Naslov
The Water Element and Poetic Narration as ‘Counter- Depression’ in the Works of Ivana Brlić Mažuranić
(Vodeni element i samocenzura bujica u djelu Ivane Brlić-Mažuranić)

Autori
Govedić, Nataša

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Poglavlja u knjigama, znanstveni

Knjiga
Stoljeće priča iz davnine

Urednik/ci
Kos-Lajtman, Andrijana ; Lovrić Kralj, Sanja ; Kujundžić, Nada

Izdavač
Hrvatska udruga istraživača dječje književnosti

Grad
Zagreb

Godina
2018

Raspon stranica
47-56

ISBN
978-953-57604-3-6

Ključne riječi
vodeni imaginarij, Ofelijin kompleks, samoograničavanje, melankolični subjekt, rad žalovanja, patrijarhalna politika ženskog "vječitog služenja", aktivna chora, depresija, protudepresija
(water imaginary, Ophelia complex, self-restriction, melanhcolic subjectivity, work of mourning, patriarchal politics of female "eternal service", active chora, depression, counterdepression ,)

Sažetak
U tekstovima naše najprevođenije književnice za djecu, Ivane Brlić Mažuranić, pohranjena je veoma kompleksna simbolika vode, kao i afektivna kontrola te ideologizacija vode kao sinonima “kreativnih izvorišta” bilo djetinje, bilo odrasle dobi. Voda je ovdje mnogo više od motiva. Primjerice, priča Kako je Potjeh tražio istinu donosi vodu kao tekućinu koja polako ispire Potjehovo sljepilo i počinje ga “mekšati” kroz bolni plač za djedom, a plač je također tekućina koja će snaći i Potjehova obijesnog kompanjona, Bjesomarova slugu, također mu “otvorivši oči”. Potjeh umire utopivši se u zdencu nad koji se nagnuo da ohladi “vruću glavu”. Ribar Palunko i njegova žena ostaju bez djeteta koje je preuzela morska voda, s time da Palunka i njegova ukradenog morskog sina spašava triput potopljena vjernost anonimne supruge, koja u konačnici pobjeđuje i plitkost muža i mitološke morske nemani. U Regoču zemlja i voda stalno se izmjenjuju u upravljanju fikcionalnim svijetom: ono što je nekada bilo more, sada je usnuli grad Legen. Nešto što je danas Legen, sutra će možda biti more. I div Regoč nestaje u istoj “rupi” iz koje je prokuljala zlovoda, uplašivši se “strahota” koje vidi na licima staraca koji živješe u onome kraju. U ovoj priči čak nalazimo i svojevrsnu arheologiju vode, jer je Kosjenka pod zemljom nalazi morsku galiju i zakopano blago, pamćenje nekog drugog vremena kopnene mase, dok je na njezinom mjestu bilo more, a onda upravo jedan štapić/stupić, slučajno pomaknut u igri, umalo postaje uzrokom viline smrti zbog zemljina urušavanja. Svjetovi su nestabilni upravo zato što im prijete nepredvidljive afektivne bujice. Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica siročad su spašena malim jezercetom do kojega ih dopremaju orlovi, vlastita dobrostivost i s njome savezniče prirodne sile, a njihova je bezazlenost tako velika da putuju svijetom kao “ružice u bujici”, nigdje se ne ozlijedivši. Suprotnost su im seljani koji se ne mogu nasititi drugačijih tekućina, “vina i pirovanja”, a od njih upravo i “gube pamet”. U priči Lutonjica Toporko i devet župančića zemlja rađa devet javorića, “ali im niotkuda vode nema”. Zbog toga se županu Jurini ražale javori, pa zapovijedi kmetovima da njih navedu vodu. Sunce djever i Neva Nevičica donose čakizravno i slavenski motiv “žive vode”. Zaključno, status vode u djelu Ivane Brlić Mažuranić možda u konačnici najbolje opisuje golema žudnja za razlivenim stvaralačkim i otkrivalačkim erosom (“živom vodom”), koji je neprestano discipliniran različitim patrijahalnim i matrimonijalnim pustinjama. Paradigmatska majka hrvatske priče za djecu na mnogo je načina birala asketsko samoodricanje, a ne ekstatičnost, pretjecanje, neobuzdanu igru ili uživalački princip.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Znanost o umjetnosti, Interdisciplinarne humanističke znanosti

POVEZANOST RADA