Naslov
Dah bilja
(The Breath of Herbs)

Autori
Senković, Željko

Izvornik
Riječ i riječi, emisija Trećeg programa Hrvatskog Radija, 19.03. 2020.

Vrsta, podvrsta
Ostale vrste radova, audio/video zapis

Godina
2020

Ključne riječi
književnost, priroda
(Literature, Nature)

Sažetak
Neobično bijel isušen kamen krečnjak, uz njega šepurila se tratinčica i pjegavi gušter, zrcale se kao sjaj livade u oku, pogledaš i shvatiš, ne gledaš samo očima, sav si postao vid i osjetilo, miriše kopriva a ti pamtiš oštar dodir u djetinjstvu i tragove na propupaloj koži, ožarila žara, sada preobražena zamirisa u jeki tišine prirode, trebalo je proći mrakom duše da se smokva i trešnjin list zavijore nakon što zadnji plod s njihovih stabala ode u zemaljsko ili ljudsko biće, šetaš dalje, prepustiš se cvrkutima savršeno uklopljenima u simfoniju, Mozart je skladatelj za stotinu virtuoza a priroda stvaratelj prvog sklada i nesklada, logos i antilogos, u svemu je mir, ne znaš gdje si, nisi to nikada znao, dobro ti je, jedna travka ušeta u oko, zastaneš, dodirneš je bez žala za prolaznošću jer sve je muzika bića, pomisliš kako je štošta u tebi u neredu, nelagoda se na tren pojavila, onda se sve opet uskladi i uredi, više ne sumnjaš u slutnju, utihneš kao u lijesu naizgled životan, krepak i zreo, kroz oblak na dravskom nebu osjeti se sunce, u prašini na oznojenim prstima također sunce, u svemu je, u kukuruzovini, u blatu, čudno je gledati mrtvo drvo u udubini pored puteljka, pitaš se jel ga ikada itko pažljivo zagledao i dodirnuo, a kada to sam učiniš zamisliš se nad sobom, preneš se jer više nisi onaj Ti nego ovaj ti, nekad nekakav Ja, a sada bi sve to zamjeničko u tebi najradije postalo čistim bivanjem što osjeća jedno u svemu, blještavu ljepotu prirode, jer još možeš patiti samo zbog ljepote i zla, slobodan od ega, slobodan od tuge, tako je lakše, prolaziti bez treptaja crvotočine žala pored usahlog debla, vidjeti život u životu od propadanja i nestajanja, šetnja ozari život u tebi, hihot ptičica nagna na smiješak pa sada već zablaćenom rukom uzimaš štap a fazan se zaigrao zakikotao navijestio, trljaš trulež blata sa prstiju, rađali su se jesenji dani, sve je zamirisalo novim početkom jer je i jesen početno doba, kao i zima, kao i ovaj tvoj dan, suho svijetlo blato još uvijek zalijepljeno je na prstima pa pomisliš kako bi izgledalo da se prilijepi na pločice kupatila ili korice knjige koju čitaš, ne bi vidio prljavštinu ili oštećenje nego bi se povezao s bojom i perjem slavuja koji je spokojno utihnuo u vlažnoj zemlji, pretvorenoj u blato, s njim se povezuješ dok se naslanjaš na laktove, sjetiš se pogleda na divlju svinju, zamišljeno zadubljenu u rupu pred njuškom, nalakćen si je gledao i sada se nalakćen sjećaš, pejzaž u čijem rubu bijaše čuperak mahovine, u životu koji živiš, u čudnoj zemlji i čudnoj duši, kada pogled ublažava bol, to nije šetnja nego zrcaljene duše u sjaju prirode, sa zvukovima u sebi savršenim, to su zvukovi mira, takav jedan je žubor potoka, gledaš ga i ćutiš svježinu života, bogata voda skriva i daje, modrozelenkasta, nemirno mirna, mirno nemirna, u njoj je sunčev odsjaj kao kapljice rose u milijardama ukosnica, sjaj dragulja na kamenitoj podlozi za plitak tok, tako uživaš neko vrijeme ako je uopće vremena bilo, trenutak i njegova nestvarnost kao jedina stvarnost, zatim se lagano udaljiš od prevelike ljepote, priroda nije majka ili idila nego čudovišna ljepota, i dalje te prati romor nježne, blagočujne vode i mekog svjetla što čuva pokret nepoznate ribe, pitaš se hoćeš li ako dovoljno dugo budeš ovdje, daleko od svijeta, vidjeti vidru kako frćka kapljice oko sebe, bilo bi to smiješno i divno, oživiš smijehom, vratiš se u ljudski život, krhotinasto sretan u protjecanju trenutka, dah bilja, u ponoru i zaboravu, krila lastavice zarumene ti maštu, njen trbuh ostaje čist i kada se spušta s visine da krvavim kljunom gradi gnijezdo za plavkasto jaje, ptičica grmuša također je tu negdje, brzo skakuće i čeka slijepe crviće da se ponude na gozbi, slasnoj i brzoj kao da se sklanja pred muški jakim pjevom fazana, on se šepuri dok ćurliče i dostojanstveno bježi pred tvojim korakom, mogu ga zamisliti kako se ukočio skriven ali spreman, isukan kao mač u potaji, ne da bi se borio nego i dalje bježao, a zapravo je bijeg meni i njemu jedina borba, sve dok se ne umile i posljednje zakrvavljene oči lovca pred njegovom ljepotom i ostavi zlu pušku u hrđu, za igru pauku u šupi, a ptica se bori ljepotom, kako je dobro biti okružen pticama a ne strojevima, šetaš dalje ili je to jednostavno samoća, sam si sa sobom i dahom bilja, sve je kristalno jasno, život živi i pjeva, što bolje primjećuješ detalj jasnija ti je cjelina i povezanost svega, upitaš se fali li ti ljudskih glasova, jesi li zadovoljan s ovo malo životinjskih koraka oko tebe i nebeskim pojom letećih bića, ne znaš odgovor jer ga nema, naime još uvijek si čovjek, u tome je odgonetka paradoksa situacije, treba izlaziti iz jednog svijeta da bi ulazio u drugačijost, mirno sve prihvatiš jer od mišljenja te spasi dodir šaša i puteljak na koji si skrenuo, mjestimično žut od mahovine, ide preko oštrog nagiba prema usjeklini u šumi, od stabala se malo što dobro vidi, zato se radije poigraš sa tratinčicama i znaš, ovdje je dobro, na ovom oduljenom puteljku što se razmeljao kao slavonski kolač, zasićen lišćem i ugodno snažan kao kolač od oraha opet se nasmiješiš, ignoriraj glad i crpi snagu iz ljepote, raskoši nastajanja i nestajanja, trune dunja, izdiše joj srčika, slutiš da je tu još jučer uživala žuta zečja šapa i plavi krtičin zub, šuma se pobrinula napraviti piće od istrulog voća, skrivena pod krilima mraka i prepuštena pomami hranjenja i uživanja ono vrvi životom, osjećaš ga kada zagrizeš jabuku, prsne sitna kišica vitamina, oblina joj se promijeni i preseli u pogled, nisi više kratkovidan ni malodušan, nekad je sve bilo zamagljeno a sada i šaš u blizini rijeke jest tvoj pogled u sebe bez ega i smeća svijeta, prljavog svijeta lažljivih poluljudi kukaca, ponovo se podsjetiš da je ovo šetnja a ne mislionica o uzaludnostima, stoga nastaviš biti, tamni oblaci donijeli su kišu, bilo je dobro biti dio neba, kada su se stari narodi molili za kišu računali su na blato, tako dobro si i ti osjetio život da si bio utihnula ptica skrivena od kratkog pljuska, miris zemlje i mlado drvo jabuke, zemlja je najljepši dio neba, s njom dotičeš sve u ljekovitom krajoliku gdje bi blato moglo biti kupka da smo snažniji i odvažniji, čim malo zatopli nebo zaigra od bumbara i ubodnika, osjećaš proći će pa prihvatiš produljenu divnu jesen kada zažuti i zasmeđi zagasiti doživljaj u opuštenim i zamrljanim talozima koji se zavlače i razvlače s čizme na nogavicu, s ruke na oko, od neba do vinograda, zeleni Dravin duh nježan je kao mahovina u lokvici, osmijeh jeseni, najhrabrijeg godišnjeg doba koje se ne boji iščekivanja zimskog cvokota i zakrvavljenih očiju seoskih pasa i odraza neba u bilju koje umire ali ne prolazi, preobrazi se u drugost i iznova rađa nadom, a ti si još uvijek u šetnji, u osvitu blistavog i neponovljivog trenutka, jednokratnog i svečanog, blatnodivotnog doživljaja sebe, pa taman kad si se počeo okretati u svom dvokotačkom škripavom vozilu ugledaš konja kako u sutonu dana pije vodu, a ti, nasmiješen i ponovo čovjekom, shvatiš da si u toj sveviđenoj milini tek sjena mjesečine.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Filologija

POVEZANOST RADA