnološke inovacije koje štede rad te se na taj način došlo do povećanja produktivnosti. Naime, u potrazi za boljim radnim uvjetima, raste mobilnost radne snage, naročito kmetova i seljaka. Stoga su zemljoposjednici, gubeći kontrolu nad radnom snagom, bili primorani promijeniti svoju proizvodnju. Pokušavali su uvesti nove tehnologije proizvodnje i okrenuli su se novim proizvodima. U Engleskoj i cijeloj sjeverozapadnoj Europi fokus je maknut s fizički iscrpljujućeg ratarstva u korist stočarstva. 1Ova epidemije kuge nije bila niti prva ni posljednja, ali je zbog svoje raširenosti i razarajuće snage ostavila dubok trag. Štoviše, njenu pojavu mnogi smatraju povijesnom prekretnicom koja najavljuje moderno doba. Pretpostavlja se da je jedan od glavnih razloga pada feudalizma u određenim državama, poput Engleske, bila upravo Crna smrt zbog velikih gubitaka seljaka koji su bili najviše pogođeni pandemijom, ali kojima je ono omogućila borbu za više privilegija (Bićanić, 2017). Veliki demografski gubici i strah od bolesti su za posljedicu imali odmak od ustaljenih vrijednosti i crkvenih normi te općenito novi odnos prema životu i smrti koji se manifestirao kroz promjene u humanizmu i kasnije renesansi (Bićanić, 2017). 1Koronavirus koji se širi danas je značajno drugačiji od Crne smrti, no postoje važne ekonomske i sigurnosne lekcije koje se mogu naučiti za buduća kretanja. Prvenstveno bi se trebalo pripremiti za nadolazeću ekonomsku krizu koja će imati ozbiljne dugoročne posljedice. Na primjeru Crne smrti može se jasno vidjeti da održavanje statusa quo može uzrokovati političke i socijalne nestabilnosti. Lockdown, ograničena kretanja, socijalna distanca i promjene u radnom vremenu samo su neki od negativnih posljedica pandemije. Potrebne su nove tehnološke inovacije da se smanji negativni utjecaj i poveća ili pak održi produktivnost. Dobar primjer je nagla digitalizacija dijela kompanija pa čak i državnih sektora gdje je rad na daljinu bio teško zamisliv poput primjerice u npr. obrazovanju. Nadalje, restrikcija slobode kretanja može izazvati nemir i često nasilnu reakciju pa se postavlja pitanje kako će Hrvatska sa ostatkom svijeta izdržati uz uvedene mjere po pitanju nacionalne sigurnosti. Sve su češći prosvjedi 1diljem svijeta tijekom karantene, koji su nerijetko postajali nasilni i pretvarani u obračun policije i prosvjednika62kao što je to bio slučaj u Srbiji, a upravo takve situacije mogu znatno narušiti nacionalnu sigurnost te valja odrediti unaprijed postavljene mjere kojima će se takve situacije nastojati izbjeći. 3.1 1.2. Španjolska gripa Epidemija Španjolske gripe smatra se najtežom globalnom pandemijom modernog svijeta, a započela je u proljeće 1918. godine. Istodobno je zapažena u različitim dijelovima svijeta pa je iznimno teško precizno odrediti mjesto izbijanja pandemije. Prvo službeno necenzurirano izvješće zaraze iz 1918. godine dolazi iz Španjolske zbog čega je pandemija dobila svoje ime. Iako se virus gripe po svemu sudeći nije prvi put pojavio ni širio iz Španjolske, ova pandemija će uvijek biti poznata kao Španjolska gripa (Kuhar i Fatović, 2020). 1Svijet je pogođen pandemijom koja se pojavila u tri vala. Prvi pandemijski val se opisivao kao blagi oblik bolesti u kojemu su smrtni slučajevi bili rijetki pa zbog toga nije izazvao izrazitu pozornost, dok je drugi val bio iznimno opasan. Treći pandemijski val je bio najintenzivniji i počeo je u zimu 1919. godine (Cvetnić i Savić, 2018). Španjolska se gripa pojavila u 1vrijeme trajanja 1. svjetskog rata te je povećano mobiliziranje vojske pomoglo pri ubrzanju širenja pandemije kroz cijelu Europu i SAD. Procjenjuje se da je oko 500 milijuna ljudi bilo zaraženo virusom, a da je bilo od 50 do 75 milijuna smrtnih slučajeva. Zanimljivo, žrtve su većinom bile mlade i zdrave osobe od 18 do 40 godina, a ne, kako bi se očekivalo, starci i djeca. Nije posve jasno zašto su baš oni bili tako podložni bolesti. Jedna je hipoteza da su ljudi rođeni prije 1889. godine, kada se posljednji put pojavila pandemija gripe, posjedovali parcijalnu imunost, dok su mladi, koji su dodatno bili iscrpljeni ratom i u bliskom kontaktu jedni s drugima, bili neimunizirani i zbog toga više izloženi bolesti (Cvetnić i Savić, 2018). 1Nažalost, ograničena pažnja je pružena socijalnim i ekonomskim efektima pandemije te nema mnogo relevantnih podataka na tu temu. Situacija je dodatno otežavajuća kada se u obzir uzme činjenica kako je Španjolska gripa 1trajala za vrijeme Prvog svjetskog rata i netom nakon njega te je stoga bilo teško razlučiti što je direktna posljedica pandemije, a što rata. U smislu ekonomskog šoka i nastale krize, možda bi najobjektivnije bilo za shvatiti da su ta dva faktora združena u nesretnom spletu okolnosti. No, u mnogočemu mjere poduzete kako bi se spriječilo širenje bolesti su slične onima kojima se svjedoči i sada, naime uvedena je karantena i socijalna distanca, zatvarane su škole, crkve i ostali javni objekti, zabranjena su masovna okupljanja, a nošenje maski je u mnogim mjestima1postalo normalno, premda je i tada bilo protivnika. Da su tada i te intervencije, poput socijalne distance, imale pozitivne učinke ne samo na ograničavanje rasta broja zaraženih, već i na gospodarstvo, svjedoči studija o utjecaju Španjolske gripe 1918. godine na ekonomiju SAD-a. Autori su napravili analizu gradova koji su različito provodili epidemiološke mjere te su usporedili njihove ekonomije u kratkoročnom i srednjoročnom periodu nakon pandemije. Studija donosi dva važna zaključka (Kuhar i Fatović, 2020). 1Prvi je taj da su gradovi koji su teže bili pogođeni pandemijom 1918. godine obilježeni naglim i trajnim padom stvarne gospodarske aktivnosti. Drugi otkriva kako gradovi koji su na vrijeme primijenili opsežne epidemiološke mjere u srednjoročnom razdoblju nisu imali negativnih ekonomskih učinaka. Naprotiv, ti gradovi koju su intervenirali ranije te agresivnije i duže provodili mjere doživjeli su relativno povećanu stvarnu ekonomsku aktivnost nakon što je pandemija počela jenjavati. Ta otkrića sugeriraju da pandemije mogu imati velike ekonomske gubitke, ali da pravilno i dosljedno provođenje epidemioloških mjera može dovesti do boljih ekonomskih rezultata i niže stope smrtnosti (Kuhar i Fatović, 2020). 1Ti podaci su u skladu sa shvaćanjem da pandemije smanjenjem ponude i potražnje negativno utječu na gospodarsku aktivnost. Rezultati pada gospodarske aktivnosti su trajni, a za razliku od manje pogođenih područja, odnosno onih koji su uspješno provodili mjere zaštite, područja ozbiljnije zahvaćena pandemijom su ostala u krizi sve do 1923. godine. Kao i ostale pandemije, Španjolska gripa je uzrokovala negativni ekonomski šok zbog nedostatka radne snage i ostavila kapital i resurse netaknute pa su tako gradovi poput New York-a, bili praktički ugašeni jer je populacija bila pod potpunom karantenom, kao što se za sadašnji primjer može uzeti Italija prije par mjeseci gdje su praktički sve aktivnosti zamrle, od zatvorenih poduzeća, zabranjenih sportskih događanja do privatnih druženja (Kuhar i Fatović, 2020). Do sada je pretpostavljeno da je jedini utjecaj Španjolska gripa imala u vidu inicijalnog šoka 1na populaciju i radnu snagu u razdoblju od 1918. do 1919., no postoji razloga vjerovati da je pandemija bitno utjecala na stopu rasta populacije i radne snage nakon tog perioda. Nažalost zbog ograničenih podataka teško je procijeniti precizne socijalne i ekonomske efekte (Kuhar i Fatović, 2020). 1Naime, koristeći se sljedećim člancima iz 1918. godine može se dobiti poprilično dobra slika ekonomskih utjecaja pandemije u Americi. Prvi članak „How Influenza Affects Business“ iz The Arkansas Gazette sadrži sljedeće zaključke: ● Poduzeća su zabilježili pad poslovanja preko 30% - Veleprodaja prehrambenih proizvoda se smanjila za jednu trećinu, ● Zbog velikog broja zaraženih nastala je velika potražnja za madracima i krevetima, ● Poduzeća u Little Rock, Arkansasu prosječno dnevno gube preko 10.000$. Ovo je stvarni gubitak, a ne pad poslovanja koji bi se mogao povećati nakon što je karantena gotova jer se određeni proizvodi ne mogu prodati u budućnosti. Jedina poslovanja sa povećanom aktivnošću su tada, a i sada bile ljekarne i farmaceutske tvrtke. 3.1.3. Pandemija COVID-19 Dana 31. prosinca 2019. godine u gradu Wuhan, provincija Hubei u Narodnoj Republici Kini, identificirano je 27 slučajeva pneumonije nepoznate etiologije. Svi slučajevi bili su povezani s veletržnicom Huanan Seafood Wholesale Market na kojoj se prodaje riba, morski plodovi i različite vrste živih životinja. Devet dana kasnije kineske vlasti objavile su kako je uzrok ove virusne pneumonije identificiran kao novootkriveni oblik koronavirusa koji se razlikuje od svih do tada poznatih koronavirusa. Nedugo nakon toga, spomenuti virus dobio je naziv COVID-19 skraćeno od „coronavirus disease of 2019“ (Sohrabi i sur., 2020). Koronavirusi, predstavljaju veliku porodicu zoonotskih virusa koji kruže među životinjama, ali neki od njih mogu prijeći i na ljude te nakon što prijeđu na ljude u mogućnosti su se prenositi s čovjeka na čovjeka. Koronavirusi 52uzrokuju bolesti u rasponu od obične prehlade do ozbiljnijih bolesti poput teškog akutnog respiratornog sindroma, SARS. Pojedini 8koronavirusi poznati su još od 1960-ih godina, dok su se od 2003. godine krenuli 8pojavljivati novi koronavirusi koji su prelazili sa životinja na ljude te se dalje širili s čovjeka na čovjeka. Nakon pojave SARS-a u Kini 2002. godine te MERS-a na Bliskom Istoku 2012. godine, novi koronavirus ponovno se pojavio krajem 2019. godine te je nazvan SARS-CoV-2 80 i prikazan je na slici 3.1.3. (Sohrabi i sur., 2020). Slika 3.1.3. SARS-CoV-2 koronavirus Izvor: (Sohrabi i sur., 2020). Ovaj se novi tip koronavirusa krenuo nevjerojatno brzo širiti među ljudima te kako nitko do 2019. godine nije imao COVID-19 bolest nitko ni ne može biti imun na virus koji ju uzrokuje. Isprva se smatralo kako je ipak samo riječ o epidemiji na području Kine, no zbog svog brzog širenja, COVID-19 je u ožujku 2020. godine od strane Svjetske zdravstvene organizacije proglašen pandemijom. Do kraja ožujka 2020. 61godine u svijetu je zabilježeno više od pola milijuna zaraženih osoba i gotovo 30 000 smrtnih slučajeva (Sohrabi i sur., 2020). Virus se prenosi pretežno kapljičnim putem prilikom kihanja, kašljanja ili disanja te može uzrokovati blage simptome nalik gripi poput kašlja, povišene tjelesne temperature, otežanog disanja, umora te bolova u mišićima. Također, moguć je i indirektan prijenos putem kontaminiranih ruku. Većina osoba koje obole od koronavirusne bolesti COVID-19 ima blage do umjerene simptome te ozdravi bez potrebe za posebnim liječenjem. Starije osobe, osobe koje boluju od kroničnih bolesti i djeca, generalno imaju veći rizik razvijanja težih simptoma ove bolesti. Potrebno je napomenuti kako, za vrijeme pisanja ovog rada, ipak je razvijeno cjepivo, konkretan lijek odnosno antivirusno liječenje za COVID-19 bolest, koje još uvijek nije krenulo u aktivni opticaj, a dosadašnje liječenje pacijenata uključuje liječenje kliničkih simptoma i podršku vitalnim organima (Sohrabi i sur., 2020). Dakle, kao što je već spomenuto, u vrlo kratkom vremenu lokalno izbijanje novog oblika koronavirusa evoluiralo je u globalnu pandemiju koja se opisuje preko tri ključne karakteristike(Sohrabi i sur., 2020): ● Brzina i razmjer, bolest se iznimno brzo proširila u sve krajeve svijeta te je njen kapacitet i eksplozivni karakter širenja iznenadio čak i najotpornije zdravstvene sustave, 42 ● Ozbiljnost, ukupno 20% slučajeva pripada ozbiljnoj ili kritičnoj kategoriji, dok stopa smrtnosti iznosi otprilike 3% te je veća kod starijih i kritično bolesnih pojedinaca, smrtnost s obzirom na starost osoba prikazana je na grafikonu 3.1.3., ● Društveni i ekonomski poremećaji, šokovi koji su zadesili zdravstveni sustav i sustav socijalne skrbi ostavili su duboke socio-ekonomske posljedice (Sohrabi i sur., 2020). Slika 3.1.3. Stopa smrtnosti od COVID-19 bolesti prema starosti osoba Izvor: (Sohrabi i sur., 2020). Uz novonastalu pandemiju koronavirusa ljudi diljem svijeta postali su svjesni najboljih praksi tijekom pandemije od pažljivog i učestalog pranja ruku do prakticiranja fizičkog distanciranja. Diljem svijeta proglašene su obavezne mjere ostajanja kod kuće, zatvaranja obrazovnih ustanova, poduzeća i javnih mjesta te je provedena zabrana javnih okupljanja. Deseci tvrtki te mnogi drugi neovisni istraživači krenuli su raditi na ispitivanjima, liječenjima te razvijanju cjepiva protiv novonastalog koronavirusa. Nagon ljudske rase da preživi pandemiju postao je glavni izvor snage većine stanovništva (Sohrabi i sur., 2020). No, ubrzano širenje novonastalog virusa nije prouzročeno samo njegovom prirodom već i nekim propustima tijekom samih početaka spoznaje virusa. Jedna od prvih pogrešaka očituje se u nedostatku transparentnosti, gdje je dolazilo do zastrašivanja doktora koji su pokušali ukazati na potencijalnu opasnost virusa za cjelokupnu svjetsku populaciju. Informacije o broju slučajeva te ozbiljnosti same bolesti prekasno su puštene u javnost te bi se u budućnosti trebala uspostaviti jasna politika prijavljivanja mogućih hitnih slučajeva na globalnoj razini. Nadalje, vjerojatno i jedna od najvećih pogrešaka bila je i prekasno uvođenje ograničenja putovanja i zatvaranja granica pa su tako zrakoplovne službe djelovale više od mjesec dana nakon početnog izbijanja virusa uz minimalne zdravstvene preglede na međunarodnim granicama. Na taj su način građani, koji su putovali iz visoko rizičnih područja, mogli slobodno proći kroz velike zračne luke bez obaveznog zdravstvenog pregleda. Počinjena je još nekolicina pogrešaka kao što je prekasno stavljane određenih kritičnih područja pod karantenu te prekasno proglašavanje vanrednog stanja s obzirom da se bolest krenula širiti velikom brzinom (Sohrabi i sur., 2020). Kao što je ranije spomenuto, ubrzo nakon pojavljivanja u Narodnoj Republici Kini, novi koronavirus krenuo se širiti i izvan njenih granica čemu je uvelike doprinio zračni i željeznički prijevoz koji je, još neko vrijeme nakon izbijanja virusa, nastavio s uobičajenim dnevnim i noćnim operacijama. Na slici 3.1.3. prikazana je vremenska crta najbitnijih događaja tijekom početnog širenja novog koronavirusa, dok je u nastavku pobliže opisana kronologija kretanja i širenja COVID-19 bolesti. Na dan 31. prosinca 2019. godine kineske su vlasti obznanile te prijavile WHO-u kako je zabilježena grupa od 41 osobe oboljele od upale pluća nepoznatog podrijetla na području grada Wuhan-a u provinciji Hubei. Povišena temperatura, kašalj, otežano disanje te umor bili su najčešći simptomi oboljelih osoba. Svi prvi slučajevi koji su bili zabilježeni još početkom prosinca iste godine, epidemiološki su bili povezani s tržnicom Huanan Seafood Wholesale Market koja je shodno tome zatvorena 1. siječnja 2020. godine. Na dan 7. siječnja 2020. godine kineske zdravstvene vlasti službeno su obznanile kako je otkrivena nova vrsta koronavirusa koji se povezuje s virusnom upalom pluća u Wuhan-u. 11. siječnja 2020. godine Narodna Republika Kina zabilježila je prvi smrtni slučaj uzrokovan novim koronavirusom. Slijedno tome, 13. siječnja 2020. godine na području Tajlanda potvrđen je i prvi slučaj zaraze koronavirusom izvan granica Narodne Republike Kine, dok je 20. siječnja 2020. godine potvrđen prvi slučaj u Sjedinjenim Američkim Državama koje će kasnije prerasti u najveće žarište novog koronavirusa (Sohrabi i sur., 2020). Slika 3.1.3. . Vremenska crta najbitnijih događaja tijekom početnog širenja novog koronavirusa – SARS-CoV-2 Izvor: 38World Health Organization: WHO. Preuzeto sa: https://www.who.int/emergencies/diseases/novel-coronavirus-2019/ strategies-and-plans Zbog smanjenja i sprječavanja daljnjeg širenja epidemije na dan 23. siječnja 2020. godine kineske vlasti provele su niz mjera koje su uključivale uvođenje karantene u Wuhan-u, a par dana kasnije i u ostalim gradovima na području provincije Hubei. Također, uvedena su ograničenja putovanja unutar Narodne Republike Kine te ograničenja međunarodnih putovanja zračnim prijevozom. Osim toga, provedena je masovna dezinfekcija javnih površina i prostora te su uvedene restrikcije za ostale oblike javnog prijevoza. Na dan 30. siječnja 2020. godine WHO je proglasila epidemiju bolesti prouzročene novim koronavirusom te obznanila javnozdravstvenu prijetnju na globalnoj razini radi velike brzine kojom se virus počeo širiti. Na dan 2. veljače 2020. godine zabilježen je prvi smrtni slučaj izvan granica Narodne Republike Kine, na Filipinima. Na dan 11. veljače 2020. godine WHO je službeno obznanila kako će se bolest prouzrokovana novim koronavirusom voditi pod imenom koronavirusna bolest 2019, kraće COVID-19. Nedugo nakon toga, javljaju se nova velika i ključna žarišta COVID-19 bolesti diljem svijeta, od kojih je najbitnije spomenuti Južnu Koreju, Italiju, Iran, Španjolsku, Ujedinjeno Kraljevstvo te kasnije Sjedinjene Američke Države, Brazil, Peru, Rusiju te Indiju (Sohrabi i sur., 2020). Dana 12. veljače 2020. godine COVID-19 krenuo se širiti Južnom Korejom, zatim se 19. veljače 2020. godine velikom brzinom počeo širiti na teritoriju Italije te nedugo nakon toga, 3. ožujka 2020. godine, bolest je u velikom mahu zahvatila i Španjolsku. Shodno navedenim događajima, 28. veljače 2020. godine, WHO je službeno definirala globalni rizik širenja novog koronavirusa kao „vrlo visok“. Na dan 352. ožujka 2020. godine Europska unija podigla je rizik od novog koronavirusa s kategorije „umjereni“ na kategoriju „visoki“. Nakon što je u Italiji 8. ožujka 2020. godine, uvedena još neviđena, drastična mjera stavljanja svih 60 milijuna njenih stanovnika u izolaciju, WHO je 11. ožujka 2020. godine službeno proglasio globalnu pandemiju COVID-19 bolesti. Na dan 31. ožujka 2020. godine više od jedne trećine svjetske populacije nalazilo se pod nekim oblikom izolacije. Dana 2. travnja 2020. godine broj zaraženih novim koronavirusom prešao je brojku od jedan milijun ljudi, dok je 10. travnja 2020. godine broj smrtnih slučajeva uzrokovanih COVID-19 bolesti prešao brojku od 100 000. Na dan 21. svibnja 2020. godine broj zaraženih prešao je brojku od pet milijuna ljudi, obuhvaćajući tako 185 država u vrlo kratkom vremenskom periodu od samo pet mjeseci. Nakon 28. lipnja 2020. godine objavljeno je kako je broj zaraženih prešao brojku od deset milijuna ljudi te kako je zabilježeno više od 500 000 smrtnih slučajeva diljem svijeta. Na dan 26. kolovoza 2020. godine broj zaraženih prešao je brojku od 24 milijuna ljudi, dok je smrtnih slučajeva bilo više od 800 000 (Sohrabi i sur., 2020). 4. UTJECAJ COVID-A 19 NA NACIONALNU SIGURNOST Do 8. travnja 2020. godine, 204 države registrirale su gotovo 1,5 milijuna potvrđenih slučajeva oboljenja COVID-19. Premda je borba s pandemijom još u tijeku, s 75pravom se može postaviti pitanje kako to da je jedan relativno blag virus, u usporedbi s onima sa značajno većim postotcima smrtnosti, kao npr. SARS 10%, MERS 34% ili Ebola 40% (Akpan i Elliott, 2020) bacio na koljena redovite gospodarske i društvene aktivnosti većine država zahvaćenih pandemijom. Ili, što je za područje nacionalne sigurnosti još važnije, kako to da strategije nacionalne sigurnosti država Zapada nisu, niti hipotetski, predvidjele mogućnost izbijanja krize sličnih razmjera u svojim procjenama rizika i za nju se kvalitetnije pripremile. No, možda je još poraznija činjenica da i države, poput SAD-a, koja je u svojoj Strategiji nacionalne sigurnosti iz 2017. godine prepoznala biološke prijetnje i pandemije kao rizike vrlo visokog reda za nacionalnu sigurnost, nisu u praksi provele gotovo ništa od onoga što se u strateškim dokumentima navodi. U američkoj se Strategiji, između ostalog, navodi da će Vlada SAD-a ojačati državne sustave za reagiranje u hitnim situacijama te sustave za koordinaciju kako bi se osiguralo brzo prepoznavanje izbijanja epidemije ili pandemije, provoditi mjere javnog zdravlja za ograničavanje širenja bolesti i pružiti medicinsku skrb u slučajevima značajno povećanog broja pacijenata, uključujući tretmane za spašavanje života (POTUS, 2017). Kako je to funkcioniralo u SAD-u, u stvarnoj situaciji, moglo se vidjeti tijekom veljače i ožujka 2020. godine. SAD se, premda je već mogao dosta toga preuzeti iz iskustva azijskih i europskih država u upravljanju krizom, zatekao nespreman, kako institucionalno tako i kao društvo, uključujući odgovorno i preporučeno ponašanje, nakon što se virus počeo širiti unutar njenih granica. Činjenica je da se izrada strategija nacionalne sigurnosti, obrambenih i vojnih strategija država Zapada temelji na sličnim paradigmatskim načelima i metodologijama. Jedna od njih je pristup sigurnosti u okviru tradicionalnog, moglo bi se reći, konzervativnog aspekta države unutar granica ili nacionalnog interesa. Isto tako, odgovor na stvarne i hipotetske prijetnje većina ovih dokumenta temelji na konvencionalnim sposobnostima, što uključuje, u većoj ili manjoj mjeri, i vojni instrument moći te stavlja prioritet na očuvanje tehnološke, dakle, industrijske premoći i inovacijskih potencijala. No, koliko je takav pristup primjeren odgovoru na široki spektar današnjih i budućih izazova i koliko su strategije država Zapada otporne na šok pokazala je i ova kriza. Činjenica je i da odgovor na ovu pandemiju nije u svim državama isti niti je jednako učinkovit. Uspješni primjeri razlikuju se u načinu i sredstvima. Neke su države pokazale visoku razinu društvene oporavljivosti kao npr. Njemačka, neke visok stupanj povjerenja u institucije vlasti te posljedično pridržavanje mjera i naputaka kojih se stanovništvo treba pridržavati, kao npr. Švedska, neke su uspješno uporabile napredne tehnologije, kao npr. Južna Koreja, a neke se poslužile kombinacijom represivnih mjera i poslušnosti stanovništva za obuzdavanje širenja virusa, kao npr. Kina. No, koliko god mjere za obuzdavanje širenja virusa možda i bile uspješne, što se u ovom trenutku ne odnosi samo na njegovo iskorjenjivanje, nego i na ublažavanje eksponencijalnog rasta broja inficiranih, a time i broja umrlih, ova će kriza imati i svoje ne-medicinske posljedice čiji će se učinci tek vidjeti. Ova pandemija vjerojatno neće, kao što pretpostavlja Haass (2020), promijeniti tijek povijesti nego će ju ubrzati. Dakle, za očekivati je da će se većina već prepoznatih trendova nastaviti realizirati, ali bržim tempom. No, mnogi će se stratezi i planeri i dizajneri scenarija, ljudi koji sudjeluju u izradi ključnih državnih strategija vezanih za sigurnost i obranu, zbog razmjera i učinka ove pandemije, vjerojatno osjećati razočarani. Neki zbog toga što ovakav šok nisu anticipirali, a neki, koji možda jesu, nisu dobili zeleno svjetlo da ga uključe u dokument jer se ovakva kriza nije činila izgledna. Ključne državne strategije ipak su, na kraju krajeva, politički kompromis. Autori tih kompromisa u te dokumente uključuju premise temeljene na već viđenom iskustva iz prethodnih kriza, ratova ili postojećih izvora nestabilnosti ili politički korektnom razmišljanju. Pitanje koje se na temelju toga nameće je može li iskustvo stečeno u naporima na suzbijanju i otklanjanju posljedica ove pandemije biti okidač za drugačiji pristup razvoju ključnih državnih strategija u području nacionalne sigurnosti? Među državama Zapada postoji konsenzus da se suočavaju s opasnim, nepredvidljivim i fluidnim sigurnosnim okruženjem, s trajnim izazovima i prijetnjama iz svih strateških pravaca (NATO, 2018). U takvom nepredvidivom i još uvijek opasnom svijetu, ove države vide kao ključni izazov, i svoj strateški izbor, zadržati svoju vojnu nadmoć, uključujući pritom i tehnološku prednost u odnosu na ostatak svijeta. Sjedinjene Američke Države smatraju svojim najvažnijim strateškim prioritetom ostati ispred rastućih konkurenata, državnih aktera međunarodnih odnosa prvenstveno Kine te Rusije, kao i postojećih i novih ne-državnih aktera. Istodobno, europske države, a posebno članice NATO-a, pokušavaju dokazati svoju odanost zajedničkoj sigurnosnoj arhitekturi izgradnjom odgovarajućih obrambenih sposobnosti kroz načela podjele tereta i razumnog izazova (Kalnins, 2017). Deklaracijom Summita NATO-a u Bruxellesu 2018. godine međunarodno sigurnosno okruženje opisano je kao vrlo raznoliko, kompleksno i zahtjevno (NATO, 2018). Europska služba za vanjsko naglašava da je količina globalnih sigurnosnih izazova ne samo porasla tijekom posljednjih godina, već su ti izazovi postali i kompleksniji, višedimenzionalni i fluidniji (EU EEAS, 2018). Pojam kompleksnosti tako je sve više uključen u opisivanje budućeg sigurnosnog okruženja, koje karakterizira visok tempo promjena, kompleksnost, neizvjesnost i međusobna povezanost (NATO, 2017). No, kompleksnost u području sigurnosti ukazuje i na činjenicu da parametri i akteri koji oblikuju sigurnosno okružje, kao i njihovo međudjelovanje, ne mogu i ne smiju biti promatrani u stereotipima dvadesetog stoljeća. Nameće se dakle pitanje, može li se s kompleksnim izazovima nositi isključivo naglaskom na izgradnju nadmoćnog instrumenta vojne moći. Kako je vidljivo iz primjera krize izazvane pandemijom koronavirusa, ne može. Koronavirus nikako ne smije postati glavna paradigmatska odrednica promišljanja o nacionalnoj sigurnosti, jer valja imati na umu da neće sve buduće sigurnosne krize biti posljedica pandemije virusa. Međutim, ova je kriza vrlo slikovito pokazala kako se neadekvatnim odnosom prema kompleksnim izazovima može vrlo brzo dostići stupanj krize u kojima instrumenti postojećeg institucionalnog okvira poput primjerice javnog zdravstva ne mogu na nju adekvatno odgovoriti. Razlog tomu mogu biti nedovoljni kapaciteti, neadekvatna organizacija, neadekvatne procedure doktrine i sl. Kao primjer provedbe nacionalne sigurnosti prikazane su Sjedinjene Američke Države koje da bi istinski zaštitili svoje građane, svoj teritorij i svoju ekonomsku moć, moraju biti u položaju da odgovore na širu raznolikost prijetnji. Kako se razvijala pandemija COVID-19, 49 dr. Ghebreyesus, generalni direktor Svjetske zdravstvene organizacije, artikulirao je vrstu planova odgovora koje su vlade trebale provesti. To su planovi koji započinju vodstvom od vrha, koordinirajući svaki dio vlade, ne samo ministarstvo zdravstva nego i ministarstvo sigurnosti, diplomacija, financije, trgovina, promet, trgovina, informacije i još mnogo toga, a u takve planove trebala bi biti uključena cijela vlada. Umjesto da slijedi ovaj model planova koji počinju vodstvom od vrha, Trumpova administracija stvorila je krajem siječnja ad hoc radnu skupinu koju su činili gotovo isključivo stručnjaci za javno zdravstvo i zarazne bolesti. Ta radna skupina predstavljala je Trumpov svjetonazor. Nedostaci uskog, ad hoc pristupa ubrzo su postali očigledni, ali administracija ih je sporo rješavala. Krajem veljače, otprilike u isto vrijeme kada je Trump imenovao potpredsjednika Mikea Pencea da vodi napore za odgovor na COVID-19 i kad je Pence doveo ekonomske savjetnike u radnu skupinu, dobili su upozorenje od 28Centra za kontrolu i prevenciju bolesti da je virus počeo ostavljati svoje posljedice ne samo na zdravstvenim sustavima, nego i na sigurnosnim te da je potreban mnogo širi pristup kako bi ga se zaustavilo i preveniralo. Tek je 15. svibnja Bijela kuća ponovno proširila radnu skupinu, ovaj put dodavši pet novih članova, uključujući tajnike poljoprivrede i rada. Čak je i ova proširena radna skupina izostavila odjele obrane, države, trgovine, domovinske sigurnosti, obavještajnu zajednicu i druge ključne agencije na koje je pandemija utjecala, a koje su mogle pomoći u borbi i kvalitetnom odgovoru na novonastalu pandemijsku krizu. U SAD-u postoji stalno međuagencijsko tijelo sa širokim članstvom, izravnim pristupom predsjedniku, velikim i iskusnim osobljem i strukturiranim sustavom odbora koji mu omogućuje rješavanje više pitanja i problema te novopostavljenih izazova odjednom. To tijelo poznato je pod nazivom Vijeće za nacionalnu sigurnost. Kongres je stvorio Vijeće kao dio Zakona o nacionalnoj sigurnosti iz 1947. godine, prema važećem zakonu, potrebni članovi Vijeća su predsjednik, potpredsjednik i državni tajnici, obrana, energetika i riznica. Ravnatelj Nacionalne obavještajne službe i predsjednik Zajedničkog načelnika stožera po zakonu su savjetnici Vijeća, ali nisu punopravni članovi. Svaki je predsjednik ovlašten proširiti članstvo u Vijeću ako to smatra potrebnim. Pod Trumpovom administracijom, državni odvjetnik, Savjetnik za nacionalnu sigurnost, tajnik za nacionalnu sigurnost, savjetnik za nacionalnu sigurnost i američki veleposlanik pri Ujedinjenim narodima svi su nesamostalni članovi, što znači da ih imenuje predsjednik, ali to zakonski nije potrebno. Kada su ekonomska pitanja na dnevnom redu, pozivaju se i tajnik trgovine, američki trgovinski predstavnik i direktor Nacionalnog gospodarskog vijeća. 50 Dodavanje stručnjaka za javno zdravstvo i zarazne bolesti u Vijeće za nacionalnu sigurnost za vrijeme trajanja pandemije, umjesto stvaranja ad hoc radne skupine, osiguralo bi pristup cijele vlade i izravan prikaz predsjedniku koliki je napor potrebno uložiti za sprečavanje daljnjih posljedica pandemije. Vijeće ima još jednu prednost koja nedostaje radnoj skupini, a to je veliko i iskusno osoblje. Osoblje Vijeća nacionalne sigurnosti Trumpove administracije brojilo je oko 310 ljudi prije pojave pandemije. Iako postoje dobri argumenti za smanjenje veličine Vijeća koje je preveliko valja naglasiti kako broj osoblja kojeg čini 300 ljudi može biti značajno u prednosti u odgovoru na pandemiju. Vijeće za nacionalnu sigurnost također ima četverostupanjski sustav odbora koji mu omogućuje da istovremeno rješava više problema s koronavirusom te da rješava manje važna pitanja na nižim razinama, čuvajući tako vrijeme visokih dužnosnika za istinski važna pitanja. Glavno pitanje koje se postavlja je zašto je Trumpova administracija odlučila da neće koristiti Vijeće nacionalne sigurnosti kao žarište odgovora savezne vlade na COVID-19. Dio razloga zasigurno je bio usredotočenost uprave na tradicionalne državne prijetnje odražene u Vijeću jer prema tom pogledu na nacionalnu sigurnost i prijetnje po nju, pandemijska bolest ne zaslužuje pozornost najvišeg tijela za donošenje politike i odluka po pitanju nacionalne sigurnosti. To isto može objasniti pitanje zašto je Trumpova administracija odlučila koristiti 2016 Obamin pristup pandemiji iz njegovog plana „pandemija PlayBook” u rješavanju poteškoća koje je uzrokovao koronavirus. Nažalost, takva strategija ostavila je Sjedinjene Države usredotočene na tradicionalne državne prijetnje upravo u vrijeme kad se pojavila smrtonosna, netradicionalna prijetnja koju su trebali suzbiti (Shull, Wark, 2020). Bill Gates je u TED razgovoru 2015. godine upozorio da je sljedeća pandemija neizbježna i da Sjedinjene Države nisu spremne. Obamina administracija poduzela je korake kako bi povećala spremnost zemlje pa je tako napisala "Priručnik o pandemiji" iz 2016. godine, dajući pandemijskoj bolesti veći značaj u svom posljednjem programu i stvorivši jedinicu za biološku obranu u osoblju Vijeća nacionalne sigurnosti, ali još je bilo puno posla za obaviti. No Trump je na dužnost predsjednika stupio 2017. godine i umjesto da nadograđuje rad Obamine administracije, Trumpova administracija ga je ignorirala i demantirala. Danas Amerika ima preko 130.000 izgubljenih života i preko 3 bilijuna dolara izgubljenog novca kasnije kao posljedicu pandemije koronavirusa, a i dalje plaća cijenu za te ne donesene odluke(Shull, Wark, 2020). Ukoliko SAD odluči učiti na svojim pogreškama, nikada više neće vidjeti pandemijsku bolest kao problem koji ne zaslužuje pažnju zajednice nacionalne sigurnosti. Potencijal virusa da 51 nanese ozbiljnu štetu američkim interesima nacionalne sigurnosti sada je nepobitan. Erupcija sljedeće pandemijske bolesti samo je pitanje vremena. Globalizacija, urbanizacija i klimatske promjene značit će češće, a možda i smrtonosnije pandemije u budućnosti. Ne smije se zanemariti potencijal države ili terorističke skupine da stavi na raspolaganje patogeni virus te ga pusti u svijet (Shull, Wark, 2020). Kao i sve odluke u svijetu nacionalne sigurnosti, i odluka da se pandemijska bolest ozbiljno shvati kao prijetnja zahtijevat će daljnje kompromise. Suočavanje s pandemijskom bolešću u Vijeću nacionalne sigurnosti i rekonstrukcija jedinice za globalno zdravlje i biološku zaštitu nužni su prvi koraci. To će smanjiti fokus Vijeća sigurnosti na druge države kao sigurnosne prijetnje, ali ovo je razborit rizik koji si Sjedinjene Američke Države mogu i moraju priuštiti. Sjedinjene Države trenutno troše više na obranu od većine država svijeta, a potrošnja za obranu čini oko polovice diskrecijskog proračuna savezne vlade , dakle SAD na sigurnost i obranu troši 11 puta više nego na samo zdravlje ljudi. Usklađivanje proračuna preraspodjelom novca iz Ministarstva obrane ka agencijama koje su angažirane u naporima da se pripreme i adekvatno odgovore na pandemijsku bolest povećat će se, a ne smanjiti, američka nacionalna sigurnost. Virus poput COVID-19 nije racionalan čimbenik, njega se ne može odvratiti, prisiliti ili navesti da radi ono što drugi žele, to je mikroskopski stroj za ubijanje koji se može samo pobijediti ili obuzdati. Valja naglasiti kako će svijet na kraju pobijediti u borbi protiv COVID-19, ali po daleko većoj cijeni nego što je trebao platiti. Sljedeći put kada se dogodi ovakva pandemija sve nacionalne sigurnosti mogu i trebaju biti bolje pripremljene. 4.1. STABILNOST PROGRAMA NACIONALNE SIGURNOSTI U DOBA PANDEMIJA COVID-19 Pandemija koronavirusa možda neće, sama po sebi, potaknuti promjene u načinu izrade ključnih državnih strategija u području nacionalne sigurnosti, ali ona zacijelo simbolizira netradicionalne i ne-vojne prijetnje te naglašava potrebu drugačijeg predviđanja, planiranja i pristupa izradi odgovora na takve vrste izazove. Ova je pandemija svojevrsna šok terapija, uz već postojeće izazove koji oblikuju kontekst globalnog sigurnosnog okruženja, uključujući hibridno ratovanje, klimatske promjene i remetilačke tehnologije. Buduće strategije nacionalne sigurnosti i obrane, ukoliko žele biti relevantne u tom novom kontekstu, vjerojatno će morati uvažiti neke od sljedećih trendova i prepoznatih lekcija (Molling i Schutz, 2020). Vidljiva je evolucija pojma sigurnost iz inter-nacionalne perspektive, gdje su glavni faktori koji oblikuju sigurnosno okružje državni akteri međunarodnih odnosa, preko intra-nacionalne gdje su faktori i nedržavni akteri, ali i društvo. Jedan od prvih primjera je Domovinska sigurnost SAD-a, kreirana kao odgovor na prijetnje poput one terorističkih napada 11. rujna 2001. godine, prema „sigurnosti ljudi“. U ovom kontekstu riječ je o pojmu ljudske sigurnosti kako je opisano u UN-ovom dokumentu „Izvješće o ljudskom razvoju, nove dimenzije ljudske sigurnosti”, iz 1994. godine, ili novije publikacije, “Priručnik o ljudskoj sigurnosti” (UN, 2016). Ovim su konceptom u sigurnost, između ostalog, uključeni ekonomski, individualni, zajednički i politički aspekti. Ovdje je, svakako, važno spomenuti i radove Buzana i suradnika, koji se bave evolucijom koncepta sigurnosti u okviru teorije međunarodnih odnosa, te u njega uvode i nova područja, uključujući i gospodarstvo, zaštitu okoliša te ljudsku i društvenu sigurnost. Za područje nacionalne sigurnosti i obrane to će značiti daljnju potrebu svojevrsne integracije vojnog instrumenta moći u širi okvir sigurnosne arhitekture. Relevantnost budućih strategija nacionalne sigurnosti i obrane ovisit će sve više i o kvalitetnoj procjeni rizika. To se ne odnosi samo na rizike vezane za procjenu prijetnji nego i na bolju analizu ovisnosti država o resursima i ključnim robama iz uvoza, posebno sa dalekoistočnih tržišta i rizike koji iz toga proizlaze poput neprekidne proizvodnje i transporta, odnosno opskrbnih lanaca. Ilustracija za to su u ekonomskoj znanosti analize vezane uz investiranje, koje se bave poslovnim rizicima, ali i financijskim rizicima (Smiljanić, 2020). Tako na primjer, dok je većina strategija nacionalne sigurnosti i obrane država Zapada u određenoj mjeri spominjala pandemije kao moguću prijetnju, ta se činjenica više koristila kao argument za potvrdu složenosti sigurnosnog okruženja , gdje prijetnje, kako se u NATO-ovim dokumentima često navodi, dolaze i svih smjerova. Nedostatak respiratornih maski, kako onih kirurških tako i onih koji zadovoljavaju N 95 standard, pokazao se tijekom ove pandemije kritičnim, a njihova proizvodnja na Zapadu nepostojeća. To iskustvo predstavlja dobru ilustraciju za činjenicu da procjenu rizika nije dovoljno raditi samo za prepoznate prijetnje nego i za sposobnosti odgovora na tu prijetnju. Kvalitetnija procjena rizika može se ostvariti, između ostalog, nepristranošću, kvalitetnim analizama scenarija i eksperimentiranjem (Smiljanić, 2020). Globalni kompleksni izazovi, kako iskustvo pokazuje, mogu se adekvatno riješiti samo suradnjom na globalnoj razini. Primjeri za to su klimatske primjene, razvoj umjetne inteligencije te pandemija poput ove izazvane koronavirusom. Ovi izazovi 53 predstavljaju omogućitelje jer ne predstavljaju nužno izvor prijetnje sami po sebi već po utjecaju na druge pojave, aktere i događaje čime potenciraju negativne aspekte kompleksnosti. Ova činjenica utjecat će na potrebu još većeg povezivanja i potrebe rasta povjerenja među državama, uključujući i saveze, kao npr. NATO, gdje će se trebati dodatno unaprijediti i učiniti učinkovitom suradnja sa EU-om i partnerima (Smiljanić, 2020). Ovakvi izazovi činit će nužnim povezivanje i suradnju i s onim akterima koji nisu u ideološkom smislu kompatibilni s vrijednostima koje promovira i brani Zapad, odnosno NATO, prije svega s Kinom i Rusijom. Znanstvena suradnja predstavlja, i tijekom ove krize je to dokazano, područje u kojem se takvo povezivanje može ostvariti. Nove će strategije, dakle, trebati predložiti načine i kompromise koje je potrebno izraditi kako bi se ovakva suradnja realizirala. Države će morati uložiti puno više intelektualne energije i resursa u rast društvene oporavljivosti. Kako naglašavaju Roepke i Thankey (2019), oporavljivost je prva linije obrane NATO-a. Činjenica je da je tijekom većeg razdoblja Hladnog rata, civilna spremnost tada poznata kao civilno planiranje u izvanrednim situacijama, a kod nas kao Civilna zaštita bila dobro organizirana i financirana, a njena se uloga odrazila i na NATO-ovu organizacijsku i zapovjednu strukturu. Tijekom 1990-ih, međutim, velik dio planiranja civilne spremnosti, struktura i sposobnosti znatno je smanjen ili posve ukinut, kako kod država članica, tako i NATO-u. No, potreba za oživljavanjem ovog koncepta postala je vidljiva s rastom i djelovanjem međunarodnog terorizma i hibridnih prijetnji posebno nakon 2014. godine, kada je ruski pristup postizanju njihovih strateških ciljeva, često okarakteriziran i kao svojevrsna doktrina, na Zapadu opisan kao hibridno ratovanje. Društva s većim stupnjem oporavljivosti posjeduju veću sposobnost povratku na stanje prije krize prilagođavaju se izazovu brže te su sposobna vratiti se na funkcionalne razine prije krize s većom lakoćom od manje oporavljivih društava. Time se osigurava kontinuitet, funkcionalnost i stabilnost ključnih državnih institucija te trajno funkcioniranje ključnih usluga za stanovništvo. No, razvoju oporavljivosti ne pridaje se u svim državama jednaka važnost. Primjerice, Njemačka u ovaj koncept ulaže znatno više nego SAD. Prednost takvog pristupa pokazala se i tijekom ove krize, gdje Njemačka zahvaljujući velikim kapacitetima javnog zdravstva uspijeva držati razinu smrtnosti uzrokovane koronavirusom na rekordno niskoj razini. Isto tako, u savladavanju izazova održavanja lanca opskrbe, do kraja ožujka 2020. njemačke tvrtke su usredotočile svoje proizvodne napore kao što to nisu činile u proteklih 75 godina. Unutar nekoliko dana velike i srednje velike tvrtke razvile su čitave mehanizirane montažne linije za proizvodnju robe potrebne za sveobuhvatnu borbu protiv virusa (Münchowby, 2020). SAD, koji tradicionalno najviše preferira i ulaže u vojnu i tehnološku superiornost suočio se, nasuprot njemačkom 54 primjeru, s velikim problemima u prilagodbi na okolnosti nastalih pandemijom. Kod oporavljivosti bit će posebno značajno aktivno uključivanje stanovništva jer taj koncept najbolje funkcionira kao bottom-up model. U ovoj se krizi već pokazalo koliko je disciplinirano ponašanje svakog pojedinca od iznimne važnosti u zaustavljanju širenja virusa. Neke države, poput skandinavskih, konceptu oporavljivosti već pridaju velik značaj, a najčešće ih ugrađuju u svoje koncepte obrane. Pored oporavljivosti i održivost je koncept koji bi trebao biti puno ozbiljnije prepoznat i implementiran u nacionalne strategije. Upravo ovakvi koncepti trebaju rezultirati sposobnostima, koja će osigurati sredstva za provedbu strateških ciljeva, ali na način da smanje ovisnost o iscrpnim resursima i negativne eksternalije kao npr. CO2 i druge negative utjecaje na okoliš. Održivost bi se prvenstveno mogla odnositi na područje energije posebno za vojne potrebe, tzv. energija za operativne potrebe, gdje već postoje značajni trendovi za povećanjem učinkovitosti i smanjenjem ovisnosti o opskrbi energentima temeljenim na fosilnim gorivima. Definicija rata morat će biti redefinirana i shvaćena puno fleksibilnije. Razumijevanje hibridnog ratovanja i ratovanja u sivoj zoni tek je početak tog procesa. Premda se na Zapadu operativne domene šire iz područja kopna, vode i zraka na kibernetički prostor i svemir, puno razumijevanje rata mora nadići elementarnu vezanost na konvencionalne vojne sposobnosti. Definicija rata jedne strane može biti znatno šira od one druge. Takav je slučaj npr. sa poimanjem rata na Zapadu i Istoku. Kina već neko vrijeme, a znakovito je to opisano i u knjizi „Rat bez granica“ (Liang i Xiangsui, 1999) konceptualizira rat znatno suvremenije, uzevši u obzir društvenu, gospodarsku i tehnološku evoluciju. Zapad je, još uvijek, u tom pogledu konvencionalan, zato nove koncepte prepoznaje i opisuje terminima kao što su hibridno ratovanje, siva zona ili ratovanje u zoni nedorečenosti. Takvo, različito poimanje rata može biti i opasno. Naime, protivnik može biti u ratu s nama, a da toga nismo niti svjesni, te shvatimo da smo u ratu kad smo ga već izgubili. Drugo, i još opasnije, možemo sudjelovati u onome što mislimo da su oblici prisile primjereni ne-ratnom stanju na primjer, trgovinski ratovi ili nadmetanje oko 5G infrastrukture, dok protivnik sa širim konceptom rata to vidi kao ratno djelovanje i sukladno tome reagira. Pandemija koronavirusa pokazala je i važnost rata narativa, u kojem strane, prvenstveno SAD i Kina, nisu štedjele jedna drugu u optužbama za izvor i reakciju na pandemiju. Isto tako, Rusija, a pogotovo Kina iskoristile su krizu kako bi pokazale uspješnost i dobronamjernost svojih vladajućih autokratskih garnitura u nošenju s krizom i pomoći drugima. Primjer Kine ovdje je posebno bitan jer se njihov projekt čudesno pretvorio u tzv. Zdravstveni put svile (Münchowby, 2020). Kina, naime, koristi svoj uspjeh u smanjenju broja inficiranih tijekom ove pandemije kako bi predstavila svoj sustav kao alternativu zapadnom 55 načinu života. Nove će ključne državne strategije vezane za sigurnost morati uvažiti ovu novu stvarnost, u kojoj Kina nije nužno novi hegemon na međunarodnoj razini najveća politička i vojna supersila koja bi tu ulogu preuzela od SAD-a, ali koja koristi svoj ekonomski i tehnološki potencijal demokratskog. Za sada, ni Kina niti Rusija nemaju soft power koji bi u većem dijelu država Zapada stvorio simpatije za takav politički model, premda su određene autokratske tendencije prisutne. U pogledu obrambenih i vojnih sposobnosti, nepravedno zanemarena NBKO (nuklearna, biološka i kemijska obrana) morat će dobiti puno veći značaj (Smiljanić, 2020). Nakon Hladnog rata, ove su sposobnosti, nestankom blokovske politike i bojazni od totalnog rata, koji bi uključivao nuklearno i drugo naoružanje za masovno uništenje, gotovo marginalizirane. No, ove sposobnosti postaju sve važnije ne samo za zaštitu snaga već i stanovništva, poglavito za rano otkrivanje incidenata i otklanjanje njihovih posljedica. Isto tako, ove sposobnosti bit će potrebno razvijati ne samo za taktičku razinu, već osigurati punu povezanost sa znanstvenom zajednicom i industrijom posebno onom za proizvodnju opreme dvojne namjene. Trendovi pokazuju sve veću uključenost multi-senzorskih tehnologija, softvera i komunikacijskih tehnologija u NBKO sposobnosti. Nadalje, uporaba bespilotnih sustava praćenja i nadzora iz zraka ima potencijal postati jedna od ključnih komponenti protumjera NBKO-a. Isto tako, što je pokazala i ova pandemija, bit će važno uspostaviti centralizirano upravljanje podacima i analitikom za cjelokupnu NBKO na razini države, za vojne i civilne potrebe, domovinska sigurnost. Evidentno je da ova pandemija ima potencijal promjene paradigmi u području sigurnosti. 4.2. UTJECAJ COVID-19 NA PRORAČUN ZA FINANCIRANJE NACIONALNE SIGURNOSTI Republika Hrvatska nije imuna na gospodarsku ni sigurnosnu situaciju pa je stoga na vrijeme donijela odgovarajuće odluke u vezi s prilagodbom državnog proračuna. Već u ranoj fazi krize donesene su odluke o uštedama u državnom proračunu, usmjeravajući proračunska sredstva na nove prioritete. Kao odgovor na pandemiju i u skladu s gospodarskom situacijom, Vlada Republike Hrvatske na 227. sjednici (Vlada, 2020), u cilju ostvarivanja održivog gospodarskog rasta i razvoja, povezivanja obrazovanja s tržištem rada i održivosti javnih financija, donijela je 625 mjera ekonomske politike grupiranih u deset reformskih prioriteta. Na sjednici Vlade zaključeno je da se očekuje 6pad BDP-a od 9,4 posto, a9za iduću godinu procjena rasta je 6,1 posto. U ovom trenutku jedino raste državna potrošnja. Sve je ostalo u 56 padu, a razlog su povećana izdavanja za zdravstveni sustav i mjere za pomoć poduzetnicima.6Do sada je, kako je navedeno, provedeno 387 mjera iz sva tri akcijska plana s ostvarenim financijskim rasterećenjem od 2,2 milijarde kuna, čime je već ostvareno smanjenje izmjerenih obveza na razini 17,47 posto. Nadalje, Akcijskim planom za administrativno rasterećenje gospodarstva u 2020. gospodarstvo se dodatno rasterećuje za 686,6 milijuna kuna. Sve navedeno pomaže u prevenciji i daljnjeg suzbijanja koronavirusa. Utjecaj COVID-19 na američku obrambenu strategiju i proračun (CRS, 2020), u sklopu razmatranja o planovima za izgradnju ratne flote Kongresni nadzor postavlja potencijalno pitanje o tome kako bi pandemija mogla utjecati na buduću obrambenu strategiju i proračune SAD-a. Raspravlja se o tome da bi pandemija mogla dovesti do revidirane definicije američke nacionalne sigurnosti. Naime, značajni izdaci vlade SAD-a usmjereni su na potporu američkom gospodarstvu tijekom razdoblja pandemije, a učinak koji će ti rashodi imati na deficit saveznog proračuna i povećan američki dug, mogao bi u godinama koje dolaze, dovesti do većih ograničenja za obrambeni proračun. Prema tome, takve promjene u proračunu mogle bi dovesti do potencijalno značajnih promjena u obrambenoj strategiji SAD-a i u razinama financiranja mornarice, što bi zauzvrat moglo dovesti do promjena u ciljevima razine mornarice i povezanim programima brodogradnje, što se u teoriji moglo nadići (Smiljanić, 2020). Prema tvrtki Forbes procjenjuje se da će deficit državnog proračuna SAD-a u 2020. godini iznositi 4,9 % BDP-a, odnosno 4 trilijuna dolara. Ured za proračun Kongresa SAD-a predviđa da će državni dug potisnuti godišnji gospodarski rezultat SAD-a u 2020. godini, s tim da omjer saveznog duga i BDP-a raste na 101 % (Hansen, 2020). 55Iz prethodno navedenog može se zaključiti kako se i EU te njene članice uslijed pojave pandemije suočavaju s novim izazovima uspostavom ravnoteže smanjenih proračunskih prihoda i potrebe za stalnim ili čak povećanim ulaganjima u obranu. Utjecaj smanjenja proračunskih prihoda ima snažan utjecaj na nacionalnu sigurnost zbog određivanja prioriteta i usmjeravanja rashoda na potrošnju. Zbog punjenja državnog proračuna i generiranja BDP-a. Oružane snage suočavaju se s izazovima ispunjenja nacionalnih i međunarodnih obaveza, a ratno zrakoplovstvo, tehnički i tehnološki zahtjevna grana oružanih snaga, bit će prizemljena. Brojni znanstvenici predviđaju ekonomsku recesiju, a značajna državna proračunska sredstva bit će usmjerena na održavanje zaposlenosti, javno zdravstvo i socijalna davanja, što će uzrokovati određene probleme vojnoj industriji. Zemlje članice EU-a, kao i EU kao organizacija, u sljedećem razdoblju morat će provesti rebalans proračuna i određivanje drugih prioriteta u odnosu prema prijašnjim ciljevima i planovima, Očekuje se da će globalno 57 gospodarstvo doživjeti svoju najgoru recesiju od velike depresije i tako nadmašiti duboki gospodarski pad nakon globalne financijske krize od prije desetak godina. Izravni utjecaj ekonomskog zastoja mogao bi biti pad razine proizvodnje od jedne petine do jedne četvrtine u mnogim gospodarstvima, a međunarodne organizacije morat će revidirati svoje planove i ciljeve radi stabilizacije nacionalnih ekonomija (Smiljanić, 2020). Republika Hrvatska na vrijeme je donijela odgovarajuće odluke u vezi s prilagodbom državnog proračuna, a sve s ciljem ostvarivanja održivog gospodarskog rasta i razvoja. Očekivao se tako i pad BDP-a u 2020. godini zbog povećanja izdavanja za zdravstvo i pomoć poduzetnicima, ali i rast za sljedeću 2021. godinu. Iako su tek nedavno, na sastanku ministara obrane EU-a održanom u Hrvatskoj, donesene određene odluke, one bi mogle ubrzo biti revidirane zbog novonastale situacije. Čak i američki Kongres procjenjuje potrebu za revidiranjem američke nacionalne sigurnosti jer su značajni izdaci usmjereni u potporu američkom gospodarstvu tijekom razdoblja pandemije. Učinak koji će ti rashodi imati na deficit saveznog proračuna i američki dug, mogao bi dovesti do većih ograničenja razine obrambenih troškova u idućim godinama, a ograničenja bi mogla dovesti do promjena u obrambenoj strategiji SAD-a. 4.3. EVOLUCIJA STRATEGIJE OBRANE I SIGURNOSTI NAKON PANDEMIJE COVID-19 Umjesto da je pokrenula neke nove probleme, pandemija COVID-19 do sada je samo povećala ili razjasnila geopolitičke probleme i sve zabrinutosti vezane uz njih, pa je tako na svjetlo dana došla i posebna konkurencija država s Kinom, pitanje budućnosti opstanka Europske unije i zabrinutost za početak biloških ratova i kibernetičkih napada. Što se tiče Kine pandemija COVID-19 zadala je ozbiljan udarac teorijama koje su nedavno vladalo američkim političkim krugovima, o evoluciji i namjerama najbrže rastuće svjetske sile Kine. Tri su zaključka proizašla nakon pandemije koronavirusa: 1. Veliko sudjelovanje u tržišnoj i globalnoj ekonomiji neće pretvoriti Kinu u otvoreno društvo sa slobodnim građanstvom i političkim nadmetanjem. Četiri desetljeća nakon kineskog gospodarskog otvaranja prema svijetu, Kineska komunistička partija (KPK) ostaje i dalje svemoćna i njeni interesi nadilaze sva druga razmatranja, uključujući i javno zdravstvo. 2. Kineska vlada nije transparentna niti prema svom narodu, a kamoli prema ostatku svijeta, čak ni po pitanju života i smrti. COVID-19 potječe iz Kine, a tjednima je divljao u Hubei U (Wuhanu) i drugim provincijama prije nego što se dogodilo službeno priznanje i učinkovit tretman. Tvrdnja KPK da se u cijeloj Kini dogodilo samo oko 5000 smrtnih slučajeva od COVID-19 prkosi stopama zaraze i smrtnosti povezanim s virusom drugdje u svijetu, a gotovo je zasigurno takva izjava u velikoj mjeri lažna. 3. Kina namjerava ojačati svoju regionalnu vojnu dominaciju, suzbiti neovisnu kinesku upravu u Hong Kongu i Tajvanu i ostvariti globalni ekonomski utjecaj i utjecaj meke moći ravnopravno sa SAD-om. Ovi dalekosežni geopolitički ciljevi nisu se promijenili niti kada se dogodila ljudska katastrofa uzrokovana pandemijom. Pandemija nije odvratila Kinu od nasilnih graničnih sukoba s Indijom sredinom lipnja 2020. godine kada je Kina, obeshrabrujući demonstracije, stvorila svojevrsno pokriće za odlučne akcije u Hong Kongu. Pandemija je ponudila daljnji izgovor za kinesku materijalnu pomoć koja se pružala Latinskoj Americi i drugim regijama, a valja naglasiti kako je Kina iskoristila svoj sve veći financijski doprinos za manipulaciju Svjetskom zdravstvenom organizacijom u svom ranom odgovoru na virus (Shull i Wark, 2020). Pandemija COVID-19 vjerojatno će označiti prekretnicu u američko-kineskim odnosima i to u smjeru hladnog rata. Ekonomsku međuovisnost dviju sila bit će teško razmrsiti, dajući objema stranama poticaj za pomirenje. Međutim, nekoliko američkih odgovora u stilu hladnog rata čini se razboritima, kao što je to primjerice novi pogled vlade SAD-a i privatnih tvrtki na njihove prevelike ovisnosti o lancima opskrbe u Kini. Što se tiče Europske unije pandemija COVID-19 predstavlja egzistencijalni izazov jer je došla vrlo brzo nakon što je Ujedinjeno Kraljevstvo odlučilo napustiti Uniju, osim toga došla je odmah nakon populističkih političkih naleta u istočnoeuropskim državama članicama, i u kratkom roku je roku pandemija trajno urezala svoj trag i tako započela novu krizu državnog duga koja je pogodila južnoeuropske članice početkom 2010-ih. Obzirom da se članstvo u EU u velikoj mjeri preklapa s članstvom u Organizaciji Sjevernoatlantskog pakta (NATO), Sjedinjene Američke Države trebale bi biti zabrinute raspadom kohezije među europskim zemljama, spominjući pritom njihovu narušenu ekonomsku sposobnost da se suprotstave geopolitičkim prijetnjama koje dolaze iz Kine , Rusije i Bliskog Istoka (Shull, Wark, 2020). Signali na početku pandemije nisu bili toliko ohrabrujući jer već početkom ožujka Francuska i Njemačka bile su zemlje koje su uvele nacionalne zabrane izvoza osobne zaštitne opreme potrebne zdravstvenim radnicima koji se bore protiv COVID-19, te su tako ignorirale članice EU poput Italije i Španjolske tijekom njihovih najozbiljnijih humanitarnih kriza od Drugog svjetskog rata. Zemlje diljem EU-a po prvi su put nakon dugo godina ponovno međusobno zatvorile granice, a takav potez bio je praktički neopravdani budući da je većina zemalja već imala na snazi domaće blokade, pa je tako ova odluka naštetila ideji o Integraciji i solidarnosti svih zemalja. Europska komisija, čija je uloga čuvara međunarodnih ugovora, bespomoćno je svjedočila raspadu jedinstvenog tržišta i šengenskog područja slobodnog putovanja. Budući da još uvijek nema značajne fiskalne ovlasti, Komisija također nije mogla proširiti pomoć ili olakšanje duga siromašnijim zemljama članicama koje se financijski bore pod blokadama. U međuvremenu, krajem ožujka, parlament Mađarske koristio je COVID-19 kao obrazloženje kako bi premijeru Viktoru Orbanu, populistu već poznatom po autokratskim težnjama, dao neograničene ovlasti da vlada dekretom ( Shull i Wark, 2020). No usprkos svemu Komisija je ipak krenula osigurati opremu zdravstvene zaštite i ostale medicinske potrepštine za sve članice, pa čak je stvorila i prvu stratešku zalihu medicinske opreme u Uniji. Ono što se pokazalo najvažnijim je to što su Francuska i Njemačka u svibnju zatražile stvaranje Europskog fonda za oporavak (ERF) od 500 milijuna eura, prema kojem bi Komisija prvi put izdavala dugove i davala bespovratna sredstva vladama zemalja članica, a ne samo zajmove. Iako su jedne od glavnih vlada u Parizu i Berlinu odlučile promovirati takvu odluku, za stvaranje takvog fonda i dalje je bio potreban pristanak svih članica EU, što je veliko političko dizalo u raznolikoj Uniji s rastućim populističkim uporištima (Shull i Wark, 2020). Gledano sa pozicije nacionalne obrane i sigurnosti Amerikanci trebaju snažne saveznike u Europi dok pripremaju na otpor kineskim globalnim namjerama, Rusija nastavlja ispitivati odlučnost NATO-a, a Bliski istok ostaje sklon previranjima. Jaki američki saveznici imaju tendenciju biti fiskalno stabilni i politički liberalni dajući Washingtonu udio u osiguranju tih kvaliteta. Dok se EU bori nakon COVID-19, Sjedinjene Države trebale bi razmotriti: ● Podizanje dugogodišnje uloge NATO-a u jačanju liberalno-demokratskog karaktera i političkog usklađivanja europskih nacija; ● Usklađeni transatlantski odgovori (SAD-EU i SAD-UK) na uspon Kine te proširenje NATO-ovog mandata i planiranje kako bi se uključili nepredviđeni slučajevi koji uključuju Kinu i nova partnerstva s Australijom, Novim Zelandom, Indijom i drugim azijsko-pacifičkim zemljama; ● Daljnje demonstracije uloge nacionalne vojne infrastrukture i vojne infrastrukture na razini Saveza kao odgovor na globalne zdravstvene krize (NATO je koordinirao zračnim prijevozom medicinske opreme i osoblja vezanog uz COVID-19 i uspostavio poljske bolnice tijekom pandemije, ● Pojačanje vlastitih vidljivih obveza Amerike kao države prema transatlantskom savezu, ne samo kad druge članice NATO-a koje financijski daju svoj doprinos, već i posebno kad to nisu u mogućnosti (Shull i Wark, 2020). Do danas nisu predstavljeni nikakvi posebni dokazi koji ukazuju na to da je Kina ili bilo koja druga zemlja stvorila SARS-CoV-2 ili je namjeravala da to bude oružje. S obzirom na potencijal biološkog rata općenito, COVID-19 nudi mješovite signale. Naravno, COVID-19 pokazuje da virus može nanijeti razornu ljudsku i ekonomsku štetu u velikim razmjerima, usporedno s drugim oružjem za masovno uništavanje. Međutim, trenutna pandemija također jasno pokazuje da je vrlo zarazne patogene vrste virusa koje su potrebne za remećenje društva, gotovo nemoguće zadržati u političkim granicama. Napadačka sila namjerno raspoređujući virus gotovo bi sigurno postala žrtva i sama, dajući biološkom oružju ugrađenu značajku odvraćanja. Čak i ako bi vlada poput KPK bila spremna prihvatiti određenu razinu ljudskih žrtava, COVID-19 pokazuje da je ekonomske učinke jednako nemoguće obuzdati unutar ciljanih granica (Shull i Wark, 2020). Ovi će čimbenici povratka utjecaja virusa i biološkog oružja općenito, možda manje odvratiti terorističke organizacije od pokušaja pokretanja biološkog napada, jer njih zabrinutost zbog javnog zdravlja i platne bilance ne muči. Međutim, takvi će se protivnici još uvijek suočiti sa zastrašujućim izazovom sintetiziranja patogena i njegovog ciljanog raspoređivanja. Osim navedenog u tijeku su kampanje dezinformacija i sustavni napori američkih protivnika da manipuliraju društvenim mrežama u svjetlu pandemije i američkih rasnih napetosti, što je u određenoj mjeri pridonijelo sve zahtjevnijim domaće-političkim uvjetima u Sjedinjenim Državama i nekim europskim zemljama. Postojeće kriminalne radnje temeljene na kibernetičkim mrežama koje uključuju zlonamjerni softver, ransomware i mrežne prijevare također se nastavljaju ubrzano, prilagođavajući se tako da sada maksimalno iskoriste tjeskobe 61 i ranjivosti povezane s virusom. No kako se zasad čini COVID-19 nije iznjedrio velike kibernetičke napade ili druge oblike asimetričnog napada kako bi iskoristio odvraćanje pozornosti SAD-a i savezničkih vlada. Unatoč tim ohrabrujućim činjenicama, negativne procjene rizika opskrbnog lanca i dalje dominiraju vijestima o COVID-19 i izazivaju političke sparinge unutar i između zemalja. Naročito se u Sjedinjenim Državama čini da zalihe nekih vrsta testova za virus SARS-CoV-2 još uvijek nedostaju. Kreatori politike i stručnjaci izrazili su strah da će uspješni proizvođači cjepiva favorizirati svoja domaća tržišta i pružiti prednost ekonomskom oporavku zemlji koja prvo razvije cjepivo za COVID-19. Pandemija je pojačala već rastuću zabrinutost zbog ovisnosti proizvođača lijekova na recept o kineskim zalihama aktivnih sastojaka. Istodobno, priče o predstojećem nedostatku hrane ili drugih neophodnih dobara i dalje su glavna tema izvještavanja i rasprava u Sjedinjenim Američkim Državama. Odgovori privatne industrije i vlade vjerojatno bi trebali uključivati: ● Prijelaz s načina razmišljanja s najjeftinijim i pravovremenim načinom razmišljanja na ono što su neki nazvali „elastičnim“ lancima opskrbe koji eliminiraju ovisnosti o jednom tržištu posebno o Kini, način u kojem njeguju rezervne dobavljače i omogućuju „sigurnosne zalihe“ ključnih komponenti, ● Preokret desetljetnog trenda „prikraćivanja“ u proizvodnji, posebno za gotovu, visokotehnološku robu, ● Za opremu i usluge koje se smatraju kritičnim u budućim hitnim slučajevima, odnosno treba stvoriti nacionalne zalihe i poticati namjerni višak kapaciteta (Shull i Wark, 2020). 5. ZAKLJUČAK Suvremeni se svijet suočava s 2mnogobrojnim opasnostima koje na različite načine utječu na suvremeni život svakog pojedinca, zajednice i okoline. Izvori sigurnosnih prijetnji dio su ljudskog okruženja i obično se definiraju kao različite pojave, procesi, materije i određena živa bića koja svojim postojanjem ugrožavaju ljude, društvene poretke, materijalna dobra i ekološke sustave. S 2obzirom na različite pojavne oblike opasnosti i važnost sigurnosti u suvremenim društvima, koja je danas neophodna za opstanak, djelovanje i razvoj čovjeka, države i društva, sve se više pozornosti posvećuje istraživanjima i razvoju modela sigurnosti kojima se pojedinci i zajednice nastoje zaštititi, obraniti i održati kontinuitet razvoja. Nacionalna sigurnost se u današnje doba često promatra iz perspektive prošlosti i načine na koje 2je ona bila osiguravana u nekom kontekstu i u odnosu na opasnosti koje su tada bile dominantne. Novonastali virus COVID 19, koji se pojavio krajem 2019. godine dosada je imao utjecaj 15na sve sfere ljudskog života pa tako i na nacionalnu sigurnost što je i tema ovog diplomskog rada. Pandemija koronavirusa neće resetirati čitave programe nacionalnih sigurnosti raznih zemalja, ali će svakako ostaviti svoj dubok i trajan trag na nacionalnu sigurnost na način da će: ● Pandemija biti usmjerena na velike izazove u inozemstvu kao što je to primjerice konkurenciju s Kinom, bit će usmjerena na pojačanu suradnju s Europskom unijom i posebno će biti usmjerena na kultiviranje novih saveznika te će se zbog nje konačno stvoriti razlog za povezana ulaganja u američku i europsku obranu i diplomaciju, ● Lekcije naučene tijekom širenja COVID-19 transformirat će vladin i privatni pristup proizvodnji kritičnih tehnologija i pristup u nabavi komponenata i zaliha. Kritični opskrbni lanci vjerojatno će se skratiti, mjesta dobavljača bit će važnija, a konačni sklop kritičnih tehnologija pomaknut će se ili ostati bliži "domu" odnosno bliže zemlji za koju se tehnologija na koncu i proizvodi. ● Pandemija će se zasigurno i u budućnosti ponoviti, ali pogreške i nesporazumi u nacionalnoj sigurnosti i svim ostalim aspektima na koje je pandemija djelovala i imala utjecaj, ne trebaju. LITERATURA 1. 17Acharya, A. 1997. The Periphery as the Core: The Third World and Security Studies. U: Critical Security Studies: Concepts and Cases, ur. K. Krause i M. C. Williams. UCL Press, London 2. 1Bićanić, I. (2017), Kako su žene stvarale moderni kapitalizam nakon Crne smrti u 3. 13Bilandžić M.: Geopolitika suvremenog terorizma, Agencija za odgoj i obrazovanje, Zagreb, 2012. 4. 13Bilandžić M.: Otpornost gradova na urbani terorizam, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Varaždin, 2015. god 5. 40Bilandžić, M. 2014. Sjeme zla: uvod u studije terorizma. Despot Infinitus, Zagreb.326. Bilgin, P. (1999), Securiity Studies; Theory/ pratice. Cambridge Review of International Affairs, 12:2, 31-42 7. Buzan, B. i L. 14Hansen. 2009. Evolution of International Security Studies. Cambridge University Press, Cambridge UK 8. Buzan, Barry (1991.) People, States and Fear. an Agenda for lnternationalSecurity Studies in the Post-cold war era. Colorado: lynne Rienner Publisher, Boulder 9. Cvetnić Ž. 69Kuga – bolest koja je promijenila svijet, III. dio, Veterinarska stanica. 2014; 45(4): 268–278. 10. 39Emmers, R. 2010. Sekuritizacija. U: Suvremene sigurnosne studije, ur. A. Collins. Politička kultura, Zagreb. 11. 42Giddens, A. 1985. The Nation State and Violence. Polity Press, Cambridge. 12. Gray, C.68S. (2016) Strategy and Politics. New York: Routledge. 13. 20Haass, R. (2020) The Pandemic Will Accelerate History Rather Than Reshape It: Not Every Crisis Is a Turning Point. Foreign Affairs [online izdanje]. Dostupno na: 14. Hansen, Sarah. 2020. Federal Budget Deficit Will Approach $4 Trillion In 2020. Forbes. Izd. 24. travnja 2020. 15. 58Harmon, Christopher C.:Terorizam danas, Zagreb, Golden marketing, 2002.1https://arhivanalitika.hr/blog/kako- suzene -stvarale-moderni-kapitalizam-nakon-crne- s https://irmo 29.hr/wp-content/uploads/2020/04/ IRMOBrief-4-2020 .pdf https://www. cigionline.org/articles/pandemics-need-new-thinking-security 45https://www.foreignaffairs.com/articles/ unitedstates /2020-04-07/pandemic-will- accele 29https://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/d-dijanovi/ 34816-d-dijanovic-nakon-korona- 16. 37Kalnins, O.E. (2017) Burden Sharing revisited - Special Report. NATO Parliamentary Assembly, Political Committee. 17. 3Kolodziej, E. A. 2011. Sigurnost i međunarodni odnosi. Politička kultura – Centar za međunarodne i sigurnosne studije Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, Zagreb 18. 22Kuhar, M. i Fatović, S. (2020). Pobjede i porazi: borbe s pandemijama virusnih bolesti tijekom posljednjih stotinu godina. Liječnički Vjesnik, 142, 107-113. 19. 7Liang, Q. i Xiangsui, W. (1999) Unrestricted Warfare. Beijing: PLA Literature and Arts Publishing House. Dostupno na: http://www.cryptome.org/cuw. htm [Accessed 10th October 2016]. Izdanje na francuskom jeziku: 7LIANG, Q. & XIANGSUI, W. (1999) La guerre hors limites. Paris: Editions Payot & Rivages pour l’édition de poche, l’édition 2006. ISBN: 2-7436-1517-6 20. 41Marić, S. (2012). Terorizam kao globalni problem. Medianali, 6 (11), 87-102. 21. Morgan, P. 362010. Sigurnost u međunarodnoj politici: tradicionalni pristupi. U: Suvremene sigurnosne studije, ur. A. Collins. Politička kultura, Zagreb. 22. 24Morgenthau, H. J. 1948. Politics Among Nations: The Struggle for Power and Peace. Alfred A. Knopf, New York. 23. Münchowby, S. von (2020) Post-Corona Europe: Challenges from the Far East. IRMO Brief 4/2020. 57Zagreb: Institut za razvoj I međunarodne odnose. Dostupno na: 24. 23Murray, W., Knox, M. i Bernstein, A. (eds) (1994) The Making of Strategy: Rulers, States, and War. Cambridge: Cambridge University Press. 25. 34Mutimer, D. 2010. Kritičke sigurnosne studije: povijest razlika. U: Suvremene sigurnosne studije, ur. A. Collins. Politička kultura, Zagreb. 26. 30Ravančić, G. (2007). Historiografija o epidemiji Crne smrti s polovice 14. stoljeća. Povijesni prilozi, 33, 195-214. 27. 11Roepke, W-D. i Thankey, H. (2019) Resilience: the first line of defence. NATO Review. Dostupno na: https://www.nato.int/docu/review/ articles /2019/ 02/27 /resilience- the-first-line-of-defence/index. html 28. Rogers, P. (2010), Mirovne studije. U 27Collins, A. (ur.) (2010), Suvremene sigurnosne studije. Politička kultura, Zagreb, sco-a -i- buducnosti-eu-obrane-2/ (pristupljeno 15. ožujka 2020.). 29. Tatalović, S., A. 21Grizold i V. Cvrtila. 2008. Suvremene sigurnosne politike: države i nacionalna sigurnost početkom 21. stoljeća. Golden marketing – Tehnička knjiga, 65 Zagreb. 30. Tatalović, Siniša46(1996.) Upravljanje u političkim sustavima i sustavima obrane. Zagreb: Defimi 31. 25Tickner, J. A. 2001. Gendering World Politics: Issues and Aproaches in the PostCold War Era. Columbia University Press, New York. 32. Vlada Republike Hrvatske. 227. sjednica Vlade Republike Hrvatske. 30. travnja 2020. Vlada RH. 33. 53Vukadinović, Radovan: Međunarodni politički odnosi, Zagreb, Politička kultura, 2004. 34. Wæver, O. 2005. 19The Constellation of Securities in Europe. U: Globalization, Security and the Nation-State: Paradigms in Transition, ur. E. Aydinli i J. Rosenau. State University of New York Press, Albany, New York. 35. 18Wæver, O., Buzan, B. (2010). Nakon povratka teoriji: Prošlost, sadašnjost i budućnost sigurnosnih studija. U Collins, A. (ur.) (2010), Suvremene sigurnosne studije. Politička kultura, Zagreb POPIS SLIKA Slika 3.1.3. SARS-CoV-2 koronavirus. ....................................................................... 41 Slika 3.1.3. Stopa smrtnosti od COVID-19 bolesti prema starosti osoba. .................. 43 Slika 3.1.3. Vremenska crta najbitnijih događaja tijekom početka širenja novog koronavirusa- SARS-CoV-2.............................................................................................................. 45 1 2 4 5 6 7 9 10 11 15 16 17 22 24 25 26 28 29 31 32 34 35 38 39 40 41 43 44 45 46 47 48 52 58 59 60 62 63 64 66