Pregled bibliografske jedinice broj: 1097627
Isus i Zebedejevi sinovi
Isus i Zebedejevi sinovi // Svjetlo riječi, 25 (2007), 294; 12-13 (nije recenziran, članak, stručni)
CROSBI ID: 1097627 Za ispravke kontaktirajte CROSBI podršku putem web obrasca
Naslov
Isus i Zebedejevi sinovi
(Jesus and the sons of Zebedee)
Autori
Lujić, Božo
Izvornik
Svjetlo riječi (1512-6986) 25
(2007), 294;
12-13
Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Radovi u časopisima, članak, stručni
Ključne riječi
apostoli ; predanje ; služenje ; žrtva ; autoritet ; Božje kraljevstvo ; ljubav
(apostles ; tradition ; serving ; victim ; authority ; The kingdom of God ; love)
Sažetak
U Evanđeljima se često spominju Zebedejevi sinovi kao članovi dvanaestorice apostola. Zebedejevi sinovi su bili Ivan i Jakov Stariji jer je Zebedej (Mk 1, 20) bio njihov otac (Mt 4, 21), a Saloma, kao jedna od prisutnih pod Isusovim križem (Mt 27, 56), njihova majka. Bili su ribari kao i Petar. Zajedno su s njime činili odabranu trojku prilikom nekih posebnih Isusovih djela (Mk 8, 20 ; 14, 33). Budući da se Ivan i Jakov spominju zajedno, onda ih zbog toga nazivamo Zebedejevim sinovima. Dvojica se braće nazivaju također i Boanerges (Sinovi groma), jer su imali čvrste i oštre stavove, osobito prema neistomišljenicima. Jakov je bio prvi od apostola koji je položio život kao svjedočanstvo za Isusa. Što se tiče Ivana, on se poslije Isusova uskrsnuća spominje uvijek s Petrom. Djelovao je u Maloj Aziji, vjerojatno u Efezu. Za njega nemamo podataka da je ubijen. Prema staroj kršćanskoj predaji, Ivan bi bio jedini od apostola koji je doživio duboku starost. Događaj sa Zebedejevim sinovima (Mk 10, 35-45) veoma je poučan za svako vrijeme, ali posebno za naše. Autoritet, vlast, ugled i veličina za Isusa ne počivaju na izvanjskim pozicijama i okolnostima nego na unutarnjim vrijednostima. Ugled i veličina ne stječu se bilo kakvom uredbom, baštinjenim pravima nego upornom izgradnjom odozdo vlastitim predanjem kao služenjem drugima. Autoritet, postignut na takav način, traži od svih da služenje bude temeljna veličina u Božjem kraljevstvu. Ta stvarnost i poslanje jest uspostava Božje vladavine na zemlji, koja je, očito, drukčija od one ljudske. Stoga Isus predstavlja ne samo ostvarenje Božjega kraljevstva kao istinskoga služenja i istinske veličine u tom kraljevstvu, nego je on ujedno i paradigma kako bi se i njegovi učenici trebali odreći svoga ja kao apsolutne veličine, koja bi se potvrđivala samo u vladanju nad drugima, i kako bi trebali krenuti putem služenja dugima i u tom se služenju uvijek iznova potvrđivati i stvarati vlastiti autoritet. Zbog toga je služenje kao žrtvovanje za druge, za mnoge neshvatljivo, a onda i neprihvatljivo. Ali ondje gdje se ono uistinu dogodi, tu se događa Božje kraljevstvo, koje tu zaživljuje i postaje uistinu snažno.
Izvorni jezik
Hrvatski
Znanstvena područja
Teologija