Naslov
Iznik - osmanska keramika iz dubine Jadrana
(Iznik - Ottoman pottery from the depths of the Adriatic)

Urednik/ci
Zmaić Kralj, Miholjek

Prevoditelji
Stojević, McMaster

Vrsta, podvrsta i kategorija knjige
Uredničke knjige, monografija, ostalo

Izdavač
Dubrovački muzeji ; Hrvatski restauratorski zavod Vlade Republike Hrvatske

Grad
Dubrovnik

Godina
2016

Stranica
207

ISBN
978-953-7389-21-5

Ključne riječi
brodolom, istočni Jadran, otok Mljet, Osmansko carstvo, Iznik, keramika
(shipwreck, Eastern Adriatic, island of Mljet, Ottoman Empire, Iznik, Pottery)

Sažetak
Trgovački brod koji je svoje putovanje završio na pličini sv. Pavao nosio je bogati orijentalni teret namijenjen zapadnom tržištu. Među teretom najbrojnije i najbolje sačuvano bilo je keramičko posuđe proizvedeno u osmanskom gradu Izniku. Tijekom istraživanja pronađeno je preko šezdeset primjeraka ovog posuđa. Riječ je o radionicama koje su zahvaljujući pokroviteljstvu osmanskog dvora u razdoblju od 1475. do 1666. g. bile centar proizvodnje keramičkih obloga i stolnog posuđa. Keramičko posuđe bilo je prestižno, velikih dimenzija, složenog dizajna i kvalitetne izvedbe. Postaje iznimno cijenjeno tijekom 16. st. od Sultana Selima I do Murada III, dok za Sulejmana Veličanstvenog doživljava vrhunac u proizvodnji, kvaliteti izrade i dekoraciji. U drugoj polovici 16. st. ova keramika postaje popularna i na zapadu, stoga se kao skupocjena roba doprema brodovima u velike trgovačke centre poput Venecije. Tijekom 16. st. stilovi keramičkih proizvoda Iznika postepeno se mijenjaju što se odražava u pet dekorativnih faza od kojih samo prva, najranija nije zastupljena na posuđu pronađenom na brodolomu. Najraniji primjerci nastali su pod očitim utjecajem kineskog plavo-bijelog porculana i osmanskog metalnog posuđa. Složena dekoracija izvodila se u plavo bijelim tonovima, prvenstveno upotrebom kobaltno plave boje, a crtež su činili cvjetni motivi na tankim peteljkama isprepleteni lisnom arabeskom. U drugoj četvrtini 16. st. omiljeni dvorski umjetnik sultana Sulejmana Veličanstvenog, došljak s perzijskog dvora u Tabrizu, Şah Kulu uvodi novi stilski izričaj u osmansku umjetnost. Karakteriziraju ga gotovo iluzionistička umjetnička ostvarenja uz primjenu šire palete boja. Uz plavu i tirkiznu javlja se ljubičasta, maslinasto zelena i crna boja. Počinju se pojavljivati kompozicije s prikazom buketa koji proizlazi iz grma na dnu ukrasnog polja. Iz ovog stila u drugoj polovici 16. stoljeća razvija se klasični iznički stil obilježen cvjetnim naturalizmom, nazvan „četiri cvijeta“ prema četiri omiljena cvijeta simboličkog značenja: tulipanu, karanfilu, ruži i zumbulu. Kombinacija vertikalne kompozicije cvjetnih aranžmana i motiva uzburkanih valova na obodu postaje uobičajena, a u upotrebu ulaze nove, žarke boje poput reljefno crvene i smaragdno zelene. Nova crvena nije korištena u tankom sloju kao i ostale boje, već je nanošena tankom cjevčicom u gustom reljefnom sloju nalik vosku. Osim za Sulejmana Veličanstvenog, ovaj osebujan stil bio je omiljen i u vrijeme vladavine njegovih nasljednika, Selima II (1566-1574) i Murada III (1574-1595). Za njihove vladavine širi se repertoar motiva, pa se uz cvjetne i apstraktne motive počinju pojavljivati ljudski i životinjski likovi, brodovi na otvorenom moru, arhitektonski prikazi i mitska fantastična bića. Početkom 17. st. kvaliteta iznikčke keramike počinje postupno opadati, a radionice gube reputaciju koju su imale na svojem vrhuncu. Uzrok tome bila je povećana proizvodnja posuđa za šire tržište i njegova distribucija izvan granica carstva, a kasnije i slabljenje moći samoga Carstva. Grad Iznik s vremenom gubi pokroviteljstvo dvora na proizvodnjom, dok početkom 18. stoljeća proizvodnja keramike u gradu u potpunosti gubi značaj, a vodstvo u proizvodnji keramičkih predmeta preuzimaju drugi osmanski keramički centri.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Arheologija

POVEZANOST RADA