Naslov
Optimalna radioterapija raka dojke
(Optimal radiotherapy of breast cancer)

Autori
Antunac, Katarina

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Sažeci sa skupova, kratko priopćenje, ostalo

Izvornik
Knjiga sažetaka 11. Hrvatskog onkološkog kongresa s međunarodnim sudjelovanjem / - : Hrvatsko onkološko društvo, 2018, 43-44

Skup
11. Hrvatski onkološki kongres

Mjesto i datum
Poreč, Hrvatska, 12.04.2018. - 15.04.2018

Vrsta sudjelovanja
Predavanje

Vrsta recenzije
Domaća recenzija

Ključne riječi
radioterapija raka dojke, hipofrakcioniranje, zračenje nakon neoadjuvantne sustavne terapije, delineacija ciljnog volumena, oligometastatska bolest, CDK4/6 inhibitori
(breast cancer radiotherapy, hypofractionation, radiotherapy after neoadjuvant systemic therapy, target volume delineation, oligometastatic disease, CDK4/6 inhibitors)

Sažetak
Hipofrakcionirano zračenje dojke nakon poštednog zahvata se pokazalo učinkovitim i sigurnim te je ušlo u svakodnevnu kliničku primjenu. Međutim, pitanje je upotrebe hipofrakcioniranja ukoliko postoji indikacija za zračenje i limfne drenaže te kod zračenja nakon radikalnog zahvata (kod kojeg je također uvijek uključena limfna drenaža u ciljni volumen). Kineska studija je uključila 820 bolesnica s tumorom dojke stadija II i III nakon radikalnog zahvata te kemoterapije bazirane na antraciklinima i taksanima. 17% bolesnica je primalo trastuzumab a gotovo sve bolesnice hormonsku terapiju (94, 5%). Randomizirane su u skupinu kod koje je provedeno hipofrakcioniranje (43, 5 Gy u 15 frakcija) te u kontrolnu skupinu koja je standardno frakcionirana (50 Gy u 25 frakcija). Zračena je torakalna stijenka te supra/infraklavikularna jama 2D tehnikom. Nakon 5 godina praćenja nije zabilježena razlika u učestalosti lokalnog recidiva (8, 7% vs 8, 1% za standardno frakcioniranje), ukupnom preživljenju (83, 2% vs 85, 6%) te preživljenju bez znakova bolesti (74, 6% vs 70, 7%). Nakon 5 godina u skupini hipofrakcioniranih bolesnica učestalost udaljenih presadnica iznosila je 23.2% a u kontrolnoj skupini 26.2%. Po pitanju nuspojava, kod hipofrakcioniranih bolensica opaženo je manje kožnih reakcija gradusa 3 (3.5% vs 7.8% ; p = 0.008). Učestalosti simptomatskog radijacijskog pneumonitisa, limfedema te smetnji ramena bile su slične među skupinama. Nije zabilježena pojava brahijalne pleksopatije. U START-pilot, START A i START B studiju uključena je ukupno 5861 bolesnica a kod 864 je provedeno zračenje i limfne drenaže. U START pilot studiji ispitivani režimi su bili 13x 330 cGy i 13x 300 cGy, u START A 13x 320 cGy i 13x 300 cGy a u START B 15x 267 cGy, U sve 3 studije kontrolna skupina je primala 50 Gy u 25 frakcija. U slučaju potrebe za zračenjem limfne drenaže, ciljni volumen se sastojao od supraklavikularnih ili aksilarnih limfnih čvorova uz 1 cm margine a u START A studiji maskimalna doza na limfnu drenažu iznosila je 39 Gy. Praćena je zakočenost ramena te edem ruke, za komparaciju je korišteno suprotno rame/ruka. Podaci su prikupljani 6, 12, 24 i 60 mjesec i po završenom liječenju. Ukoliko su simptomi upućivali na brahijalnu pleksopatiju (bol, parestezije, umrtvljenost, senzorne smetnje), bolesnice bi bile upućene na neurofiziološko ispitivanje te na MR. 10 godina po provedenom liječenju prevalencija umjerenih te značajnih smetnji od strane ramena/ruke bila je niska. Učestalost zakočenosti ramena bila je statistički značajno veća u skupini koja je primila 13x 330 cGy. Postavljanje indikacije za zračenje raka dojke nakon primjene neoadjuvantne sistemske terapije predstavlja poseban izazov. Načelno, bitan je inicijalni status bolesti kao i odgovor na provedeno sistemsko liječenje te se pokušava definirati skupina bolesnica kod koje bi se zračenje torakalne stijenke odnosno limfne drenaže (ovisno o učinjenom operativnom zahvatu) moglo izostaviti. To se odnosi na bolesnice s inicijalno negativnom aksilom te bolesnice kod kojih je klinički pozitivna aksila na provedeno liječenje postala patološki negativna. Međutim, retrospektivna analiza 3481 bolesnice uključene u Gepar Trio, Quattro i Quinto studije sugerira da bolesnice koje nisu zračene nakon neoadjuvantne kemoterapije imaju lošiji ishod čak i ako je postignut potpuni patološki odgovor. U EBCTCG meta analizi iz 2018. su raščlanjeni podaci 4756 bolesnica iz 10 randomiziranih studija koje su uspoređivale neoadjuvantnu i adjuvantnu kemoterapiju. Nakon medijana praćenja od 9 godina zabilježeno je statistički značajno više lokalnih recidiva u skupini bolesnica koje su primale neoadjuvantnu kemoterapiju a bez statistički značajne razlike po pitanju učestalosti udaljenog recidiva, smrtnosti od raka dojke ili ukupne smrtnosti. Pitanje je da li će sa ta povećana stopa lokalnog recidiva nakon duljeg praćenja odraziti i na razliku u ukupnom preživljenju među skupinama. Chesney i suradnici su napravili meta-analizu 4 randomizirane studije u kojima je rađena usporedba tamoksifena sa i bez radioterapije kod bolesnica s hormonski pozitivnim ranim rakom dojke (T1-2N0) starijih od 70 godina nakon poštednog zahvata. Cilj je bio procijeniti učinak radioterapije na recidiv i ukupno preživljenje. Ukupno je obuhvaćeno 2387 bolesnica. 5 godina po završetku liječenja na 1000 bolesnica došlo je do recidiva u dojci kod 60 bolesnica koje su samo dobivale tamoksifen te kod 10 bolesnica koje su uz tamoksifen i zračene. Taj učinak je održan i nakon 10 godina. Kod zračenih bolesnica bio je i nešto rjeđi recidiv u aksili ; 12 u odnosu na 3 na 1000 bolesnica na 5 godina. Radioterapija nije imala učinka na udaljene metastaze niti na ukupno preživljenje. 2015. su objavljene ESTRO smjernice za delineaciju ciljnog volumena kod adjuvantnog zračenja raka dojke. Chang i suradnici su validirali smjernice na način da su mapirali područja lokalnog recidiva kod 234 bolesnice (337 recidiva). 97, 6% svih recidiva je bilo smješteno unutar preporučenog ciljnog volumena. 8, 8% recidiva na razini 4 je bilo smješteno kranijalno od arterije subklavije (do 6mm). 20% ih se javilo posterolateralno od prednjih skalenskih mišića. Recidiv na pektoralnom mišiću se javljao kod bolesnica nakon mastektomije. U prospektivnoj studiji faze II ispitivano je može li radikalna radioterapija svih sijela presadnica poboljšati preživljenje do progresije (PFS) kod bolesnica s oligometastatskim rakom dojke. Također je praćen učinak na lokalnu kontrolu, ukupno preživljenje te toksičnost terapije. Uključene su bolesnice s 5 ili manje presadnica po PET CT-u, bez moždanih presadnica a primarni tumor je trebao biti pod kontrolom. Zračenje je bilo ili stereotaksijsko (30- 45 Gy u 3 frakcije) ili IMRT (60 Gy u 25 frakcija). Očekivan je porast PFS-a s 30% (u skladu s literaturom) na 50% na 2 godine. Nakon medijana praćenja od 30 mjeseci 1- godišnji PFS je iznosio 75% a 2-godišnji 53%. 2- godišnja lokalna kontrola i ukupno preživljenje su iznosili 97% i 95%. Zračenje se dobro podnosilo te nisu zabilježene nuspojave gradusa 3. Palbociklib je indiciran u terapiji postmenopauzalnih bolesnica s metastatskim Her2 negativnim hormonski pozitivnim tumorom uz hormonsku terapiju te se postavlja pitanje sigurnosti radioterapije kod takvih bolesnica. Opisana je primjena palbocikliba kod 5 bolesnica s metastatskim rakom dojke uz zračenje simptomatskih presadnica (radi boli ili kompresije). Kod 4 bolesnica zračeni su koštani sekundarizmi (20 Gy u 5 frakcija) a kod jedne bolesnice sekundarizam jetre (60Gy u 10 frakcija). Kod svih bolesnica došlo je do ublažavanja boli. Nisu primijećene kožne reakcije. Kod dvije bolesnice opažen je mukozitis, 1. i 2. stupnja. Zabilježena je hematološka toksičnost: u 2 slučaja neutropenija gradusa 3, u 2 trombocitopenija gradusa 3 a u jednog anemija gradusa 3.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Kliničke medicinske znanosti

POVEZANOST RADA