Naslov
Izazovi periferije: srpsko pravoslavlje na sjevernom Jadranu u ranom novom vijeku
(Challenges of the periphery: Serbinan Orthodoxy in the northen Adriatic in the Early Modern Age)

Autori
Šarić, Marko

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Sažeci sa skupova, prošireni sažetak, ostalo

Izvornik
Pravoslavlje u Rijeci i na sjevernom Jadranu u ranom novom vijeku / - , 2017, 63-67

Skup
Pravoslavlje u Rijeci i na sjevernom Jadranu u uranom novom vijeku

Mjesto i datum
Rijeka, Hrvatska, 19.10.2017. - 20.10.2017

Vrsta sudjelovanja
Predavanje

Vrsta recenzije
Nije recenziran

Ključne riječi
vjerska povijest ; rani novi vijek ; sjeverni Jadran ; srpsko pravoslavlje ; Vlasi ; migracije ; akulturacije
(religious history ; Early Modern Age ; northen Adriatic ; Serbian orthodoxy ; Vlachs ; migrations ; aculturations)

Sažetak
Sjeverni Jadran (prostor sjeverno od linije Ankona-Zadar) područje je u kojem se dodiruju Sredozemlje, Srednja Europa i zapadno-balkanski (dinarski) prostor. U ranoj moderni politički nositelji tih pojmovnih atribucija bili su Mletačka Republika, Habsburška Monarhija, te periferno Papinska država i Osmansko Carstvo (Obrovac i vrlo kratkotrajno Karlobag). Kulturna geografija toga prostora od XVI. stoljeća obogaćena je i sve većim prisustvom pravoslavne kršćanske komponente, pogotovo one srpske provenijencije koja je migracijski a samim time i demografski dominirala. Kao i u svakom perifernom prostoru, srpsko-pravoslavne zajednice su se i ovdje kroz više stoljeća suočavale s ozbiljnim izazovima očuvanja svoga vlastitog crkvenog uređenja i konfesionalnog identiteta. U razdoblju baroka istočno- jadranska obala, kako mletačka tako i ona habsburška, doživljavala se kao posljednji katolički „zapadni“ limes pred osmansko- islamskom prijetnjom s Istoka, odnosno kao područje rimskog crkvenog prvenstva i duhovnog monopola. Doseljene srpsko-pravoslavne zajednice suočile su se tako s problemom uključivanja u novu sociokulturnu sredinu, koje je bilo opterećeno ponajprije pritiscima katoličko-obnoviteljskog prozelitizma ali i različitim državnim intervencijama u njihova uglavnom vlaška (morlačka) društva stočarskih autonomija. Pa ipak, kulturni dodiri i dijalektika granice imali su i pozitivnih učinaka koji će doduše jasnije biti vidljiviji tek u XVIII. stoljeću (primjerice europsko obrazovanje i stvaranje mladog građanskog sloja). Ima indicija da je pravoslavni element bio prisutan već unutar grupacije tzv. „Istarskih Vlaha“ koji su se 1528. iz sjeverne Istre (Kras, Učka) povratili na osmanski teritorij oko Obrovca. U svakom slučaju Morlaci „srpske vjere“ na području Velebita spominju se prvi put iste 1528. Srpsko-pravoslavni element bio je više-manje prisutan i u bunjevačkim (krmpotskim) migracijama, u prvoj polovini XVII. stoljeća, potom u još uvijek slabo istraženoj seobi iz 1642. u Senjsku Dragu, te u naseljavanju Karlobaga 1683. godine. Većina navedenih migracija nije popraćena crkvenom infrastrukturom (prisustvo rijetkih seoskih svećenika nije uvijek predstavljalo pouzdano jamstvo očuvanja konfesionalnog identiteta), tako da su završavale u raznolikim spontanim ili planski usmjeravanim konverzijama i akulturacijama. Treba naime voditi računa da u interkonfesionalnim relacijama nisu uvijek imali presudnu ulogu samo crkveni ustroj i institucionalna prisutnost, već i elementi narodne pobožnosti a s njima i povezani fenomeni vjerskih sinkretizama i nekonvencionalnosti. Manastir Gomirje u Gorskom kotaru, najzapadnije središte srpsko- pravoslavne duhovnosti, utemeljen početkom XVII. stoljeća, nije bio u mogućnosti efektivno pokrivati golemi prostor od Tršćanskog zaljeva i Istre na zapadu, do Žumberka i Karlovca na istoku, odnosno, od istarskog Krasa na sjeveru do Podgorja i Like na jugu. Isto vrijedi i za manastir Krupu na Velebitu, osnovan negdje krajem XVI. stoljeća, koji je bio previše udaljen, a time i nemoćan da utječe na vjerska zbivanja u širokom prostoru imperijalnog višegraničja, od duboke Bukovice do Gorskog kotara i istarskog poluotoka. Grčka pravoslavna parohija sv. Nikole u Puli (1579.-1785.) nije pak uspjela okupiti brojne srpsko-pravoslavne doseljenike u Mletačkoj Istri koja je tako postala svojevrsna talionica pravoslavlja (Limska Draga, Krnica, Medulin, Premantura). Izuzetak je dakako Peroj (naseljen 1657.) ali i njegova parohija sv. Spiridona dugo je vremena smatrana tek „unijatskom“ crkvom. Pokušaj institucionalnog etabliranja pravoslavlja u Podgorju i Primorju kroz osnivanje manastira u Senjskoj Drazi kao dijela bratstva gomirskog manastira, završio je 1670. neuspjehom, odnosno prodajom manastirskog imanja (nimalo slučajno taj se događaj duboko usjekao u kolektivno sjećanje okolnih katoličkih Bunjevaca koji i do danas pamte predaje o kaluđerskim „stanovima“ i „ćelijama“ u Dragi). Time je srpsko-pravoslavno stanovništvo u Podgorju izgubilo svoje potencijalno duhovno uporište. Zbog toga su vjerske konverzije srpsko-pravoslavnih Vlaha na katoličanstvo izrazita pojava u cijelom Podgorju, naročito u njegovu habsburškom dijelu. Iz katoličkih izvora XVII. i početka XVIII. stoljeća (Benedikt Vinković 1641., senjski biskup Martin Brajković 1700.), saznajemo za te vjerske konverzije koje se odvijaju na cijelom seobenom području od Podgorja i okolice Senja do Istre i Krasa. Zanimljiva je u tom kontekstu i činjenica da upravo u prostoru takvih vjerskih konverzija i snažne katoličke obnove, početkom XVIII. stoljeća nastaje marijansko hodočasničko središte na Krasnom. Izuzetak predstavlja mletački dio Podgorja, odnosno selo Tribanj- Šibuljine nedaleko Starigrada-Paklenice, gdje se održala srpsko-pravoslavna konfesija, zahvaljujući ponajprije uspostavi parohije i crkvene općine. Razdoblju podređenosti i obespravljenosti počeo se nazirati kraj tek od 1750-ih u vrijeme reformi carice Marije Terezije i naročito od 1781. kada je austrijski car Josip II u duhu svojih prosvjećeno- apsolutističkih reformi proklamirao vjersku toleranciju (na bivšim mletačkim posjedima to će se dogoditi tek nastupom imperijalne Francuske). Tada male kolonije srpskih trgovaca („Sarajlije“, „Trebinjci“, „Bokelji“, „Cincari“) uspijevaju osnovati parohije i crkvene općine u Trstu 1751. (sv. Spiridon) i na Rijeci 1785. (sv. Nikolaj) koji uskoro postaju snažna uporišta ekonomskog ali i kulturnog života srpskog građanstva u nastajanju, i to na krajnjoj točki etničke isturenosti. O toj nevjerojatnoj vitalnosti mladih srpskih urbanih zajednica, koje su bile takoreći bez ikakvog biološkog i kulturnog uporišta u zaleđu, upečatljivo svjedoči i Vuk Stefanović Karadžić kada za Trst i njegovu „srpsko-ilirsku“ zajednicu kaže da je to „najznačajnija primorska općina naroda našega ; po broju duša može biti i najmanja, ali po bogatstvu prva u svome narodu.“ Ovdje dakako spada i Venecija koja i pored svoga tradicionalnog nepovjerenja u „šizmatike“ i njihove duhovne centre izvan granica Republike, kao i promicanja „unijatstva“ (ujedno i većoj naklonosti prema bogatijim grčkim i armenskim u odnosu na siromašnije srpske zajednice) u XVIII. stoljeću postaje važno središte srpsko- pravoslavne kulture, naročito knjižarstva i izdavaštva (tiskara Grka Dimitirja Teodosija u periodu od 1761.-1802. objavljuje 72 srpske knjiga itd.). Stoga je pomalo paradoksalna činjenica da, u odnosu na druga područja, gradovi na sjevernom Jadranu od druge polovice XVIII. stoljeća pružaju veće mogućnosti očuvanja konfesionalne i kulturne prepoznatljivosti Srba, dok su ruralne sredine, uz izuzetak dvije-tri parohije, bile potpuno izgubljene za srpsko pravoslavlje.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Povijest

POVEZANOST RADA