Naslov
Stambena arhitektura Zadra 1950-ih i 1960-ih
(Zadar's residential arhitecture of the 1950's and 1960's)

Autori
Galić, Anđela

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Ocjenski radovi, diplomski rad, diplomski

Fakultet
Filozofski fakultet

Mjesto
Zagreb

Datum
01.01

Godina
2017

Stranica
81

Mentor
Galjer, Jasna

Ključne riječi
Zadar, Drugi svjetski rat, obnova, stambena arhitektura, 1950-te, 1960-te
(Zadar, World War II, Reconstruction, Residential Architecture, 1950's, 1960's)

Sažetak
Zahvaljujući poziciji talijanske enklave na istočnoj obali Jadrana Zadar je teško bombardiran u Drugom Svjetskom ratu nakon čega je uništeno ili oštećeno čak 80% stambenog prostora, dok je ostatak dobrim dijelom bio devastiran. S obzirom da sve do 1947. godine nije službeno pripojen SFRJ, Zadar je godinama bio prepušten daljnjem propadanju. Prvi plan obnove grada izradili su 1946. godine arhitekti Milovan Kovačević, Božidar Rašica i Zdenko Strižić. Plan je ubrzo odbačen zbog radikalnih modernističkih ideja i brojnih predviđenih rušenja sačuvane prijeratne arhitekture uz očuvanje tek najznačajnijih kulturnih spomenika. Značajan poticaj obnovi imao je Miroslav Krleža koji je ukazao na nužnost što prije obnove Zadra te je potaknuo JAZU 1952. godine na organiziranje natječaja za obnovu povijesne jezgre. Žiri natječaja sačinjavali su neki od najznačajnijih hrvatskih arhitekata toga vremena koji su definirali specifičnu metodu obnove porušenog grada modernom arhitekturom uz očuvanje historijske matrice grada i gabarite porušenih građevina. Iako niti jedan natječajni rad nije zadovoljio zahtjeve žirija, arhitekt Bruno Milić dobio je zadatak izrade regulacijskog plana za obnovu povijesne jezgre Zadra, što je i učinio 1955. godine. Nakon nekoliko godina, Milićev plan je odbačen te je 1959. godine raspisan natječaj pozivnog tipa za regulaciju najužeg centra povijesne jezgre grada. Natječaj ponovno nije rezultirao pobjedničkim regulacijskim planom, nego su određeni gradski blokovi podijeljeni pojedinim arhitektima. Zahvaljujući ne postojanju jedinstvenog plana za obnovu te parcijalnu izgradnju pojedinih gradskih predjela rezultat obnove Zadra nešto je lošiji nego li je to bilo zamišljeno. Unatoč tome, Zadar je dobio novo, moderno lice koje u sebi nosi memoriju na prijeratni izgled. Grad je obnovljen suvremenom arhitekturom bez povijesnih reminiscencija, raspored građevina i njihovi gabariti u skladu su s ambijentom i zadarskom tradicijom. Stvaranje arhitekture koja je moderna u svom izričaju, prikladna za potrebe suvremenog života ali i u duhu ambijenta bio je zadatak arhitekata koji su angažirani na obnovi. Zbog toga u Zadru nailazimo na niz zanimljivih interpolacija od kojih se kvalitetom ističu projekti: Ivana Vitića, Zvonimira Požgaja, Vlade Bartolića, Alfreda Albinija, Nevena Šegvića, Jurja Denzlera, Božidara Rašice, Brune Milića, Dragutina Boltara, Ninoslava Kučana, Aleksandra Dragomanovića, Igora Skopina, Slavka Šimatića, Mladena Kauzlarića i brojnih drugih. Unatoč hvalevrijednim projektima, povijesna jezgra Zadra sadrži i niz loših interpolacija koje ukazuju na nepoštivanje historijske matrice grada i njezinih gabarita. Značajniji gospodarski i ekonomski uspjeh koji Zadar doživljava krajem 1950-ih godina doveo je do doseljavanja velikog broja stanovnika, rasta stambene krize i naglog besplanskog širenja grada. S obzirom da je gotovo sva pažnja bila usmjerena na obnovu povijesne jezgre grada, gradnja njegovog kopnenog dijela odvijala se bez Generalnog urbanističkog plana ili drugih stručnih studija što je trajno definiralo njegov izgled i onemogućilo izgradnju potrebnih infrastruktura i prometnica te bilo kakvih suvremenih urbanističkih aspekata. Seoski način života novonaseljenog stanovništva još uvijek se prakticirao i na neki način definirao izgled pojedinih gradskih predjela, dok je problem nelegalne izgradnje privatnih stambenih objekata onemogućavao sustavnu izgradnju gradskih predjela. Tijekom 1950-ih godina kopneni dio grada, uglavnom na rubnim dijelovima, dobio je nekoliko novih stambenih naselja koje karakterizira jednostavno nizanje dvokatnih stambenih zgrada s dvoslivnim krovovima i kamenom oplatom koje u svom oblikovanju podsjećaju na tradicionalnu mediteransku stambenu arhitekturu. Najznačajniji primjer ovakvog naselja je stambeno naselje Ive Bartolića na gradskom predjelu Brodarica. Od ostalog treba spomenuti 1953. godine regulaciju Obale Kneza Branimira, prema projektu Josipa Budaka te gradnju prvih većih stambenih zgrada bliže povijesnoj jezgri 1955. godine prema projektu Dragana Boltara te manje stambeno naselje Mladena Grakalića. Iako se tijekom 1950-ih godina ne gradi puno na kopnenom dijelu grada, riječ je o kvalitetnim primjerima arhitekture za razliku od 1960-ih godina kada dolazi do intenzivnije izgradnje, hiperprodukcije i pada kvalitete koja je produkt potrebe za što većim brojem jeftinijih stanova. Tijekom 1960-ih godina stambena izgradnja koncentrirala se na gradske predjele bliže povijesnoj jezgri grada, najintenzivnije na prostor Voštarnice, Jazina, Relje i Stanova gdje su za izgradnju angažirana najvećim dijelom lokalna građevinska poduzeća. Uglavnom se radi o individualnoj gustoj izgradnji stambenih zgrada koje popunjavaju slobodne gradske prostore bez regulacijskog plana ili na temelju nedovoljno definiranih regulacijskih planova. Kvalitetom se izdvaja stambeno naselje Stanovi, Relja II, jedan dio rajona Voštarnica II i Voštarnica III – s obzirom da se radi o promišljenim urbanističkim cjelinama koje su sagrađene na temelju prethodno definiranih regulacijskih planova.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Arhitektura i urbanizam, Povijest umjetnosti

POVEZANOST RADA