Naslov
Odrastanje uz arhitekturu, Dječji vrtići i škole u 21. stoljeću
(Growing up with Architecture, Kindergartens and Schools in the 21st Century)

Autori
Bobovec, Borka ; Mateković, Davor ; Rako, Goran

Prevoditelji
Svetlin, Branka ; Vrbec, Ivana

Ostali urednici
Štulhofer, Ariana

Vrsta, podvrsta i kategorija knjige
Autorske knjige, monografija, pregledna

Izdavač
Oris

Grad
Zagreb

Godina
2020

Stranica
240

ISBN
978-953-6888-63-4

Ključne riječi
arhitektura, dječji vrtić, škola, projekt, izvedba
(architecture, kindergarten, school, project, implementation)

Sažetak
Stvoriti mjesta na kojima će generacije koje dolaze učiti i usvajati znanja kojima će sutra oblikovati svijet u kojem ćemo živjeti, nije nimalo lak posao. Sve se mijenja, iz dana u dan tehnologija je sve naprednija i zahtjevi koji se stavljaju pred odgajatelje, učitelje, planere i arhitekte sve su veći. Imajući u vidu sve zahtjeve koje tradicionalni odgoj i obrazovanje uz stalan i progresivan tehnološki napredak stavljaju pred sve sudionike u procesu, dovedeni smo u poziciju preispitivanja postavki koje određuju strukturiranje i oblikovanje. Imamo li alate kojima možemo ocijeniti kakve prostore trebamo oblikovati za kvalitetno odvijanje suvremenih odgojno-obrazovnih procesa? Postoji li idealno oblikovan vrtić ili škola koji mogu poslužiti kao osnova koja se može nadograđivati u odnosu na mjesto i okruženje, u odnosu na program i zahtjeve koje lokalna zajednica ili određena škola stavlja pred arhitekta? Naravno, ne postoji, ali prazan arak papira ili ekran potrebno je popuniti svim onim potrebnim prostorijama koje program propisuje, treba poštovati sve ono što je propisano zakonom koji regulira odgoj i obrazovanje, kao i pravilnike koji se na njega naslanjaju. Tu dolazi do izražaja odnos prema 'prostoru' koji posredno oblikuje korisnike, u ovom slučaju djecu, koja veliki dio formativnog razdoblja borave u dječjim vrtićima i školama. Odakle krenuti? Od poznatih lokalnih primjera ili svjetski poznatih? Tražiti vlastiti put ili se prikloniti poznatim i prihvaćenim sustavima? Biti pragmatičan, a opet inovativan? Čuvati identitet, učiti iz okruženja, ne projektirati i ne graditi materijalima koji nisu lokalnog karaktera? Idealnog pristupa, kao ni idealnog primjera, nema. Okruženje u kojem se provodi odgoj i obrazovanje treba biti poticajno, a takvo može biti samo ukoliko je sveprisutna vrsnoća građenja. Naučiti djecu od vrtićke dobi, pa kroz cjelokupni obrazovni sustav, što znači kvalitetan izgrađeni prostor, kao i materijali kojima je građen, zadatak je jednako važan kao i pribaviti svu potrebnu didaktičku opremu i knjige. Iskustva koja djeci i učenicima donosi neminovni kontrast između prostora vrtića, škole i njihovog doma, mjesta na koje su navikli, i gdje se osjećaju sigurno, dio je odrastanja. Ništa nije stalno i nepromjenjivo, stoga uvodne tekstove i opise odabranih primjera veže nit koja upućuje na promišljanje o različitim mogućnostima i fleksibilnim prostornim konceptima unutar kojih je moguće jednostavno i bez značajnih financijskih sredstava brzo reagirati na različite socioekonomske i demografske odnose. Za lakše i jednostavnije razumijevanje i mogućnost usvajanja i primjene kvalitetnih elemenata koji su tu, već prisutni u suvremenoj arhitekturi dječjih vrtića i škola diljem svijeta i u Hrvatskoj, odabrani su različiti primjeri koji su izvedeni nakon 2000. godine – izgrađeni u gustim urbanim sredinama velikih gradova, u malim povijesnim gradovima, u ruralnim područjima, primjeri koji nisu imali problema s proračunom i financiranjem, kao i primjeri gdje su škole doslovno izgrađene rukama stanovnika. Arhitekti su talentom, znanjem i dostupnim tehničkim mogućnostima stvarali odgovor na više ili manje zahtjevne programe. Pa tako u odabranim primjerima ima malih dječjih vrtića i škola koji postaju dio parkovnog oblikovanja ili dio poznate, stare gradske ulice, pa sve do zgrada koje stvaraju nove urbane punktove – kompleksi i mjesta koja nadilaze prvobitni zadatak i stvaraju nove trgove i mjesta okupljanja čitave zajednice. Posebna pažnja posvećena je odabiru primjera kojima se željelo pokazati da zgrade u kojima se odvija obrazovni proces, posebno u malim sredinama, siromašnim i udaljenim mjestima, postaju mjesta gdje se djeca prvi put susreću s oblikovanim prostornim odnosima i uče o kulturi građenja. Djeca koja rastu u gradovima već su u najranijoj dobi okružena urbanim elementima, dok u ruralnim sredinama često prvi doticaj s urbanim i strukturiranim prostorima imaju kroz zgradu vrtića ili škole. Ti prostori postaju žarišta kulturnog života zajednice i okupljanja i u drugim aktivnostima, ne samo onima nužno vezanim uz odgoj i obrazovanje. Time te zgrade postaju još važnije, postaju mjesta s kojima se identificira zajednica. Kroz podjelu proizašlu iz iskustva arhitekata koji su i sami projektirali niz dječjih vrtića i škola, primjeri su smješteni u različite podvrste u 'tipologiji' koja nije istovjetna standardnom nazivlju koje se koristi u trenutnom sustavu kako obrazovanja arhitekata, tako i projektiranja, i nije ničim upravo takva obavezna, već je način sistematizacije koji može omogućiti lakše snalaženje i korištenje u praksi. Treba li stvarati nove prostorne odnose ili jednostavno krenuti u aktiviranje neformalnih prostora i škola na daljinu kroz sveprisutni internet i tehnološke mogućnosti koje su nam na raspolaganju? Ili možda, poput bibliobusa, koji su donijeli knjigu i pisanu riječ i u najdalje zakutke, organizirati pokretne modularne vrtićke i školske jedinice, koje bi se u određenom trenutku i na odabranim mjestima mogle spajati u grozdove i formirati stabilne forme u vremenu dok su potrebne. Sve je pitanje odluke, a struktura i forma su ono što arhitekt iz programa i identiteta mjesta stvara kroz imaginaciju i kreaciju.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Arhitektura i urbanizam

POVEZANOST RADA