Naslov
Govorne vrednote
(Prosodic Features)

Autori
Vlašić Duić, Jelena

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Sažeci sa skupova, neobjavljeni rad, stručni

Skup
VII. SIMPOZIJ UČITELJA I NASTAVNIKA HRVATSKOGA JEZIKA, KULTURA GOVORENJA I SLUŠANJA

Mjesto i datum
Opatija, Hrvatska, 05.11.2015. - 07.11.2015

Vrsta sudjelovanja
Pozvano predavanje

Vrsta recenzije
Recenziran

Ključne riječi
prozodijska sredstva, govorne vrednote, nastava, usmeno izražavanje
(prosodic features, teaching, oral expression)

Sažetak
Termin vrednote govornoga jezika u stilistiku je uveo Petar Guberina (1952), a dijeli ih na akustičke: intonacija, intenzitet, tempo i pauza te vizualne: mimika, geste i stvarni kontekst. Dihotomija prema načinu ostvarivanja i primanja govornih vrednota naznačena je već i u samom naslovu Guberinine knjige "Zvuk i pokret u jeziku" (zvuk su akustičke, a pokret vizualne vrednote). Guberina govorne vrednote definira kao izvanleksička sredstva izraza koja svoju vrijednost ostvaruju na osnovi zvuka i pokreta te nam omogućavaju da se izrazimo kraće ili ekspresivnije ili istodobno i kraće i ekspresivnije. U suvremenoj fonetskoj i lingvističkoj terminologiji uvriježili su se nazivi prozodija i prozodijska sredstva, a Guberinin se termin koristi rijetko i uži je od spomenutih dvaju termina. Prema Škariću (1991) prozodijska sredstva su ton i intonacija ; glasnoća i naglasak ; boja glasa ; spektralni sastav govornog zvuka ; stanka ; govorna brzina ; ritam ; govorna modulacija ; način izgovora glasnika te mimika i gesta. U govoru, koji čine dva sloja – sloj glasa i sloj teksta, tim se zajedničkim prozodijskim sredstvima ostvaruju slojevi teksta: prozodija riječi i prozodija rečenice te slojevi glasa: izražajnost i govorni krik (dok se nizovi fonema koji također pripadaju sloju teksta ostvaruju izgovaranjem glasnika). Analiza udžbenika i radnih bilježnica za hrvatski jezik za sedmi razred osnovne škole te za prvi i treći razred gimnazije, u kojima se nastavna jedinica o govornim vrednotama obrađuje (udžbenike je MZOS odobrio za 2014/15. školsku godinu: Hrvatska krijesnica 7, Riječi hrvatske 7, Volimo hrvatski! 7, Hrvatski jezik 7, Fon- fon 1, Učimo hrvatski jezik 1 i 3) upućuje na različite načine na koji je ta tema obrađena, ali i na probleme u terminologiji te u popisu i opisu govornih vrednota. Analiziraju se i uspoređuju pristupi u pripadajućim priručnicima za nastavnike i učitelje hrvatskoga jezika u kojima se nalaze operacionalizirani ciljevi i zadaće. Problem je u samome nazivlju jer se među vrednotama govorenoga jezika (još se u udžbenicima nazivaju i vr(j)ednotama govornoga jezika, govornim vr(j)ednotama, a u priručnicima za nastavnike intonacijskim sredstvima) navode i neke koja Guberina ne spominje, a koje pripadaju prozodijskim sredstvima. U samo se jednom od sedam analiziranih udžbenika donosi definicija govornih vrednota, ali ona je vrlo neprecizna (definiraju se kao različite mogućnosti kazivanja i razlikovanja značenja u govoru), dok u ostalima definicija izostaje i odmah se prelazi na nabrajanje i opisivanje (manje ili više detaljno) pojedinih vrednota. Popis je raznolik, pa se tako u svim udžbenicima navode četiri (očito nesporne) vrednote: rečenična intonacija, brzina govorenja, stanke i jačina glasa. Većina udžbenika navodi i rečenični naglasak, naglasak riječi te pravilan izgovor glasova, dok boju glasa, visinu glasa, mimiku i gestu i ritam imaju tek neki udžbenici. U zadacima za vježbu velika se pozornost posvećuje pisanome tekstu, a premala govornome izražavanju i uvježbavanju govornih vrednota (u čitanju naglas, recitiranju dramatizaciji, javnome govoru). U izlaganju se iznose načini na koje bi se obrada ove nastavne jedinice mogla unaprijediti, moguća rješenja terminoloških nejasnoća (prijedlog naziva: govorna sredstva) te se navode mogući načini uvježbavanja pojedinih govornih sredstava.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Filologija

POVEZANOST RADA