Naslov
Kretsko-venecijanske i srodne ikone u Galeriji umjetnina u Splitu
(Creto-Venetian and similar icons in Galerija umjetnina in Split (Museum of fine arts in Split))

Autori
Matetić, Daniela

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Ocjenski radovi, magistarski rad

Fakultet
Filozofski fakultet

Mjesto
Zagreb

Datum
12.12

Godina
2001

Stranica
226

Mentor
Fisković, Igor

Ključne riječi
kretsko-venecijanske ikone ; jonske ikone ; madoneri ; Dalmacija ; Galerija umjetnina u Splitu
(creto-venetian icons ; ionic icons ; madonneri ; Dalmatia ; Galerija umjetnina in Splitu)

Sažetak
Galerija umjetnina u Splitu posjeduje zbirku kretsko-venecijanskih i jonski ikona te radova madonera. Ikone i slike su detaljno opisani u katalogu koji broji 59 kataloških jedinica. U magistarskoj radnji obrađuje se kratka povijest ikone, implementacija ikone u rimokatoličkoj pobožnosti Dalmacije, povijest kretsko- venecijanske i jonske škole, ikonografske posebnosti ikona iz zbirke. Povijest ikone podijeljena je na tri faze razvitka: vrijeme predikone, vrijeme ikone i vrijeme ikone-devocijskog prikaza. U prvoj fazi - vremenu predikone, teologija je postupno definirala značenje i ulogu religioznih portreta/ikona u kršćanskoj vjeri. Njezina uloga nije bila općeprihvaćena niti u potpunosti određena. Razvijala se usporedo s razvitkom teologije i često bila povodom teološko-političkih raspri koje su duboko potresale kršćansku zajednicu. U drugoj fazi - u vremenu ikone, koje započinje VII. ekumenskim saborom i neprekidno traje od završetka ikonoklazma do formiranja kretsko-venecijanske škole, ikona postaje punopravnim dijelom Crkvene tradicije. Ona je po značenju vizualna teologija - vizualni ekvivalent pisanoj Riječi kojom se prenose kršćanske Istine. Da bi se osigurala nepromjenjivost Tradicije likovni govor ikone uobličen je teološko-estetskim kanonom. Svaki element tog kanona obremenjen simbolizmom koji služi prenošenju Istine. Stoga vrijeme ikone karakterizira dosljedno poštivanje ikonopisnog kanona. U trećoj su se fazi, koju bismo uvjetno mogli nazvati vrijeme ikone- devocijskog prikaza, prvi put počele vršiti izmjene teološko-estetskog kanona. Za razliku od bizantskih ikona koje su u XIII. I XIV. stoljeću bile uključene u rimokatolički kult, na kojima je izraz arhaičnosti i autentičnosti (kako su zapadnjaci doživljavali „govor“ teološko-estetskog kanona) bio dovoljan da im široko otvori vrata u rimokatoličkom kultu, ikonopis se u toj fazi počeo prilagođavati zapadnom „tržištu“ – rimokatoličkoj vjeri u kojoj se religiozni prikazi ne smatraju vizualnom teologijom, već služe poticanju pobožnosti. Upravo je kretsko-venecijanska škola označila početak treće faze i prva provela izmjene njegova kanona. Iako je „prilagođeni“ ikonopis samo dio kretsko-venecijanskog opusa, uvjetovan tržištem, on će u XVI. I XVII. početi dominirati. Nakon nestanka koherentne jezgre škole u XVIII. stoljeću, njezini će se utjecaji još neko vrijeme osjećati u jonskoj školi. U Dalmaciji su kretsko-venecijanske ikone obilježile dugotrajnu prisutnost ikone u kultu (koja je započela ikonama romaničko-bizantskog i gotičko-bizantskog sloga, a nastavila se – nakon prestanka kretsko-venecijanske škole – jonskim, bokokotorskim, grčkim i ruskim ikonama). Ikone Galerije umjetnina u Splitu s jedne strane odgovaraju najrasprostranjenijim ikonografskim temama koje su u kretsko-venecijanskom slikarstvu prihvaćali dalmatinski vjernici, a s druge ukazuju na svu složenost mijena provedenih u kretsko- venecijanskom ikonopisu da bi se zadovoljili zahtjevi tržišta. Podjela ikona na one alla greca i alla latina kojom su u narudžbama kretsko-venecijanski slikari označavali djela klasičnog ikonopisa i djela izmijenjenog ikonopisnog kanona, a koju su preuzeli i povjesničari umjetnosti, ne odražava daleko složeniji odnos koji su prema ikonografiji i teološko-estetskom kanonu razvili kretsko- venecijanski slikari, prema kojima se ikone mogu podijeliti u nekoliko kategorija. Prvoj kategoriji pripadaju ikone klasičnog ikonopisa, kao i novonastali ikonografski tipovi (poput Madre della Passione ili Trenodouse) koje poštuju teološko-estetski kanon. Drugoj kategoriji pripadaju ikone koje poštuju teološko-estetski kanon, no prikaz obogaćuju detaljima preuzetim iz talijanske umjetnosti, koji se očituju na odjeći, namještaju, kandelabrima i njihovom uresu (poput Relikvija sv. Spiridona). Treću kategoriju predstavljaju ikone na kojima su zapadni ikonografski tipovi prevedeni na teološko-estetski kanon (poput Madre della Consolazione, Pietà, Immacolata Conceptione ili različite sheme Sacre Conversazione, kao i prijevodi kasnorenesansnih devocijskih portreta). Četvrtoj kategoriji pripadaju djela na kojima su pojedini elementi teološko-estetskog kanona zamijenjeni : zlatna pozadina pejsažem, slikanje unutrašnjeg svjetla tonskom obradom. Odvojeno od ikonopisa proučeni su radovi madonera – slike slabije kvalitete izuzetno popularne venecijanske renesansne i barokne ikonografije, na kojima se razvidi utjecaj teološko-estetskog kanona u hijeratizaciji likova, čudnom svjetlu (posljedici prisjećanja na slikanje unutrašnjeg svjetla) te izostavljanju bačene sjene. Ti su radovi pogodovali pučkom ukusu i bili zamjena narativnim devocijskim prikazima. Kao svojevrsni ogled ikonografskih tema koje su prihvaćali dalmatinski vjernici, ikone iz splitske Galerije umjetnina otkrivaju prevladavanje zapadnih tema i tema zajedničkih ikonopisu i zapadnom slikarstvu. Pojavljivanje istočnih svetaca na ikonama rezultat je ili raširenosti njihova kulta u Dalmcaiji (poput kulta sv. Spiridona) ili njihove veze s Venecijom. Ikone iz Galerije umjetnina variraju po kvaliteti. Uz djela koja se mogu pripisati krugovima Andree Ritzosa, Iohannesa Permeniatesa ili samom Nikoli Zafuriju, većinom su to djela osrednje kvalitete, što se može pripisati slabijoj kupovnoj moći stanovništva.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Povijest umjetnosti

POVEZANOST RADA