Naslov
Djeca – žrtve rata u Hrvatskoj 1991. – 1995. – Analiza posljedica nediskriminirajućeg neprijateljskog djelovanja
(Children - victims of the war in Croatia 1991 - 1995 - Analysis of the consequences of non- discriminatory hostile action)

Autori
Matić Zdravko ; Stojić Frano ; Damir Stručić

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Sažeci sa skupova, sažetak, znanstveni

Izvornik
Otvaranje imenika – Ubijena i ranjena djeca u Domovinskom ratu / - , 2020, 10-114

ISBN
978-953-242-132-2

Skup
Znanstveni simpozij: Otvaranje imenika – Ubijena i ranjena djeca u. Domovinskom ratu

Mjesto i datum
Pridvorje, Hrvatska, 04.04.2019. - 06.04.2019

Vrsta sudjelovanja
Ostalo

Vrsta recenzije
Nije recenziran

Ključne riječi
(djeca, žrtve, konvencije, Domovinski rat, Hrvatska, zona sukoba, slobodni teritorij)
((children, victims, conventions, Homeland War, Croatia, conflict zone, free territory))

Sažetak
„Svaki rat je rat protiv djece“. Brojne svjetske, europske i državne organizacije se upinju kako bi što više osvijestile globalno značenje „svete dužnosti“ spašavanje djece od ratnih djelovanja. Ujedinjene nacije kontinuirano donose i raspačavaju deklaracije i konvencije koje su toliko komplicirane da ih nitko ne čita. Tako se razvijaju mnoge definicije i terminološke odrednice koje samo usložnjavaju i kompliciraju kategorizaciju, klasifikaciju situacija i primjenjivo pravo oružanog sukoba. Npr. jedna od takvih besmislenih definicija je „Djeca pogođena sukobom su ona djeca koja žive unutar zona sukoba, područja udaljena do 50 km od mjesta gdje se događaju sukobi“. Zanimljivo je da se povećanjem međunarodnih zakonskih normi i standarda o zaštiti djece rapidno povećava broj ubijene i u ratu osakaćene djece. To nam dokazuju brojna izvješća i statistike mnogih humanitarnih organizacija. Prema tomu, potreban je angažman i praktično djelovanje u smislu strogog definiranja mjerodavnosti i pojedinačnih odgovornosti involviranih u sukob. Svaki poziv na tzv. „kolektivnu akciju“ u svrhu bolje zaštite djece donosi više štete nego koristi. To je samo birokratska formulacija koja nikoga ni na što ne obvezuje, samo izražavanje društveno prihvatljivog svjetonazora ili nesadržajan govor bez konkretnog cilja. Kada se npr. dogodi bombardiranje škole ili druge dječje ustanove potrebno je poduzeti konkretne mjere protiv konkretnog počinitelja i konkretnog nalogodavca. Međutim, ulog u ratnim zbivanjima je puno veći od skrbi za ratom pogođenu djecu, što i sama formulacija „kolateralne žrtve“ doslovno potvrđuje. Ostaje nam da prihvatimo realnost i po završetku ratnih djelovanja rasvijetlimo istinsku bit te formulacije. Dakle, radi li se uistinu o kolateralnoj šteti ili je škola namjerno ciljana u svrhu promidžbenih učinaka. Cilj ovoga rada je analizirati Domovinski rat u Hrvatskoj (1991. – 1995.) s aspekta poginule djece te utvrditi slučajeve u kojima su djeca i maloljetnici žrtve nediskriminirajućih ili namjernih oružanih djelovanja. Takve slučajeve ćemo istaknuti kao primjere krajnje bezobzirnog ratnog zločina protiv djece koji traže drastične kazne protiv odgovornih. Sistematično ciljanje škola, bolnica i djece zavrjeđuje najveću moguću pozornost, prvi prioritet istražnih tijela. Povezujući dječje žrtve, odgovorne počinitelje i njihove nalogodavce zatvaramo krug konkretne reakcije na određeni slučaj ratnog zločina. Drugi cilj ovoga rada je izdvojiti i pojasniti ratni ambijent pri kojem su se dogodili nesretni slučajevi pogibije djece koje možemo tretirati kao neizravne žrtve rata ali koje je sam rat prouzročio. Vrsta napada, uz osobnu odgovornost počinitelja, dati će i odgovor na pitanje o postojanju ili nepostojanju zapovjedne odgovornosti. Autori su na temelju neobjavljene arhivske građe analizirali okolnosti i način pogibije djece u Domovinskom ratu u zonama sukoba te na područjima pod nadzorom hrvatskih vlasti.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Povijest

POVEZANOST RADA