Naslov
Strah od umiranja u samoći
(Fear of dying alone)

Autori
Monica, Priante

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Sažeci sa skupova, sažetak, ostalo

Izvornik
Knjižica sažetaka / - Zagreb, 2020, 30-30

Skup
COVID-19 u humanističkoj perspektivi: mutacije straha i kulturne promjene

Mjesto i datum
Zagreb, Hrvatska, 28.09.2020. - 30.09.2020

Vrsta sudjelovanja
Predavanje

Vrsta recenzije
Nije recenziran

Ključne riječi
Povijest smrti ; Povijest emocija ; osmrtnice ; Prvi svjetski rat ; Covid-19 ; pogrebni rituali
(History of death ; History of emotions ; obituary ; First world war ; Covid-19 ; funeral rituals)

Sažetak
Medijska reprezentacija izvanrednog stanja izazvanog epidemijom COVIDA-19 često je koristila ratni leksik. U nedostatku odgovarajućeg rječnika za suočavanje i opisivanje takve situacije, ali i zbog osiromašenja jezika povezanog sa smrću i umiranjem u suvremenom društvu, nerijetko se pribjegavalo poznatim ratnim metaforama. Premda je očit dehumanizirajući, trivijalizirani i simplif kacijski učinak takve vrste naracije, u ovom radu žele se analizirati aspekti koji su obilježili razvoj pandemije, a koje se može povezati s ratnim iskustvom, u prvom redu sa strahom od iznenadnog umiranja u samoći, daleko od voljenih ljudi, kao i sa strahom od bezimene smrti, lišene rituala žalovanja. Strah od smrti u samoći djeluje dvojako. S jedne strane, pogađa određene socijalne skupine koje se smatraju najizloženijima riziku. S druge pak strane, takav strah djeluje i na obitelji i prijatelje izloženijih osoba, koji se boje da u trenutku smrti neće moći biti bliski s voljenim osobama. Ove su se teme, u prošlosti vrlo prisutne u prepiskama vojnika s bojišnica, iznova pojavile u vrijeme krize izazvane epidemijom. Naime, svjedočili smo kako je COVID-19 često onemogućio ostvarivanja bliskosti u trenucama posljednjeg ispraćaja preminulih i kod izražavanja žalosti: bolesnik je hospitaliziran, izoliran, odveden od obitelji koja ga više neće moći vidjeti, oprostiti se od njega, sahraniti. Uistinu, strah od smrti u samoći proteže se i na strah od “bezimene smrti”, lišene pogrebnih obreda, sahrane, posljednjeg ispraćaja kojima se okolina sjeća i oprašta od pokojnika, pa onda pokojnik u javnom prostoru postaje samo broj. Nedostatak tih temeljnih i konstitutivnih procesa žalovanja otvorio je i prostor razmatranjima o potrebi iznalaženja novih modela kolektivnih i individualnih rituala. Posmrtni rituali u sebi sadrže sposobnost medijacije osjećaja gubitka zajednice u žalovanju, o čemu nam zorno svjedoče kolektivni obredi nakon ratova, kojima je komemoracija mrtvih središnji element

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Interdisciplinarne društvene znanosti, Povijest, Interdisciplinarne humanističke znanosti

POVEZANOST RADA