Naslov
Peljar za tumače, Književnost u nastavi
(An Interpreters' Guide)

Autori
Slavić, Dean

Ostali urednici
Bistrički, Lidija

Vrsta, podvrsta i kategorija knjige
Autorske knjige, monografija, znanstvena

Izdavač
Profil

Grad
Zagreb

Godina
2011

Stranica
586

ISBN
978-953-12-1252-6

Ključne riječi
Knjiežvnost u nastavi, interpretacije
(Methodology of teaching Literature, interpretations)

Sažetak
Uvod knjige ističe misao po kojoj metodika mora služiti književnomu djelu, a ne obratno, dok obje discipline moraju služiti tradiciji – u ovomu primjeru tradiciji hrvatske književnosti i književnosti Zapada od njihova početka. Prvi veliki dio knjige posvećen je temeljnim odrednicama metodike nastave književnosti. Sam tekst počinje poglavljem o metodičkim sustavima, gdje autor slijedi Rosandića, a naglašava sveze metodičkih i književnoteoretskih sustava. Navodi redovito i dionice sata u određenim sustavima te primjere, što će biti konstanta knjige. Nastavna sredstva i pomagala opisana su sa stajališta njihove praktičnosti, a istaknuta je primjena nastavnih listića i računala. Podjele metoda nemaju u praktičnu radu velike uporabne vrijednosti, ali je učitelju ipak dobro znati temeljne dijelove koji govore o izvorima, aktivnosti učenika, sredstvima prijenosa informacija i spoznajno-recepcijskim djelatnostima. Vrste sati protumačene su sa stajališta didaktike i samoga sadržaja, a pisac govori i o programima, satu i nastavnoj jedinici. Primjeri koji podupiru tumačenje izvedeni su iz nastave. Motivacije su povezane s korelacijama, a pisac spominje niz djela koje pobliže tumače odnose književnosti s glazbom, slikarstvom i drugim umjetnostima (Souriau, Žmegač, Maroević, Kajić). Istaknuti su i primjeri motivacija iz nastavne prakse samoga autora knjige te iz razdoblja kad je radio kao savjetnik za nastavu hrvatskoga jezika i književnosti i obilazio škole. Pisac knjige prikazuje dva tipa lokalizacije, vanjski i unutarnji, koje stavlja u odnose s drugim dijelovima školskoga sata. Upozorava i na važnosti intertekstualnosti za lokalizaciju, pa donosi i podjele koje je predložio Gérard Genette u Palimpsestima. Interpretativno čitanje prikazano je sa stajališta obavijesti koje pruža svaki umjetnički tekst, a odnose se na objektivne i subjektivne okolnosti kazivača. Autor tumači emocionalne žanrove teksta. Tekst, naravno, objašnjava sredstva i načine kojima se izriču emocije. Idući dio knjige imenuje poznate izvore Staigerove teorije. Autorive tvrdnje o miješanju stila rodova u konkretnim djelima povezuju se s Pepperovim terminima inkluzivnosti i jedinstva predodžbe kao mjerilima književne vrijednosti. Tumačeći samu teoriju, tekst se služi primjerima iz svjetske i hrvatske književnosti, posebno naglašavajući djela iz školskih programa. Eksplikacija pokazuje da Staiger u razradi svoje teorije rabi Hegelov sustav teze, antiteze i sinteze. Interpretacija je najvažniji dio nastavničkoga posla. Autor tumači višesmislenost, odnose forme i sadržaja, tipove dokaza i zablude namjere prema Wimsattu. Ističe interpretacije koje naglašavaju odstupanja od norme ili ostvaraj vanjskoga reda te navodi pravila za školsku interpretaciju. Poglavlje se oslanja na Staigera, Wimsatta i Fryea. Cijeli idući dio knjige posvećen je praktičnim primjerima metodičkih pristupa određenim djelima. Poglavlje o Eliotovoj Pustoj zemlji predlaže budućim nastavnicima i onima koji već rade s učenicima starije srednjoškolske dobi pristup poemi koji omogućuje prvi susret s djelom. Tekst opisuje motivacije temeljene na izlaganjima učenika i uporabi internetskih izvora. Autor predlaže četiri scene: agenta i tipkačicu, kraljicu Elizabeth i lorda Roberta Dudleyja, par iz dnevnoga boravka te zavodnicu i Lil. Postupci interpretacije obuhvaćaju i dramatizacije, pa satovi uključuju učenike i ujedno upućuju na bit umjetnine. Pristup pejzažnoj lirici govori o razlikama idile i elegije. Pisac knjige interpretira Gervaisa, Pavića, Matoša, Trakla i Šimića objašnjavajući međuodnose biljnih, životinjskih, ljudskih, mineralnih i božanskih simbola. Domoljubne pjesme hrvatskih pjesnika interpretirane su sa stajališta uporabe metaforizacija, ironije i asteizma. Pisac knjige tumači Matoševu pjesmu 1909., Kranjčevićev Moj dom, zatim Horvatića, Marunu, Owena i Baloga. Dio knjige s prijedlozima za školsku interpretaciju religiozne poezije ograničava se na djela s kršćanskom pozadinom. Tekst tumači monolog Vetranovićeva Abrama iz drame Posvetilište Abramovo, Gundulićev uvod u Osmana, Šopove pjesme iz ranoga razdoblja te dijelove Nedohoda. Balada Hasanaginica stavljena je u razredno surječje primjerima lokalizacija koje govore o važnosti prostornih i vremenskih odrednica. Tekst tumači ispreletenost elemenata triju velikih rodova u djelu, načine komunikacije junakinje s drugim likovima, a naglašava i aktualnost događaja navodeći stavove prvakinja feminističke misli. Metodički dio poglavlja o Horvatiću govori o načinu tumačenja književnoga opusa. Prije svega predlaže izbornu nastavu u srednjoj školi te projekte i individualni oblik rada. Tekst interpretira i Horvatićev pjesnički opus govoreći o simbolima smrti, borbe za grad, proroštva te o biblizmima i glazbi. Pisac posebno objašnjava razvoj tumačenih simbola i alegorijske odnose koji se najviše vežu za povijest hrvatskoga naroda. Knjiga prikazuje i Tončija Petrasova Marovića, također pjesnika iz razlogovskoga naraštaja. Dio teksta ispituje simbole vode i povezuje ih s dvjema vrstama pjesnikova stila. Prvi podsjeća na vode potopa i obilježen je složenošću, neizravno ili slabo povezanim simbolima, izlomljenom sintaksom i uglavnom tamnim tonom. Drugi je obilježen prevlašću mira, nešto strožim rečeničnim strukturama i jačim vezama među susjednim simbolima. Autor spominje i praelemente zemlje, vode, ognja i zraka kojima je Gaston Bachelard proučavao liriku. Matošu je posvećeno poglavlje koje predlaže stilističko-interpretacijske i metodičke postupke za razrednu recepciju novele Kip domovine leta 188*. Autor naglašava opreke među likovima, kršćanski intertekst, narječje, odnose prve i konačne inačice te usporedbu sa Štoosovom pjesmom srodna naslova. Budući da interpretacije ispituje suprotnosti, metodički pristup predlaže rad u parovima ; navodi se i učenički prošireni opis likova. Poglavlje o Kafkinu Umjetniku u gladovanju donosi prijedloge za motivaciju koji se odnose na popularnost među učenicima i studentima te jake političke parabole i sam Kafkin životopis. Prikaz ključnih elemenata školske interpretacije prati opis postupaka kojima ih nastavnik može provesti u razredu. Posebno se tumače međuodnosi likova, simetričnost strukture događaja i likova te biblijski intertekst. Pristup Fabrijevoj pripovijetki Sedamdeset i druga tumači motivaciju, lokalizaciju i osnovice školske interpretacije. Tekst posebno objašnjava pristup fantastici, ali tumači i međuodnose različitih vremena, prostora, likova i zbivanja. Intertekstualne veze i kršćanski elementi u djelu također su istaknuti. Predložena je i uloga samih učenika u interpretaciji koji radom na tekstu i izabranim povijesnim razmatranjima dolaze do spoznaja. Uvod poglavljima koja prikazuju romane u učeničkoj recepciji govori o trima temeljnim pristupima romanu u tom obzoru: prepričavalačkom, cjelovitom i fragmentarnom. Hvaljeni roman Slobodana Novaka Mirisi, zlato i tamjan prikazan je i sa stajališta kršćanski orijentiranoga recipijenta. Poglavlje tumači prostor, vrijeme, ideološki kompleks te jezik romana. Tumače se odnosi prema ideologijama, čakavizmi, talijanizmi i vulgarizmi u djelu. Kao korisni metodički postupci istaknuti su individualni zadatci, usmjereno čitanje, naizmjenični polemički iskazi učenika i dramatizacije kratkih dijelova. Autor knjige prikazao je Fabrijevo Vježbanje života tumačeći njegovu strukturu oslanjajući se na Forstera (distinkcije uzorka i ritma), Muira (roman lika, dramatski roman, kronika, roman razdoblja), Fryea (romansa, roman, autobiografija i anatomija) i Kundere (polifoničnost). Metaliterarni i metodički dio prikazuje fiktivne monologe likova, koje bi kod kuće pisali i na satu kazivali sami učenici. Vježbe su korisne za školsku interpretaciju te pisani i usmeni izričaj. Literarni i teatrološki pristup uvode čitatelja u poglavlja s pristupima dramskim djelima. Tekst u dijelu o Hamletu opisuje dvosatne i trosatne postupke interpretacije. Predloženo je nekoliko tema za sud likovima iz djela, pruženi su i konkretni primjeri sa stavovima tužitelja i branitelja. Raščlanjene su srodnosti i razlike protagonista i drugih likova te unutarnja povezanost bitnih simbola u drami. Scena na groblju izdvojena je kao moguće polazište interpretacije. Poglavlje o Škrtcu sugerira postupke za lokalizaciju Molièreove komedije koji se odnose na povijest, arhitekturu i aforizme. U interpretaciji je na Škrtca primijenjena Fryeeva teorija o komediji, a govori se i o srodnosti odnosno razlici u odnosu na druge književne i filmske komedije. Glede metodike predlaže se da učenici usmjereno čitaju s posebnim zadatcima te poslije izlažu na satu. Navedena je i mogućnost stvaralačke preradbe prijenosom u hrvatsku suvremenost. Brešanova Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja interpretirana je kao tragedija koja dobro ostvaruje teoriju vrijednosti Stephena Peppera: književna umjetnina biva vrijedna ako raznovrstan materijal prikazuje u jedinstvenoj predodžbi. Komični i tragični elementi te različiti jezični sustavi i izričaji tumače se sa stajališta tvorbe cjeline. Obilježena je razvojem zla iza komične maske. Autor pritom rabi i termin bukarizacije. Brešanova je drama shvaćena i kao izrazit ostvaraj tragičnoga žanra kako ga vidi Steiner u Smrti tragedije i Poole u Tragediji. Dio o Aristotelovoj Retorici govori o filozofovu realističnomu stavu prema retorici koji u njoj vidi moć uvjeravanja. Prikazuju se i elementi triju vrsta govorništva, metode uvjeravanja, dijelovi govora te odlike dobra stila. Spomenuta je i suvremena recepcija. Kvinitilijan je prikazan i životopisnim podatcima jer je djelovao u burnu dobu. Institutio oratoria protumačena je kao knjiga u kojoj se isprepliću iskustva učitelja govorništva i čovjeka koji je djelovao na sudu. Naglašeni su pedagoški i književnoteorijski aspekti, a razjašnjavaju se i poglavlja s praktičnim uputama o tomu kako pisati.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Filologija

POVEZANOST RADA