Naslov
Teološko-bioetičko vrjednovanje transhumanističke antropologije
(Theological-Bioethical Evaluation of Transhumanist Anthropology)

Autori
Odilon-Gbènoukpo Singbo

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Ocjenski radovi, doktorska disertacija

Fakultet
Katolički bogoslovni fakultet

Mjesto
Zagreb

Datum
10.07

Godina
2019

Stranica
269

Mentor
Matulić, Tonči

Ključne riječi
Transhumanizam ; Posthumanizam ; Teologija tijela ; Teologija stvaranja ; Teologija Utjelovljenja ; Post-koncilska antropologija ; Papinsko Učiteljstvo ; Etika granice ; Konvergentne tehnologije ; Umjetna inteligencija ; Besmrtnost ; Poboljšanje čovjeka ; Redukcionizam ; Transhumanistička antropologija ; Ranjivost ; Dostojanstvo ; Singularnost ; Kiborg ; Tijelo ; Eksponencijalni rast ; Genetika ; Eugenika ; Kršćanska antropologija
(transhumanism ; posthumanism ; theology of body ; theology of creation ; theology of the incarnation ; post-conciliar anthropology ; papal teaching ; ethics of boundary ; convergent Technologies ; artificial inteligence ; immortality ; human enhancement ; reductionism ; transhumanist anthropology ; vulnerability ; dignity ; singularity ; cyborg ; body ; genetics ; eugenics ; Christian anthropology)

Sažetak
Razvoj suvremenih znanstveno-tehničkih postignuća nedvojbeno je doveo čovječanstvo do velikih promjena i poboljšanja životnih uvjeta na Zemlji. Svaka tehnologija postaje prilika za poboljšanje čovjeka. No, u tome nije novost promatramo li povijest razvoja tehnika i tehnologija. Novost se pojavljuje u trenutku kada eksponencijalni razvoj tih tehnologija postaje prilika za umreženje raznih tehnoloških grana (nanotehnologija, biotehnologija, informatičke i kognitivne znanosti – NBIC) pod vodstvom novog pokreta zvanog transhumanizam. Premda je to pokret mnogostrukog značenja (jer čas promiče poboljšanje čovjeka pomoću suvremenih tehnologija, čas želi okončati sve moguće ljudske granice, čas želi uspostaviti utopijsko društvo ravnopravnosti, čas se smatra religioznim pokretom bez transcendencije, čas obećava besmrtnost), važno je primijetiti da ne gleda na tehnologije kao prilike za poboljšanje životnih uvjeta, već sredstva za nadilaženje prirode, za preoblikovanje, poboljšanje i nadograđivanje čovjeka sve do stvaranja novog više nego ljudskog „čovještva“. Fizičko-morfološki, psihičkokognitivni nedostatci, proces starenja, više nisu prihvatljive i samorazumljive dinamike ljudskog života, već granice koje treba po svaku cijenu nadilaziti i u konačnici „eutanazirati“ samu smrt, najveću čovjekovu neprijateljicu. Spajanjem tih tehnologija s medicinom događa se paradigmatska promjena u samom poimanju ljudskog rađanja, razvoja i starenja. Stoga globalna tehnološka medikalizacija ljudske egzistencije, s jedne strane, se nameće kao znak napretka, dok s druge strane, budi neopisiv nemir i neizvjesnost. Tehnologija nije više kao pomoćno sredstvo, već zbiljnost koja je postala sebi svrhom zahvaljujući utjecaju sekularnih i relativizirajućih ideja o etici. Polako se gubi svijest o objektivnoj moralnosti i etičnosti u znanstveno-tehničkim istraživanjima. Ovdje se rađa etički relativizam, duh korisnosti i vladavina materijalističko-redukcionističkog poimanja čovjeka, a sama je etika lišena transcendencije. Način ophođenja sa životom sve više ostavlja dojam da je čovjek promašeno iskustvo koje treba popraviti, poboljšati i dovoditi do novog stanja, tj. transhumanog, odnosno posthumanog. Takvo ophođenje zadire u samu ontološku i identitetsku dimenziju čovjeka čija je narav svedena na puku evolucijsku činjenicu bez uporišta i konzistentnosti. Transhumanističke i posthumanističke ideologije odriču se ontologije subjekta, tiho i snažno nameću neku drugu antropologiju, odnosno vode ka post-antropologiji. Želja da se otkupljenje i blaženstvo čovjekova tijela događa po tehnologijama (o)stavlja ga u tjeskobu iz koje se ne može izvući bez Boga Stvoritelja i Otkupitelja. U takvoj dinamici, jasno je da se transhumanističko poimanje ljudske osobe nužno odudara od tradicionalne filozofsko-teološke koncepcije. Naime, transhumanistički antropološki model vidi čovjeka kao otvoreni sustav podložan raznim promjenama i manipulacijama pomoću tehnologija. Time čovjek ulazi u logiku proizvodnje i posljedično zastarjelosti. Teološko-bioetička antropologija postaje okosnica koja poziva na praćenje razvoja i osoba, na ispravno vrjednovanje ljepote ljudskog života unatoč patnjama, poteškoćama, hendikepima. Zdravlje i tehnologija potrebni su čovjeku, ali u novoj trasnhumanističkoj konstelaciji i koncepciji, zdravlju i tehnologiji je potreban izgrađen čovjek. U svjetlu tradicije crkvenog Učiteljstva i teoloških promišljanja, ovo doktorsko istraživanje nastoji aktualizirati drevne, nepresušne i nepovredive istine o čovjekovom dostojanstvu, o njegovoj otajstvenoj stvorenosti na sliku Božju, o njegovoj oslobađajućoj ovisnosti o Stvoritelju, o njegovoj nesvodivosti na puku materiju, o ljepoti i vrijednosti njegovih prirodnih granica, o stupovima čovječnosti kao što su čovjekovo „nadnaravno“ porijeklo i horizont, njegova drugost. Glavni izvor istraživanja ostaje objava dana u Svetom pismu, osobito u njenoj punini u osobi Isusa Krista, pravoga i savršenog čovjeka. Tehnološki skok kojim transhumanizam želi stvoriti hibridnog „čovjeka“, pokazatelj je gubitka smisla za život, i odraz unutarnjeg nezadovoljstva i umora. Teologija i bioetika nanovo su pozvane u takvoj tehnološkoj kulturi aktualizirati spomenute istine o čovjeku, jer je glavni izazov prije svega spasiti čovjeka, a to iziskuje integralnu ljudsku ekologiju i etiku granice.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Teologija

POVEZANOST RADA