Naslov
Utemeljenje metafizičkog egzistencijalizma u filozofskoj koncepciji Cornelia Fabra
(The Foundation of Metaphysical Existentialism in Cornelio Fabro's Philosophical Conception)

Autori
Vučetić, Marko

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Ocjenski radovi, doktorska disertacija

Fakultet
Filozofski fakultet

Mjesto
Zagreb

Datum
31.08

Godina
2009

Stranica
251

Mentor
Dadić, Borislav

Neposredni voditelj
Veljak, Lino

Ključne riječi
Cornelio Fabro, metafizički egzistencijalizam, egzistencija, bitak, osoba, Apsolut, sloboda.
(Cornelio Fabro, metaphysical existentialism, existence, the Being, person, the Absolute, freedom.)

Sažetak
Metafizički egzistencijalizam u filozofskoj koncepciji C. Fabra, temeljem kriterija dubokog 'ja', svoje utemeljenje pronalazi kako u konkretnoj egzistencijalnoj praksi, tako i u metafizičkoj uvjetovanosti ljudske egzistencije. Doprinos ovakve filozofije egzistencije ogleda se u integrativnom pristupu čovjeku i njemu vlastite stvarnosti. Naime, on nije doveden pred raskrižje u kojemu treba birati između teorije i prakse, znanja i vjere, imanencije i transcendencije, nego se integrativnom ulogom akta bivstvovanja sve ove čovjeku vlastite stvarnosti dovode u odnos komplementarnosti. Filozofija egzistencije biva shvaćena kao metajezik stvarnosti u smislu da joj stvarnost egzistentnog subjekta prethoduje. Ljudsko djelovanje se promatra kao djelovanje egzistentnog subjekta, odnosno kao egzistencijalno djelovanje ; dok se egzistencija promatra u svjetlu dinamizma akta bivstvovanja. Kada je riječ o čovjekovim vlastitostima, onda se one sagledavaju u egzistencijalnom horizontu dijalektike čovjekove veličine. Realnost i istina, bitak i egzistencija, sloboda i djelovanje izmiču zakonitostima odvojivog egzistencijalnog paralelizma ; čovjek je naprosto jedinstveno biće, njegovo djelovanje je egzistencijsko, egzistencijalno, slobodno, realno i istinito. U dijalektici čovjekove veličine, bazirane upravo na realnosti, na radikalnoj suprotstavljenosti mehanizmu ništavila, odigrava se egzistencijalno najznačajni događajaj – događaj realnosti i slobode. Afirmacija čovještva se stoga ostvaruje na način afirmacije slobode i istine, odnosno na način afirmacije prisutnosti egzistentnog subjekta. Prisutnost može biti shvaćena kao prisutnost realnosti i istine – tada je riječ o afirmaciji, ili na način prisutnosti neistine – tada je riječ o egzistencijalnoj dezintegraciji. Govor dezintegracije je govor tišine, odsutnosti komunikacije koji zaustavlja dinamizam dijalektike čovjekove veličine i egzistentnog subjekta iz inicijalnog stanja afirmacije čovještva i slobodnog djelovanja, dovodi u poziciju, trajnu ili privremenu, duhovne pustinje. Egzistencijalna drama duhovne pustinje, budući je čovjek biće koje djeluje, zahvaća njegov socijalni ambijent, polako prerasta u kulturu duhovne pustinje. Čovjeka tada sebe ne gleda kao osobu pozvanu na zajedništvo u smislu comunio, nego kao individuu opterećenu modalitetom manifestiranja svoga 'ja', odnosno mjesto egzistencijalne otvorenosti i solidarnosti ispunjava egzistencijalni egoizam. Integrativna snaga metafizičkog egzistencijalizma 'čuva' inicijalno stanje prisutnosti egzistentnog subjekta čineći ga raspoloživim za susret s drugim, osobito za susret s Apsolutom. Doprinos se ostvaruje kako na polju egzistencijalne ambijentalnosti, tako i na području ljudskog odnošenja na način realnog i istinitog djelovanja. Ambijentalnost svijeta i ambijentalnost kulture tada svjedoče u prilog razvoja egzistentnog subjekta. Struktura bitka i struktura realnosti, baš kao i struktura istine i egzistencije bivaju usuglašeni govorom već spomenute dijalektike čovjekove veličine. Njezinom snagom čovjek svoj identitet pronalazi u onome biti osoba. Čovjek time što jest, jest osoba. Ne postoje neki dodati kriteriji koje treba doseći da bi čovjek bio uzdignut na razinu osobe. Budući je osoba, čovjek je duhovno biće. Ovime Fabro uspješno implementira kršćanski nauk i tomističku filozofiju u misaono okružje filozofije egzistencije. Konkretno, duhovnost čovjeka odvodi od smrtnosti u besmrtnost, od vremenitosti u vječnost, od imanencije u transcendenciju, ali ne način isključivanja jednog od dvoga, nego isključivo na način egzistencijalnog optimizma pobjede i odgovornosti. Naime, time što je čovjek besmrtan, jača njegova odgovornost za vremenito djelovanje i za djelovanje u vremenitom. Transcendencija predstavlja konačni cilj imanenciji, a do cilja se ne dolazi bez odgovornog i sustavnog prelaska svih etapa puta. Ovime na površinu dolazi radikalni zaokret o mogućem pasivizmu u svijetu. Njemu nema mjesta jer čovjek mora djelovati, mora se razvijati, odnosno mora afirmirati svoje čovještvo, a to se postiže isključivo na način slobodnog izbora i unošenjem slobode u ovo mora. Konačnost egzistencije nije konačnost smrti ; konačnost smrti je konačnost imanencije, konačnost bića koja nisu duhovne naravi. Zbog navedenog, čovjek je glasnik života, a da bi to mogao biti treba tuđinac od smrti. Metafizički egzistencijalizam stoga nije filozofija egzistencije neopravdane ili moguće nade, nego filozofija egzistencije realne nade. Pitanje besmrtnosti ili smrtnosti je pitanje od izvornog egzistencijalnog značaja. Ovo postaje jasno kada se pitanje kontekstualizira u misaonom okružju rasprave o slobodi. Naime, sloboda je temeljna karakteristika gotovo svih filozofija egzistencija, i gotovo sve filozofije egzistencije izgrađuju argumentaciju u prilog afirmacije čovjeka kao slobodnog bića. Osobitost Fabrove filozofije sagleda se u tome što se sloboda poima s metafizičke i egzistencijalne točke gledišta, ali uvijek na način ovisnosti čovjeka kao kontingentnog bića o slobodi Apsoluta.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Filozofija

POVEZANOST RADA