Naslov
Početak liturgijske reforme u Hrvatskoj neposredno nakog Drugog vatikanskog sabora
(The beginning of the liturgical reform in Croatia immediately after the Second Vatican Council)

Autori
Marijanović, Blaženka

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Ocjenski radovi, diplomski rad, preddiplomski

Fakultet
Katolički bogoslovni fakultet

Mjesto
Zagreb

Datum
12.06

Godina
2018

Stranica
22

Mentor
Patafta, Daniel

Ključne riječi
Drugi vatikanski sabor, Sacrosanctum Concilium, liturgijski pokret, reforma, Hrvatska
(Second Vatican Council, Sacrosanctum Concilium, Liturgical Movement, Reform, Croatia)

Sažetak
Pavlu VI. bilo je na srcu da se reforma provede u razumnom roku (do pet godina), pa je zbog toga već 13. siječnja 1964. ustanovio Vijeće za provedbu konstitucije o svetoj liturgiji, lat. Consilium ad exsequendam Constitutionem de sacra liturgia (u daljnjem tekstu Vijeće) koje je bilo odgovorno izravno papi. S naših je strana član Vijeća bio banjalučki biskup Alfred Pichler, a konzultor Dragutin Kniewald. Prije izlaska novoga misala papa je htio da određeni plodovi liturgijske reforme što prije budu vidljivi u redovitom bogoslužju. I doista. Vijeće je, prema papinoj želji, brzo djelovalo. Tako je 26. rujna 1964. Kongregacija obreda zajedno s Vijećem izdala instrukciju Inter oecumenici kojom se u određenoj mjeri dopušta upotrebu narodnog jezika u liturgiji, te se određuje da se oltar treba odmaknut od zida, tako da svećenik bude okrenut prema puku.Instrukcija također odobrava preuređeni Red mise zajedno s novim Općim normama. Sve su ove norme stupile na snagu 7. ožujka 1965. (Prva nedjelja korizme). Iste su godine izdane i prilagodbe u bogoslužju Velikoga tjedna, pri čemu je najznačajnija promjena mogućnost koncelebracije na misi posvete ulja, te modifikacija sveopće molitve na Veliki petak: za Crkvu, za jedinstvo kršćana, za Židove te za one koji ne vjeruju u Krista. Zanimljivo je da se za svete redove izražava želja da posvetne molitve ostanu na latinskom. Vrlo su se brzo pojavili službeni hrvatski prijevodi. Najprije je izišao Misni priručnik za nedjelje i blagdane 1965. u kojem je bio Red mise bez predslovlja i kanona, zatim molitve vjernika, te misne molitve za nedjelje i blagdane. Uskoro se (1966.) pojavio i svezak Predslovlja s predslovljima na hrvatskom i kanonom na staroslavenskom i latinskom jeziku. Nakon toga, Kongregacija obreda 4. svibnja 1967. izdaje instrukciju Tres abhinc annos i proglašava je dekretom 18. svibnja 1967. Tu je instrukciju papa Pavao VI. prethodno odobrio 13. travnja 1967. i odredio da stupa na snagu 29. lipnja 1967. Tom su instrukcijom pojednostavljene rubrike u Redu mise. Tako je, na primjer, smanjen broj poklecanja i križanja, svećenik je samo jednom govorio „Evo Jaganjca Božjega…“ (prije je to bilo dvaput: prije pričesti svećenika i prije pričesti vjernika). Osim toga, svećenik nakon prikazanja („pretvorbe“) nije više morao držati skupljene palac i kažiprst. Na koncu mise bio je prvo blagoslov, pa onda Ite, missa est, dok je prije bilo obratno… Promjena je bilo više, tako da je u dodatku u dva stupca: u prvom je stupcu tiskan dotadašnji red mise, a u drugom Variationes prema novim odredbama. Ipak je najznačajnija bila odredba da se sada cijela misa (uključujući i kanon) može slaviti na narodnom jeziku. Prijevod kanona na hrvatski jezik odobren je na plenarnom zasjedanju Biskupskih konferencija 18. lipnja 1968., a potvrđen odlukom Vijeća za provedbu liturgijske konstitucije samo devet dana kasnije, 27. lipnja 1968. Od toga se dana cijela misa (uključujući i kanon!) mogla slaviti na hrvatskom jeziku. Osim toga, dekretom Kongregacije obreda od 23. svibnja 1968. odobrene su i tri nove euharistijske molitve (današnja II., III. i IV.), što je stupilo na snagu 15. kolovoza 1968., s time da su se mogle prevoditi na narodne jezike. Naravno, diljem su se svijeta tada objavljivali prijevodi misala na narodne jezike. Spomenimo također da se 1967. pojavilo službeno hrvatsko izdanje Reda Velikoga tjedna.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Teologija, Povijest

POVEZANOST RADA