Naslov
Razlučivanje neredovitih situacija - Pitanje nije što Amoris Laetitia dopušta nego što je Crkva oduvijek naučavala
(Discerning irregular situations - The question is not what Amoris Laetitia allows, but what the Church has always taught)

Autori
Šehić, Damir

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Sažeci sa skupova, neobjavljeni rad, znanstveni

Skup
2. Ljetni susret – Moralna teologija u akvatoriju suvremenih izazova AMORIS LAETITIA Pratiti, razlučiti i integrirati slabosti – VIII. poglavlje

Mjesto i datum
Zadar, Hrvatska, 11.07.2022. - 12.07.2022

Vrsta sudjelovanja
Predavanje

Vrsta recenzije
Podatak o recenziji nije dostupan

Ključne riječi
Amoris Laetitia, kontinuitet nauka, moralni nauk, logika evanđelja, prilagođeni moral
(Amoris Laetitia, continuity of doctrine, moral doctrine, gospel logic, adapted morality)

Sažetak
Razlučivanje znakova vremena Kristov je poziv, no pritom se ne razlučuje Božji zakon jer je on objavljen, jasan, nedvosmislen i nepromjenjiv nego čovjekov stav i oblik odgovora na Božji poziv. U tom kontekstu, neki teolozi drže kako se prvo razlučivanje dogodilo na prvim stranicama Biblije u Edenskom vrtu, pri čemu je Sotona pozvao na razlučivanje Božjeg zakona, je li Bog baš tako mislio i može li se njegova zapovijed možda i drugačije interpretirati. Rezultat poznat. Dakle, autentično duhovno razlučivanje treba ići u traženju što je veće dobro, što je veća krepost, što je volja Božja za nas od početka. U pitanju razlučivanja oko neredovitih situacija razvedenih i ponovno civilno vjenčanih u Amoris laetitia, čini se kako se opet aktualizira legaliziranje rabinskih škola dopuštenosti Mojsijevog otpusnog pisma. Isusov odgovor je uvijek isti, od početka ne bijaše tako (Mt 19, 8). Amoris laetitia u br. 296. govori o dvjema logikama poznatima kroz povijest, o marginalizaciji i reintegraciji pri čemu je autentični put Crkve od Jeruzalemskog sabora Isusov put milosrđa i integracije. Pritom, se dodaje kako je prava ljubav nezaslužena, bezuvjetna i besplatna, a „put je Crkve ne osuditi nikoga zauvijek” nego „izlijevati Božje milosrđe na sve one koji to iskrena srca traže”, uzimajući u obzir složenost različitih okolnosti zbog kojih osobe u neredovitim situacijama trpe. U ovim se riječima uz dobrohotnost i milosrđe sinodalnih otaca, neminovno uočava filozofska logička pogrješka. Put Crkve u reintegraciji i milosrđu, kao i Božja ljubav čovjeku koja je bezuvjetna te nikad i ničim ne može biti zaslužena, ni na koji način ne isključuje zahtjev evanđelja kojeg Isus Krist stavlja pred svakog bolesnika kojeg liječi „Idi i ne griješi više” (Iv 8, 11). Time što Krist pred osobu stavlja zahtjev evanđeoskog ideala odricanja grijeha, ne znači da je nemilosrdan, rigidan i legalist. Nije moguće dopuštati niti raditi iznimke za čine koje su objektivno moralno grešne u sebi. Prostor osobnog i pastoralnog razlučivanja, ovdje imaju ulogu učiniti upravo spomenuto. Izuzimajući situacije u kojima su okolnosti takve da objektivno umanjuju moralnu odgovornost zbog ograničene slobode, svijesti i umanjenog razuma, Amoris laetitia u brojevima koje će detaljnije analizirati kolege, osobito u br. 303. otvara mogućnost osobne prosudbe u kojoj osoba može razlučiti kako ono što konstituira objektivno zlo svugdje i za sve, nije nemoralno za nju. „Savjest može prepoznati ne samo da određena situacija objektivno govoreći ne odgovara zahtjevima svim evanđelja nego također može prepoznati iskreno i pošteno ono što je trenutačno najvelikodušniji odgovor koji mogu dati Bogu i uvidjeti s određenom moralnom sigurnošću da je to upravo ono što sam Bog traži usred konkretne složenosti.” Filozofska platforma stajališta promoviranog br. 303. Amoris laetitia je individualistička i situacijska etika par excellence, nespojiva s moralnim naukom Katoličke crkve. Okolnosti i nakane ne mogu nikad transfomirati čin intrinzično zao po kreposti objekta u subjektivno dobro i opravdiv izbor.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Teologija

POVEZANOST RADA