Naslov
STRADANJA I PAMĆENJE Holokaust u Osijeku i život koji se nastavlja
(SUFFERING AND REMEMBERING Holocaust in Osijek and Continuing Life)

Autori
Živaković-Kerže, Zlata

Prevoditelji
Čačija, Romana

Ostali urednici
Lajoš, Damir

Vrsta, podvrsta i kategorija knjige
Autorske knjige, monografija, znanstvena

Izdavač
Hrvatski institut za povijest - Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje

Grad
Osijek

Godina
2006

Stranica
350

ISBN
953-6659-24-7

Ključne riječi
Židovi, grad Osijek, stradanje, Holokaust, život koji se nastavlja
(Jews, Suffering, sity Osijek, Holocaust, Continuing Life)

Sažetak
Židovi su u Osijeku prve naznake antisemitizma uočavali od sredine 30-ih godina 20. stoljeća kada su do njih, gotovo svakodnevno, stizale vijesti o dolasku židovskih izbjeglica iz hitlerovske Njemačke na tlo tadašnje Jugoslavije. No, u tim vijestima još i 1939. nisu u osječkoj židovskoj zajednici posve naslućivali one opasnosti koje će uskoro doći. Međutim, sa sve očiglednijim približavanjem rata antisemitski pritisak jačao je i u Osijeku što su osječki Židovi osjetili od jeseni 1940. kada su se na zidovima kuća u središtu Gornjega grada pojavili kukasti križevi, znakovi lokalne njemačke kulturne zajednice (Kulturbund) i grafiti ŽAP – „Živio Ante Pavelić“. Takovu su promidžbu najviše poticali članovi Društva prijatelja Njemačke i članovi Kulturbunda, inače pripadnika njemačke narodnosti, kojih je u Osijeku početkom 1940. bilo oko 14.000, da bi u prvim mjesecima Nezavisne Države Hrvatske (NDH) taj broj dostigao 18.000. Većinu Židova nije na odlazak iz grada i države potaknula ni parola “svoj svome”, kojom je propagiran tzv. ekonomski nacionalizam (a u Osijeku su gotovo sve trgovine, obrt i industrijska poduzeća bili u vlasništvu Židova). Još nisu posve temeljito procjenjivali i žestoke optužbe na račun Židova za sve nevolje pa ih većina u Osijeku, kao i drugdje u Hrvatskoj, Jugoslaviji i u Europi, očigledno nije slutila da će sve to završiti na najstravičniji način: Holokaustom. Usprkos antisemitizmu i svim nepovoljnim okolnostima činilo se i u prvom tromjesečju 1941. unutar osječke židovske zajednice da se život i dalje odvija uobičajeno i normalno. Židovske bogoštovne općine u Gornjem i Donjem gradu i dalje su okupljališta osječkih Židova, a rad je u njima imao uobičajeni ritam ; prikupljao se bogoštovni (vjerski) porez, donacije za KKL, KH i Šekel, organizirane su humanitarne i druge akcije. Iako se društveni život unutar Židovskog nacionalnog društva (MCO), židovskih gospojinskih društava, Židovske ferijalne kolonije, Udruženja cionističkih žena (WIZO), Hevra Kadiše i Kulturne sekcije Židovskog športskog društva Makabija znatno smanjio, ipak su pojedine aktivnosti još uvijek i tada privlačile pozornost. Društva su povremeno organizirala predavanja u velikoj dvorani čitaonice MCO, iza „gornjogradskog templa“, tj. sinagoge, u Županijskoj ulici, a posljednju organiziranu priredbu, u velikoj dvorani zimskoga vrta Grand hotela, organiziralo je Udruženje cionističkih žena početkom travnja 1941. godine. Njemačke su jedinice u Osijek ušle 11. travnja 1941., dan nakon proglašenja NDH. Budući da je građanstvu objavljen proglas „da dočeka njemačku vojsku“, prve motorizirane odrede njemačke vojske dočekali su domaći Nijemci oduševljeno. Pošto je i prije uspostave NDH, ustaški pokret ugradio antisemitizam u svoje ideološke temelje, ono se počelo odmah provoditi diljem NDH čime se ostvarivao ustaški politički program utemeljen između dva svjetska rata. U takovim prilikama prestalo je djelovanje obje osječke Židovske bogoštovne općine. Gotovo ništa nije ostalo od raznovrsnog općinskog, prosvjetnog i društvenog prijeratnog djelovanja. Iako je sredinom svibnja 1941. obnovljen rad gornjogradske Židovske bogoštovne općine djelovalo se u novonastalim okolnostima samo u svrhu preživljavanja jer je i u Osijeku obrazac za protužidovstvo bio standardan i uobičajen: događaj u kojem je na bilo koji način sudjelovao neki Židov generalizacijom se odnosio na sve Židove ili pripisivao svim Židovima, optužujući ih pri tome kao kapitaliste, plutokrate, komuniste, masone i slično. Prvi tjedni nakon proglašenja NDH osigurali su antisemitskoj politici čvrste temelje uspostavom protužidovske pravne regulative. Donošenjem niza protužidovskih zakona i uredaba Židovi su postali građani drugoga reda, a ubrzo i nacionalna i vjerska skupina izvan zakona što je i u Osijeku “širom otvorilo vrata” njihovu stradanju. Učestali su progoni i sve češća uhićenja Židova. To vrijeme obilježeno je otvorenom diskriminacijom i napadima na Židove, prisiljavanjem na teške i ponižavajuće radove te razne oblike maltretiranja i šikaniranja. Česta su bila skrnavljenja grobova na Židovskom groblju, uništavanja židovskih trgovina, poduzimane su kontribucije, pljačke, uveden je i policijski sat za Židove, a organizirane su i ostale antisemitske manifestacije. U osječkim tvornicama, trgovinama, obrtničkim radionicama, školama, zdravstvenim ustanovama i drugim institucijama popisani su svi Židovi te su ubrzo počela njihova otpuštanja, i to bez prava na mirovinu i otpremninu. Istodobno je pod okriljem zakonskih propisa i odredaba, i prije nego su poslani u koncentracijske logore, osječkim Židovima opljačkana sva pokretna i nepokretna imovina. Preko noći su židovske vile, kuće i stanove, sa skupocjenim namještajem i drugom imovinom, zaposjeli tadašnji visoki funkcionari politike, vlasti i vojske, a dojučerašnji vlasnici su samo s najpotrebnijim odjevnim predmetima napuštali svoje domove i smještali se na periferiju grada. Židovi su živjeli u stalnom strahu i očekivanju iznenadnog uhićenja i deportiranja u logor. Sva ta događanja trebala su biti jasan zastrašujući znak osječkim Židovima da su uspostava i djelovanje NDH bili negacija, zapravo zatiranje, svega vrijednoga što su Židovi u Osijeku u zajedništvu s drugim Osječanima ostvarili u prohujalih stotinjak godina u gospodarskom, zdravstvenom, kulturnom, društvenom, sportskom i inom životu grada. Antižidovske zakonske odredbe i druge mjere, čija je primjena dramatično utjecala na položaj Židova u mjesecima koji su slijedili primjenjivane su tako brzo da se osječki Židovi, žrtve tih odredaba i mjera, nisu snalazili, a sve je bilo usmjereno prema konačnom uništenju židovstva. Bilo je sve očitije da bi morali napustiti grad, pa su malobrojni najodlučniji napustili Osijek, pa i Hrvatsku (jedni odlaze u susjednu Mađarsku, a drugi u Primorje i Dalmaciju, tj. talijanski dio NDH). Bilo je i onih koji su to željeli učiniti, ali za odlazak nisu imali dovoljno novaca ; nisu imali ni veza ni rodbine na koju bi se mogli osloniti. Bilo je i onih koji su odgađali bijeg nastojeći prvo smjestiti ostarjele roditelje, zbrinuti oboljele ili djecu jer je s njima bilo teško neprimjetno otići. Stoga je veći dio Židova ostao u Osijeku, gdje se morao pokoravao svim odredbama i naredbama sve do travnja 1942. kada je provedena getoizacija, tj. iseljavanje u tzv. židovsko naselje izgrađeno na međi između Osijeka i sela Tenje. Do kolovoza se tu zateklo oko 3.000 osječkih Židova i Židova iz okolice Osijeka te je zbog velikog broja zatočenika stanje u naselju, koje je postalo sabirni logor, bilo više nego očajno ; velik broj zatočenika za koje nije bilo smještaja, a i pitanje ishrane više nije bilo ostvarivo. Zbog toga su iz getoiziranog židovskog naselja u Tenji, tj. privremenog tranzitnog logora, 15. i 22. kolovoza 1942. transportirani svi Židovi u koncentracijske logore (u Jasenovac oko 200 i oko 2.800 u Auschwitz). Tako je sabirni logor Tenje prestao postojati. Bio je jedini logor u NDH u kojem su bili zatočeni samo Židovi oba spola i svih uzrasta te jedan od primjera povezanosti ustaške rasne i etničke politike s istom takvom politikom nacista. Tada je nestalo 90% članova osječke Židovske bogoštovne općine. U Osijeku je nakon tog transporta ostalo oko 300 Židova, i to isključivo pokrštenih, tj. oženjenih ili udanih za osobe “arijevske krvi”. Iako je nastupilo vrijeme smanjenog interesa ustaških vlasti da se pronalaze, hapse ili deportiraju preostali Židovi život im je bio otežan, jer je većina bila pogođena mjerama protiv Židova. Ostali su bez stanova i kuća, trgovina i druge imovine, izloženi šikaniranju i optužbama, ali su bili izuzeti od deportacije. Po završetku Drugog svjetskog rata u Europi (početkom svibnja 1945. godine) te sloma NDH osječki Židovi, koji su preživjeli Holokaust (oni koji su dočekali završetak rata izbjegavši iz grada prije deportacija i sklonivši se na područje Dalmacije, Hrvatskoga Primorja, Italije, Švicarske, Mađarske, Albanije i drugih država, kao i oni koji su sudjelovali u Narodnooslobodilačkoj borbi, te nekoliko onih koji su preživjeli u zarobljeništvu) odlučili su se na povratak u Osijek nastojeći, uz Židove koji su rat preživjeli u gradu i ostale sugrađane, obnoviti život, pronaći možda rodbinu i prijatelje, zaposliti se, školovati... Većina potpuno osiromašena, bez pokretne i nepokretne imovine, bez ikakvih sredstava bez mogućnosti da pribave najpotrebnije za život nezadovoljni odnosom poratnih vlasti prema Židovima otišlo je, njih 280, u razdoblju od 1948. do 1951. u novoosnovanu državu Izrael. U Osijeku je 1945. ponovno uspostavljena Židovska općina koja se brinula o vjerskim potrebama članova, održavala bogomolju i židovska groblja, njegovala židovsku tradiciju, organizirala vjeronaučnu nastavu, te, u granicama mogućnosti, vodila socijalnu brigu za stare i nemoćne općinare, posebice za žrtve fašizma te za djecu poginulih boraca Narodnooslobodilačkog rata kao i za nezbrinutu židovsku mladež, poticala, pomagala i njegovala židovski kulturno-prosvjetni rad, židovsku kulturu i umjetnost. Razdoblje od 1990. do 2006. za Židovsku općinu Osijek obilovalo je mnogim događajima. Doduše, Domovinski rat uzrokovao je još jednu aliju i materijalna stradanja i općine i njenih članova, ali je iz rata općina izašla moralno ojačana. Političke promjene nastankom Republike Hrvatske te nestanak ateističke ideologije režima prethodne države motivirao je neke osječke Židove, koji ranije nisu pokazivali interes za Židovsku općinu, da joj se pridruže kao članovi. Općina je postala zajednica koja ima svoje mjesto u višeetničkom i višereligijskom okruženju kojim se grad Osijek oduvijek odlikovao. Poboljšao se materijalni položaj općine. Iako i nadalje sa skromnim financijskim primanjima, Židovska općina postaje ustanova koja može sama sebe izdržavati, brinuti se i financirati svoje aktivnosti i davati socijalnu pomoć svojim najugroženijim članovima. U okviru članstva općine počela se rađati nova generacija djece koja su djelovanjem plesne grupe i nedjeljne škole primila, i primaju, zasade židovskog nasljeđa istodobno snažno jačajući židovsku zajednicu, koja će i ubuduće nastavljati tradiciju judaizma i židovstva.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Povijest

POVEZANOST RADA