Naslov
Likovi dekadenata u hrvatskoj književnosti na kraju XIX. i početku XX. stoljeća
(DECADENT CHARACTERS IN CROATIAN LITERATURE AT THE END OF THE 19TH AND THE BEGINNING OF THE 20TH CENTURY)

Autori
Kokolari, Martina

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Ocjenski radovi, doktorska disertacija

Mjesto
Zagreb

Datum
08.06

Godina
2020

Stranica
307

Mentor
Vuković, Tvrtko

Ključne riječi
dekadencija, fin de siècle, hrvatska književnost, lik, pesimizam, identitet, melankolija, tjeskoba, neuroza, volja
(decadence, fin de siècle, Croatian literature, character, pessimism, identity, melancholy, anxiety, neurosis, will)

Sažetak
U ovom se doktorskom radu bavimo dekadencijom u hrvatskoj književnosti na kraju XIX. i početku XX. stoljeća, odnosno likovima dekadenata u izabranim proznim djelima, koje prepoznajemo kao jedno od stalnih mjesta u našem findesiècleovskom književnom diskursu. Da bismo na konkretnim primjerima što kvalitetnije demonstrirali na koji su način pisci fikcionalizirali dominantna duševna raspoloženja vremena, u prvim trima cjelinama, svojevrsnim uvodnim dijelovima kojima kontekstualiziramo korpus djela, predstavljamo duhovnu i kulturnu klimu u kojoj se dekadencija razvijala, njezine filozofske temelje i društveno- političke okolnosti. U prvoj cjelini iznosimo definicije dekadencije, povijest termina i kulturni kontekst, prezentirajući kao jedan od temeljnih znakova epohe raspad vrijednosti te slabljenje ili potpuni nestanak autoriteta bilo koje vrste. U drugoj se cjelini osvrćemo na osnovne postavke Schopenhauerove i von Hartmannove filozofije pesimizma te Kierkegaardove psihologije očajanja, koje držimo najcjelovitijim izrazima prevladavajućega devetnaestostoljetnog uvjerenja da je svijet izgubio svaki smisao. Društvene i političke okvire toga doba duhovne depresije postavljamo u trećoj cjelini, u kojoj upozoravamo da je Austro-Ugarska Monarhija bila rastrgana između tradicionalizma i liberalizma te da je kao takva snažno utjecala na hrvatski kulturni prostor, u posljednjim dvama desetljećima XIX. stoljeća bitno određen banovanjem Khuena Héderváryja i nezadovoljavajućim položajem unutar dvojne države. U središnjoj cjelini, analitičkom dijelu disertacije – kojim smo obuhvatili glavne likove Prijana Lovre A. Šenoe, Janka Borislavića i Radmilovića K. Š. Gjalskoga, Pavla Šegote i Dvaju svjetova V. Novaka, Velikoga grada, Zelenoga mora i Bijega M. Cihlara Nehajeva, Misli na vječnost, Jesenskih cvijetaka, Katastrofe, Poslije nesreće i Sjena ljubavi J. Leskovara, Tuđinca D. Šimunovića i Isušene kaljuže J. Polića Kamova – pokazujemo na koji način neuroza, posebno kroz abuliju kao jedan od njezinih glavnih simptoma, te s njom povezani patološki oblici tjeskobe i melankolije onemogućuju uspostavu identiteta. Zaključno iznosimo kako je dekadencija u svim tim likovima specifična svijest o egzistencijalnoj propasti i besmislu svijeta, osobito čuvstvo inferiornosti koje paralizira svaku mogućnost aktivnoga života.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Filologija, Književnost

POVEZANOST RADA