Naslov
Epilepsija sljepoočnog režnja i hipokampalna skleroza
(Temporal lobe epilepsy and hippocampal sclerosis)

Autori
Šimić, Goran

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Sažeci sa skupova, sažetak, ostalo

Skup
Postgraduate course “Selected chapters in epileptogenesis in developing brain”, University of Zagreb Medical School

Mjesto i datum
Zagreb, Hrvatska, 20.04.2006

Vrsta sudjelovanja
Predavanje

Vrsta recenzije
Domaća recenzija

Ključne riječi
epilepsija sljepoočnog režnja ; kindling ; hipokampalna skleroza ; elektroencefalografija (EEG) ; paroksizmalni pomak u depolarizaciji
(temporal lobe epilepsy ; kindling ; hippocampal sclerosis ; electroencephalography (EEG) ; paroxysmal depolarizing shift)

Sažetak
Klinička slika epileptičkih napadaja u najvećoj mjeri zavisi od lokalizacije lezije, a manje od njezine etiologije. Najčešća lokalizacija nastanka parcijalne epilepsije je sljepoočni režanj mozga, pa je epilepsija sljepoočnog režnja (TLE, temporal lobe epilepsy) i najčešća klinička slika epilepsije (obično složeni parcijalni napadaj s promjenom ponašanja i svijesti). Termin psihomotorna epilepsija odnosi se na stanje pri kojemu osim epileptičkih napadaja postoji i kronični psihijatrijski poremećaj (u rasponu od minimalne anksioznosti do teške psihoze), a kao rezultat oštećenja struktura temporalnog režnja: ako je uzrok psihopatologije epilepsija, liječimo se antiepilepticima, a antidepresivima i neurolepticima. Kako će se žarište nesvrsishodnog izbijanja ponašati ovisi o međuodnosu ekscitacijskih i inhibicijskih čimbenika unutar neuralnih krugova, a širenje epileptičke aktivnosti zahvaća i normalna (zdrava) područja moždane kore. Svaki neuron unutar žarišta napadaja ima stereotipni, sinhronizirani električni odgovor, tzv. paroksizmalni pomak u depolarizaciji (paroxysmal depolarizing shift, PDS) tj. naglu, veliku (20-40mV) i dugotrajna depolarizacija (50-200 ms) uslijed aktivacije AMPA i NMDA receptora koji generira veći broj AP što se u elektroencefalogramu (EEG-u) očituje karakterističnim šiljcima, odnosno šiljcima i valovima u interiktalnom razdoblju (za vrijeme kojeg nema kliničkih simptoma): šiljci nastaju uslijed ekscitatornog inputa, a valovi uslijed inhibitornih djelovanja. Većina neurona u normalnim okolnostima ne pokazuje obilježja PDS, ali ih se zbog svoje posebne uloge u procesima učenja i pamćenja (autoasocijativni matriks) može npr. vidjeti i u tijeku u uobičajene (normalne) aktivacije CA3 piramidnih neurona hipokampusa. Tzv. naknadna hiperpolarizacija putem polaritet-ovisnih Ca2+ i K+ kanala, te GABA-A (benzodiazepini pojačavaju, fenobarbiton pojačava ali ima i sedacijsko djelovanje) i GABA-B receptora određuje duljinu trajanja PDS (može biti skraćen i na druge načine: npr. putem blokade polaritet ovisnih Na+ kanala fenitoinom i karbamazepinom ili putem inhibicija GABA transaminaze valproatom). Brojni drugi čimbenici doprinose PDS i naknadnoj hiperpolarizaciji, npr. febrilne konvulzije, manjak vitamina B6 (piridoksal fosfat je kofaktor za dekarboksilazu glutaminske kiseline, GAD), steroidni hormoni (estrogeni, testosteron, progesteron) itd. Glavna teorija kojom se objašnjava nastanak TLE je tzv. teorija "čuvara vrata" (gatekeeper theory), pri čemu toga čuvara predstavljaju mahovinaste stanice hilusa fascije dentate. Naime, u normalnim okolnostima okidanje zvjezdolikih projekcijskih neurona entorinalne moždane kore putem vlakana perforantnog puta dovodi do aktivacije zrnatih stanica. Ta se aktivacija u normalnim okolnostima ne širi na susjedne zrnate stanice zbog fenomena okolne inhibicija (surround inhibition). Okolna inhibicija zrnatih stanica posredovana je GABAergičkim košarastim neuronima koje aktiviraju mahovinaste stanice hilusa fascije dentate (po svojoj aktivaciji ih ekscitiraju lokalne zrnate stanice). Smatra se da je u TLE aktivacija prejaka ili su degenerirane mahovinaste stanice odgovorne za okolnu inhibiciju zrnatih stanica. Navedena teorija potvrđena je u životinjskim modelima kindlinga ("potpaljivanja") tj. namjernog izazivanja epileptičkih napadaja ponavljajućom žarišnom visokofrekventnom stimulacijom. Dosadašnji nalazi dobiveni u eksperimentalnih životinja u kojih su epileptički napadaji izazvani kindlingom upućuju na činjenicu da GABAergički košarasti neuroni ne uspijevaju ograničiti sinhronizaciju okidanja drugih zrnatih stanica i nastanak epileptičkog statusa (status epilepticus, SE ; mora sinhrono okidati najmanje oko 1000 neurona da bi postojale kliničke manifestacije) uslijed smanjenja ekspresije delta i alfa-5 podjedinice GABA-A receptora na zrnatim stanicama, ako i alfa-2 i beta1-3 podjedinica u piramidnim neuronima Amonovog roga(Nishimura T et al., Neuroscience 2005), te internalizacije GABA-A receptora. Razumijevanje etiologije TLE ovisi o tome koliko eksperimentalni animalni modeli odražavaju epileptičke poremećaje u čovjeka. Čini se da navedeni modeli zasad nisu dovoljno dobri jer: 1) životinje s dugotrajnim SE imaju teška oštećenja mozga, 2) imaju česte generalizirane napadaje i 3) teške poremećaje ponašanja, dok su glavna obilježja TLE čovjeka: 1) parcijalni asimetrični napadaji s ograničenim oštećenjima mozga, bez generalizacije i SE, a neurološki su relativno normalni. Iako TLE povezana s nastankom hipokampalne skleroze počinje u djetinjstvu, obično sve do adolescencije ne dolazi do evaluacije za kirurški tretman. Hipokampalna skleroza je najčešći uzrok farmakološki rezistentne TLE i smatra se da je nedovoljno prepoznata i dijagnosticirana u djece, a sigurnost i učinkovitost kirurškog liječenja TLE u toj dobi je najbolja! Četiri su glavna neuropatološka tipa hipokampalne skleroze: Tip 1 (blagi oblik): sličan kontrolnim uzorcima, nema značajnog gubitka stanica u CA1 području, slojevi i granice jasno vidljivi ; Tip 2 (krpičasti oblik): gubitak CA1 piramidnih stanica u obliku “krpica”, ali CA1 područje nije atrofično ; već je izražen gubitak interneurona, ponekad se vidi povećano lokalno zadebljanje sloja zrnatih stanica ; Tip 3 (sklerotični oblik): CA1 područje je atrofično, gubitak piramidnih stanica >90%, preostale stanice razbacane, uslijed skrvčavanja tkiva i gubitka stanica razlikovanje slojeva je nemoguće ; obično je preostao samo stratum lacunosum-moleculare ; vidi se “sprouting” mahovinastih vlakana, te promjena raspodjele i morfologije interneurona ; Tip 4 (gliotični oblik): cijeli hipokampus je skvrčen i atrofičan, a ne samo CA1 područje ; vidi se gubitak svih tipova stanica, uključujući i inače relativno otporne zrnate stanice i GABAergičke kalbindinske interneurone.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Biologija, Temeljne medicinske znanosti, Kliničke medicinske znanosti

POVEZANOST RADA