Naslov
Nova stremljenja u mikološkoj sistematici
(New trends in Mycological systematics.)

Autori
Cvjetković, Bogdan

Izvornik
Glasnik zaštite bilja (0350-9664) 2 (1979), 12; 399-402

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Radovi u časopisima, pregledni rad, stručni

Ključne riječi
mikologija ; sistematika
(mycology ; systematics)

Sažetak
Od vremena Linnea i njegovih sljedbenika gljive su svrstavane među biljke. Time ne želim reći da i prije njega nije bilo dobrih opisa i crteža gljiva mikroskopske veličine. Imena rodova: Mucor, Aspergillus, Botrytis (Mich) potječu iz vremena prije Linneovih rodova: Species Plantarum, Systema naturae. U starijim sistematikama takav položaj gljiva opravdavao se time što su one nepokretne, pa po toj karakteristici ne spadaju među životinje, a zbog toga što imaju jasno izdiferenciranu staničnu stjenku gljive su svrstane među niže biljke ili Thallophyta. Svakako da su ovakvoj podjeli doprinijeli i prvi sistematičari gljiva koji su bili botaničari u širem smislu kao na primjer Fries (1801) Systema Mycologicum ; A. De Bary (1866): Morphologie und Biologie der Pilze... Saccardo (1882) Sylloge fungorum ... itd. ; a koji u prvim svojim radovima obrađuje više biljke. Činjenica je da Thallophyta predstavljaju umjetnu skupinu koja nije filogenetski opravdana, i ne može se karakterizirati nekim zajedničkim osobinama, jer obuhvaća niz različitih tipova organizama, koji su po svojim genetskim, morfološkim osobinama različiti. Neadekvatnost podjele organizama na Regnum Vegetabile et Animalae uočena je vrlo rano. Hoekel (1886) predlaže da se mikroorganizmi svrstaju u posebno carstvo Protista. Ta ideja još i danas ima pristaša. Stainer i sur. (1963) svrstali su gljive u skupinu »Viši protisti« zajedno s algama, praživima i sluzastim plijesnima. Osim spomenute podjele postoje i drugi prijedlozi. Zuck (1953) dijeli prema načinu ishrane organizme u tri skupine: 1. autotrofni organizmi (Phyta) 2. fagotrofni organizmi (Zoa) i 3. lizotrofni organizmi (Mycetes). Whittaker (1969) predlaže podjelu u 5 carstava: 1. Prokarionti - bez jasno diferencirane jezgre (Monera) 2. Eukorionti - jasno diferenciranu jezgru (Protisti) 3. Fotosintetski organizmi (Plantae), 4. Gljive (Fungi), 5. Životinje (Animalia). Danas zahvaljujući drugim znanstvenim disciplinama znamo više o razlikama između pojedinih skupina organizama, pa su na osnovi tih saznanja nastali ovi prijedlozi o podjeli organizama. Gljive čine veliku skupinu organizama bez klorofila. Po tome se one bitno razlikuju od zelenih biljaka (izuzeci su Orobanche, Cuscuta, Pilostyles). Obzirom da su bez klorofila njihov način ishrane je drugačiji pa su gljive saprofiti ili paraziti. Kod nekih gljiva poznata je fiksacija CO2, ali tu se ne radi o striktnom autotrofizmu, jer energiju (ATP) za fiksaciju CO2 dobiva organizam iz procesa razgradnje, a što nije slučaj kod biljaka s klorofilom gdje energijom bogati spojevi (ATP i NADPH2) nastali uz pomoć sunčeve energije (svjetlosna reakcija) predstavljaju energetsku silu koja u daljnjem procesu sinteze (tamna reakcija) vrši redukciju CO2 do ugljikohidrata. S obzirom na kemijski sastav stanične stjenke gljive imaju poseban položaj, njihova protoplazma obavijena je omotačem od hitina složenog polisaharida koji sadrži dušik. Hitin je materija koja je karakteristična za životinjski svijet (oklopi rakova - vanjski skelet insekata). Izuzetak su gljive iz razreda Oomycetes kojima su stanične stjenke celulozne prirode, pa su po novim klasifikacijama svrstane u posebnu skupinu. Tijelo većine gljiva sastavljeno je iz cjevastih stanica koje zovemo hife. Kod nekih razdjela hife su popreko prefinjene (septirane) tvoreći više stanica. Septe obično nastaju centripetolnom invaginaciom (Ascomycetes i Basidiomycetes), stanične stjenke koja pritišće na plazmatičnu membranu tvoreći nekompletnu pregradu (septu). Kod gljva iz razreda Phycomycetes septa je obično odsutna ili slabo razvijena, ako postoji ona ima široku centralnu poru. Septe imaju centralnu poru - jednostavnije ili zamršene građe kroz koju može doći do izmjene plazme kao i migracije jezgre. Kod biljnih stanica postoji veza između stanica (na pr. ograđene jazice) ali kod viših biljaka nije poznata migracija jezgara. Prisustvo melanina kod nekih gljiva izdvaja ih iz biljnog svijeta, jer je melanin pigment karakterističan za životinje. Ribosomi u stanicama gljiva ne nalaze se uz membrane endoplazmatskog retikuluma (Z. Kiraly) nego su slobodno rasuti u citoplazmi, dok se kod drugih organizama mogu nalaziti uz membrane endoplazmatskog retikuluma, gdje je njihova aktivnost veća. Gljive imaju razvijen sistem citohroma, čija je uloga prenos elektrona u oksidoredukcionim procesima. Njihov sistem citohroma razlikuje se od istog sistema kod zelenih biljaka a bliži je onome kod sisara. (Nolan i Mar- goliash 1968). Ako iznesene razlike smatramo dovoljnim da gljive možemo izdvojiti u posebnu skupinu organizama onda su neophodne neke promjene u taxonu (Taxon je svaka sistematska kategorija bez obzira na njezin stepen). Klasifikacija se bazira i na srodstvenim odnosima pojedinih skupina koje su nastale tijekom povjesnog razvitka (mikro) organizama. Teoretski sistematika se oslanja i na istraživanja te srodnosti u evoluciji mikroorganizama, ali oskudnost fosilnog materijala predstavlja ozbiljnu teškoću. Uporedbom morfološke građe utvrđuje se sličnost i razlike između organizama. Tu se u prvom redu upoređuju homologni organi, upoređuju se ne samo vanjski izgled već njihova fina građa i funkcija. Na osnovi iznesenih razlika kao i novih spoznaja na polju srodstvenih odnosa predloženo je nekoliko klasifikacija od kojih se navode po Arx-u 1974 i Ainsworth-u 1978. Moramo priznati da ni ovakva klasifikacija nije savršena. Uz pomoć drugih znanosti genetike, biokemije, molekularne biologije, boljeg poznavanja fine građe i funkcije, matematske obrade dobivenih podataka za korigiranje subjektivnog faktora, sigurno će se doći do boljih rezultata u filogenetskoj sistematici te će biti manje praznina i nejasnoća.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Biologija, Poljoprivreda (agronomija)

POVEZANOST RADA