Naslov
Ljudska narav kao počelo pedagoške prakse u djelu Živana Bezića
(Human nature in the work of Živan Bezić)

Autori
Tomić, Draženko

Izvornik
Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine (0350-2791) 46 (2020), 1; 209-226

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Radovi u časopisima, članak, znanstveni

Ključne riječi
Živan Bezić, ljudska narav, osoba, ličnost, odgoj
(Zivan Bezic, human nature, person, personality, education)

Sažetak
Članak istražuje shvaćanje naravi i, posebno, pedagoške prakse kod Živana Bezića (1921–2007), znanstvenika i pisca, profesora pastoralne teologije i povremeno pedagogije, moralne teologije i ascetike, misiologije i župne administracije na splitskom bogoslovnom učilištu, autora više od tristo znanstvenih djela koja se bave pitanjima etike, askeze, odgoja, zatim pastoralnim, pedagoškim, lingvističkim i drugim temama. Iako Bezić o naravi ne raspravlja sustavno, on tu temu dotiče u više svojih djela, a posebno u knjigama Kršćansko savršenstvo (1986) i Etika i život (1995). Priroda (fyzis, natura) podrazumijeva sveukupnost svijetu urođene i prirođene materijalne i biološke stvarnosti koja nije plod čovjekova djelovanja. Ukupnost svih bića čini naravni red. Naravno savršenstvo je punina svih dobara koja pripadaju naravi nekog bića. Bezić o pojmovima priroda i narav govori kao o sinonimima, s tim da pojam narav dodatno podrazumijeva unutarnji, nepromjenljivi i bitni ustroj bića, počelo djelovanja bića. Kad govori o zakonima, Bezić prirodnima naziva one zakone koji reguliraju tijek prirodnih pojava, svojstvene organskom, anorganskom, materijalnom svijetu, dok, naravnim zakonima naziva one koji reguliraju slobodno ljudsko ponašanje. Bezić se u ovom bitno ne odvaja od tradicionalnog nauka o naravi kao počelu djelovanja bićā s ontološkim i antropološkim oznakama i prirode kao izvan-ljudskog tj. materijalnog, biljnog i životinjskog svijeta, odnosno, nešto uže i filozofski, prirode kao unutarnjeg principa ponašanja ili načina djelovanja neke stvari. Što se tiče čovjeka i njegove naravi, Bezić stoji na pozicijama tradicionalnog skolastičkoga nauka kako je naravni zakon jednak i obvezan za sve ljude i sve naraštaje, tj. uživa univerzalnu vrijednost. Ljudska narav (čovječnost, rekao bi Bezić) posebno je počelo ljudskog djelovanja. Čovjek može biti čovjek samo na čovječji način, u skladu sa svojom naravi. Ljudska je narav u sebi dobra, ali nepostojana. Posebna je oznaka ljudske naravi razumnost, pa u čovjeku može biti prirodno samo ono što je razumno. U čovjeku se nalazi i druga duhovna moć – volja, čiji objekt jest dobro. Ne smiju se previdjeti ni emocije. Navedenim moćima odgovaraju funkcije spoznaje, htijenja i osjećanja. Čovjek koji je odgojio i oplemenio do krajnjih mogućnosti sve svoje tjelesne, duševne, psihofizičke i moralne sposobnosti posjeduje naravno savršenstvo. Naravne kreposti (razboritost, pravednost, jakost i umjerenost) stječu se vježbom, imaju svoju naravnu svrhu, daju lakoću u djelovanju. Bezić nadnarav određuje kao savršenstvo naravi, kao puninu svih oznaka koje pripadaju nekom biću, kao skladno jedinstvo svih sastavnica koje ga sačinjavaju i služe ispunjenju njegove svrhe, čim vjerojatno i nehotice poistovjećuje nadnarav s naravnim savršenstvom. U trećem dijelu članka propitkuje se odgojivost ljudske naravi, odnosno raspravlja pojmovni okvir osoba – ličnost. Bezić se suprotstavlja onima koji tvrde da je ljudska narav neodgojiva, ali i onima koji tvrde da je sasvim podložna vanjskim utjecajima. Hvale je vrijedna njegova izreka: »odgoj nije nemoćan, ali nije ni svemoćan«, što znači: odgoj je moguć i učinkovit samo u granicama mogućnosti naravi i mogućnosti društva. Ovdje se Bezić dotiče i izgradnje ljudske ličnosti. Ličnost je ljudska osoba sa svojom specifičnom duhovnom fizionomijom koja ostvaruje puninu svog čovještva. Čine je prije svega svijest o vlastitom jastvu i individualnosti. Izlaganje o naravi, pa i Bezićevo, ima svoju primjenu u etici i moralu gdje se narav postavlja kao jedan od izvora morala. Svoje mjesto izlaganje o naravi ima i u odgojnim znanostima jer odgoj treba zasnovati na ljudskoj naravi, ali se ne smije zanemariti činjenica da se svaki odgoj zbiva u konkretnom društvu i za konkretno društvo. Bezićevo izlaganje o naravi ima značenje i što se tiče razvoja ljudske ličnosti jer odiše optimizmom i vjerom u mogućnost potpuno ostvarene ljudske ličnosti.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Pedagogija, Filozofija

POVEZANOST RADA