Naslov
Biblijski intertekst u Juditi, Krstitelju i Ponciju Pilatu Mire Gavrana
(Biblical Symbols in the novels Judith, The Baptizer and Pontius Pilat by Miro Gavran)

Autori
Žilić, Irma

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Ocjenski radovi, diplomski rad, diplomski

Fakultet
Filozofski fakultet u Zagrebu

Mjesto
Zagreb

Datum
19.01

Godina
2011

Stranica
53

Mentor
Slavić, Dean

Neposredni voditelj
Slavić, Dean

Ključne riječi
Miro Gavran, Judita, Krstitelj, Poncije Pilat, biblizmi
(Miro Gavran, Judith, The Baptizer, Pontius Pilat, biblical symbols)

Sažetak
Pripovijedanje pripovijesti karakteristično je za sve jezike ; moderno je govoriti o pripovijedanju kao univerzalnom načinu izražavanja, onome koji se primjenjuje individualno na pojedinca kao i na drame i interakciju pojedinca s ostalim pripadnicima društva (Usp. Moretti 2001–2003: 3). Tako je i Gavran svojom trilogijom pokušao ući u psihologiju međuljudskih odnosa i problematizirati sumnje i strahove modernog čovjeka. U interpretaciji biblijskih pripovijesti u svojoj trilogiji, koja obuhvaća romane Judita, Krsitelj i Poncije Pilat, stavljen je naglasak na problem istine u odnosu na biblijski predložak. Iako je Gavran preuzeo temeljnu pripovijest iz Biblije i iako je sudbina Judite, Holoferna, Krstitelja i Isusa Krista jednaka onoj biblijskoj, put do takve sudbine, put do takvog ishoda nije isti. Viktor Žmegač u svojoj knjizi Književnost i zbilja citira Alfreda Döblina, a citat se može primijeniti na Gavranove postupke u pisanju ovih triju romana: „Pisac se (...) udaljuje od zbilje tako što zbiljske podatke, koje uzima ili iznosi, što je više moguće prožimlje svojim duhom, odnosno tako što ih prepušta na preradbu svojoj – kako kada – više filozofskoj ili psihološkoj ili biološkoj ili društvenoj ili etičkoj nakani. Takav dodatak zbilji, takav 'aranžman' zbiljskih podataka zabilježenih jezičnim znacima, spisateljski je posao i ljudsko 'stvaralačko' djelo. To nije znanstveni rad, jer se tu očigledno zahtijeva dodatak zbilji, dok u znanosti, bar subjektivno, vlada težnja da se zbilji ne domeće ništa, pa je nakana znanosti tek da razgoli i otkrije, da zbilju učini pristupačnom.“ (Žmegač 1982: 83–84) U svim se trima romanima javlja autorov prepoznatljiv stil – epsitolarna forma, 1. lice i mnogo, usudila bih se reći, previše zastarjelih glagolskih oblika aorista i imperfekata koji doista „strše“ iz romana. Ne bih se složila s tvrdnjom da se time dobilo na vjerodostojnosti, na približavanju toga dalekoga vremena nama u 21. stoljeću. Gavran je u žanrovskom smislu izabrao roman kako bi ispripovijedao pripovijesti o važnim kršćanskim osobama i događajima. Upravo je roman književna vrsta koju karakterizira trajnost, tj. on nadmoćno odolijeva predviđanjima o smrti knjige pred najezdom elektronskih pomagala (Usp. Žmegač 2004: 492). Možda je i Gavran htio svoja djela učiniti trajnima, „besmrtnima“ i zato se odlučio za roman kao književnu vrstu. Svim trima romanima je zajedničko to što je preuzeta temeljna biblijska pripovijest, u njima se najviše javljaju i ponavljaju brojevi 2 i 3, spominju Kristova najpoznatija čuda (pretvaranje vode u vino, oživljavanje mrtvih, ozdravljenje bolesnih...), prisutne su parafraze ili citati iz Biblije. Također, obratimo li pozornost na lik Judite, Salome i žene Poncija Pilata, Lee, možemo zaključiti da sve tri progovaraju o svojoj intimi, govore o surovosti pojedinih muškaraca u svom životu. Ipak, Saloma se po nečemu i razlikuje – ona govori i o svojoj ludosti, o životu u Rimu kada ju nitko nije prisiljavao na orgije. Gavran vješto dokazuje da književnost doista nije spolno obilježena te da se pojam „ženska književnost“ ne odnosi samo na knjige koje je napisala žena, već to itekako zna i muškarac koji je preuzeo ženske vrijednosti, ideologeme i način razmišljanja. Gavran svjestan svojega vremena piše o ženi i nastoji napraviti odmak od biblijskoga predstavljanja žene te se želi približiti današnjim ženama, ujedno čitateljicama i svidjeti im se pod svaku cijenu (Usp. Vlahović 2010: 43). Sva su tri romana na pola puta između autobiografije i romana (Usp. Vlahović 2010: 17). Za njih je karakteristično pripovijedanje, a važno je naglasiti da je pojam autobiografije obilježio jednu fazu feminističke kritike kada se autobiografija proglašavala autentičnim žanrom ženske proze koji jedini može odraziti povlasticu ženskog spola, neposredan doticaj sa životom. Neposrednost ženskog autorstva u žanrovima autobiografije navodno oslobađa od autoritarnih stega muški obilježenih pojmova autora, djela i umjetnosti (Usp. Vlahović 2010: 17). Autor ovih triju romana je u intervjuu rekao što je htio prikazati u svojim romanima kojima je Biblija temeljni predložak: „Književnost nadahnuta vjerom mora imati književne razloge nastanka, a ne vjerske, inače od toga nemaju koristi niti književnost ni vjera. Pišući svoje romane inspirirane Biblijom, u prvom sam redu nastojao napisati dobre romane u kojima će svaki čitatelj, bio vjernik ili ateist, pronaći književno uvjerljiv prikaz ljudske egzistencije.“ (www.glaskoncila.hr, 20.9.2010.) Dakle, on nije htio naglasiti kršćanstvo, vjeru, koliko ljudsku egzistenciju i poručiti nam da se isti problemi javljaju u ljudskom rodu u kojem god vremenu ljudi žive. Pripovjedači u Gavranovim romanima kazuju o nezadovoljstvu brakom, problemu nerotkinja, problemu miješanoga braka, o siromaštvu i nizu drugih problema, a to je na tragu egzistencijalističke proze. Snježana Vlahović u svome radu piše sljedeće: „Kada govorimo o egzistencijalnosti važno je naglasiti kako se u središtu zanimanja nalazi čovjek, pojedinac, njegova sloboda i samoostvarenje. Pod egzistencijom se shvaća način ljudskog postojanja. Čovjek samo svojim djelima i promišljanjima može odrediti svoju sudbinu koju najprije gradi u samome sebi. Pojedinac je određen time što postoji, što je „bačen“ u određeni svijet, a o njemu samome ovisi što će od njega postati. Naglasak je na slobodi ljudskog izbora, suočavanju sa smrću te nelagodom osjećaja konačne odgovornosti za vlastiti život.“ (Vlahović 2010: 18) U smislu književne tehnike drži se kako egzistencijalizam u prozi najčešće ne razrađuje tradicionalne fabule, bliska mu je psihološka analiza i suprotstavljanje stajališta o bitnim životnim pitanjima, a karakterizacija likova najčešće teži polarizaciji. Sve je to prisutno u trima analiziranima romanima. Od svih biblijskih likova možemo ponešto naučiti – kako valja i kako ne valja živjeti. Tako od biblijske Judite možemo naučiti što je domoljublje, hrabrost i požrtvovnost. Čemu nas uči Gavran u svojim romanima? Autor nas uči da se kroz povijest čovječanstva ljudi susreću s istim ili sličnim egzistencijalnim problemima. Kakvo god mišljenje imali o tome što je Gavran učinio s biblijskim predlošcima i na koji ih je način upotrijebio, jedno mu se mora priznati, a to je kreativnost. Autor je javnosti poznatiji kao kazališni pisac. Nadamo se da će uskoro u jednakoj dozi biti stavljen naglasak na Miru Gavrana kao proznoga pisca koji piše priče o malim neobičnim ljudima jer ipak je ljudska sudbina ono najzanimljivije.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Filologija

POVEZANOST RADA