Pregled bibliografske jedinice broj: 1186731
Pandemija kao diskurzivna praksa – teorijske pretpostavke i empirijske ilustracije
Pandemija kao diskurzivna praksa – teorijske pretpostavke i empirijske ilustracije // VIII. NACIONALNI KONGRES HRVATSKOG SOCIOLOŠKOG DRUŠTVA Hrvatsko društvo i covid-19 pandemija: kriza kao prilika?
on-line, 2021. str. 63-63 (predavanje, domaća recenzija, sažetak, znanstveni)
CROSBI ID: 1186731 Za ispravke kontaktirajte CROSBI podršku putem web obrasca
Naslov
Pandemija kao diskurzivna praksa – teorijske
pretpostavke i empirijske ilustracije
(Pandemics as the Discoursive Practice - Theoretical
Assumptions and Empirical Illustrations)
Autori
Žažar, Krešimir
Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Sažeci sa skupova, sažetak, znanstveni
Skup
VIII. NACIONALNI KONGRES HRVATSKOG SOCIOLOŠKOG DRUŠTVA Hrvatsko društvo i covid-19 pandemija: kriza kao prilika?
Mjesto i datum
On-line, 20.05.2021. - 21.05.2021
Vrsta sudjelovanja
Predavanje
Vrsta recenzije
Domaća recenzija
Ključne riječi
binarni kodovi ; epistemička (de)legitimacija ; kritička diskurzivna analiza ; moraliziranje ; teorije zavjera
(binary codes ; epistemic (de)legitimation ; critical discourse analysis ; moralizing ; conspiracy theories)
Sažetak
Rad polazi od stanovišta da se pandemija bolesti COVID-19 nipošto ne može reducirati tek na medicinsku komponentu, već se radi o višeslojnom fenomenu koji uključuje evidentne gospodarske, političke i niz dalekosežnih društvenih efekata koji se prelijevaju u sve domene društvenog života. No, pored niza opažljivih empirijskih reperkusija impliciranih pandemijom, krucijalna teza rada jest da se „pandemijski realitet“ u osnovici i konstruira kroz određene diskurzivne prakse. Pritom identificiramo dvije temeljne diskurzivne strategije dominantno prisutne u jezičnim reprezentacijama pandemije: 1) moraliziranje ; 2) epistemička (de)legitimacija. Moraliziranje kao diskurzivnu praksu koncipiramo slijedeći Luhmannovo poimanje moralne komunikacije (Luhmann, 1991 ; 1992 ; 1996 ; 2012) kao u osnovici vrlo prijepornu komunikacijsku formu zasnovanu na uvažavanju/neuvažavanju osobe ili kolektiva u cjelini čime se generiraju moralni binarni kodovi kao što su dobar/loš, dobar/zao, dobar/nedobar što implicira crno-bijelu kategorizaciju objekta moralne evaluacije te se time stvaraju i potenciraju društvene tenzije, konfrontacije i konflikti. Potonja diskurzivna strategija pak počiva na praksi da se stanovišta o koronavirusu, pristupima suočavanja s pandemijom, tj. uvođenju protupandemijskih mjera, također i o vakcinaciji, nastoje zaodjenuti u znanstveno ruho. Tako znanstvena stanovišta postaju legitimacijska osnova društvenim akterima za propagiranje određenog tipa djelovanja. Gledano s druge strane, deficit znanstvenog potkrepljenja pojedinih teza smatra se pristajanjem uz „teorije zavjere“ što je nerijetka etiketa koja se u aktualnom kontekstu koristi kao instrument epistemičke delegitimacije „onih drugih“. Tako se i u ovoj domeni proizvode dihotomije bazirane na binarnom kodu istinit/lažan. Razvidan je paralelizam između dviju diskurzivnih strategija s obzirom da moraliziranje svoj legitimitet preferira fundirati na znanstvenim osnovama. Međutim, znanost se po pitanju tematiziranja diferentnih aspekata pandemije može smatrati svim samo ne monolitnim, univoknim entitetom s obzirom na izrazito različite, nerijetko proturječne pa i inkonzistentne tvrdnje. Utoliko se moraliziranje doista pokazuje kao prijeporan i kontraproduktivan oblik komunikacije budući da je iznimno zahtjevno utvrditi tko je u vibrantnoj pandemijskoj debati ustvari u pravu. Empirijska komponenta rada zasniva se na pristupu kritičke diskurzivne analize (Fairclough, 2003 ; Wodak, Meyer, 2001) te se na odabranom uzorku internetskih portala demonstrira koji se moralni binarni kodovi te epistemičke dihotomije pojavljuju u javnom diskursu Hrvatske te uz koje se konkretne društvene aktere vezuju. Premda je poduzeta empirijska analiza daleko od obuhvatnog prikaza ove naglašeno izdašne diskusije, nalazi nedvosmisleno potvrđuju da su strategije moraliziranja i epistemičke (de)legitimacije itekako prisutne u javnom diskursu te da pritom doista više stvaraju društvene razdore negoli što doprinose razrješenju pandemijske situacije. Naposljetku, uz sugestiju za napuštanjem dviju apostrofiranih prijepornih diskurzivnih strategija plediramo za konstruktivan, argumentirani javni dijalog otvoren svima jer pandemijski kontekst sve je samo ne crno-bijel, kao što bi to često rabljene dihotomije htjele sugerirati.
Izvorni jezik
Hrvatski
Znanstvena područja
Sociologija