Naslov
Svećenički identitet u raskoraku između lojalnog državnog službenika i navjestitelja spasenja od 18. do kraja 20. stoljeća
(The identity of the priest in the gap between a loyal civil servant and a announcer of salvation from the 18th to the end of the 20th century)

Autori
Patafta, Daniel

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Sažeci sa skupova, neobjavljeni rad, znanstveni

Skup
62. Teološko - pastoralni tjedan. Preobrazba svećeništva u promjeni epohe

Mjesto i datum
Zagreb, Hrvatska, 25.01.2022. - 27.01.2022

Vrsta sudjelovanja
Pozvano predavanje

Vrsta recenzije
Podatak o recenziji nije dostupan

Ključne riječi
jozefinizam, prosvjetiteljstvo, jansenizam, liberalizam, nacionalizam, svećenički identitet, modernitet
(Josephinism, Enlightenment, Jansenism, liberalism, nationalism, the identity of the priest, modern)

Sažetak
Habsburšku monarhiju u drugoj polovini 18. i u prvoj polovini 19. stoljeća obilježava jozefinističko-prosvjetiteljski duh, koji Crkvi nastoji ograničiti slobodu i podrediti je državi, nizom mjera izravno zadirući u njezinu organizaciju i djelovanje. Crkva postaje moralno-odgojna ustanova, a njezino osnovno poslanje – navještenje spasenja – biva potisnuto. Od svećenika se, pak, nastoji učiniti lojalne državne službenike, kojima je osnovna zadaća poučiti vjernike temeljnim moralnim vrednotama. Država ukida crkvene redove koji se nisu bavili pastoralnim radom, školstvom i njegom bolesnika, reducira broj samostana onih redova kojima će dopustiti djelovanje, a same redovnike preusmjerava na djelovanje u dušobrižništvu. Država čak određuje i sadržaj i metode teološke nastave. U svoju nadležnost preuzima i odgoj i obrazovanje svećenika. Vjeronauk se prenosi iz crkve u školu, premda su vlasti zadržale i vjeronauk u crkvi kao opću pouku svih vjernika. Vjersku naobrazbu svećenika i vjernika u to doba obilježava antropocentričko religiozno shvaćanje usmjereno prema čovjeku, a ne prema evanđeoskom navještenju spasenja. Moralistički je pristup vjeri naglašavao i očinski odnos cara prema njegovim podanicima, utirući na taj način put pojavi poglavljima o obvezama podanika prema caru. Ključno poslanje svećenika postaje naučavati da se radi općeg dobra države trebaju odgojiti vrijedne kršćane, dobre i lojalne građane i državi korisne podanike. Obrazovanje je tako bilo u funkciji stvaranja pasivnih, odanih i poslušnih podanika. Jozefinizam formalno završava 1855. godine stupanjem na snagu konkordata sklopljenim između Svete Stolice i Austrije, međutim uvijek ostaje otvoreno pitanje koliko je i nakon formalnog ukidanja jozefinističkih odredbi prema Crkvi mentalitet jozefinizma kod dijela svećenstva potpuno nestao? Mnoge elemente jozefinističkog odgoja svećenstva možemo u zemljama bivše Monarhije naći duboko u 20. stoljeće. U mnogim europskim zemljama bez jozefinističke tradicije, tijekom 20. stoljeća razvijaju se slični oblici svećeničkog pastoralnog djelovanja koje je usmjereno prema oblikovanju vjernika po mjeri potreba države i u strogoj odanosti Crkvi (npr. nacionalni katolicizam u Francovoj Španjolskoj i Salazarovom Portugalu, nacionalno-politički angažman dijela svećenika u Action Françaisei sl.) Ultramontanisitčki pokret u sukobu s liberalizmom i njegovim ateističkim ekstremima kroz 19. i 20. stoljeća utječe na formiranje svećenika koji su u službi očuvanja katoličkog identiteta nacije/države. Mentalitet svećenika koji odgaja lojalne građane katoličke države, oblikovane prema strogom katoličkom moralu i pijetističkoj pobožnosti, kao i odane sinove i kćeri Crkve, dominirao je stoljećima većinom europskih država sa snažnom katoličkom tradicijom. Postmodernisitčki mentalitet 21. stoljeća sve više stavlja pred svećenika imperativ navjestitelja spasenja i evanđeoske autentičnosti.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Teologija, Povijest, Interdisciplinarne humanističke znanosti

POVEZANOST RADA