Naslov
UTJECAJ TJELESNE AKTIVNOSTI NA REGULACIJU ŠEĆERNE BOLESTI

Autori
Štetić, Lucija ; Sporiš, Goran ;

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Sažeci sa skupova, sažetak, stručni

Izvornik
13. Kongres osoba sa šećernom bolešću Hrvatske / Bučević, Davor ; - Zagreb : HSDU, 2017, 45-45

ISBN
953-5353-34-22

Skup
13. Kongres osoba sa šećernom bolešću Hrvatske

Mjesto i datum
Vodice, Hrvatska, 20.04.2017. - 23.04.2017

Vrsta sudjelovanja
Pozvano predavanje

Vrsta recenzije
Domaća recenzija

Ključne riječi
Dijabetes
(Diabetes)

Sažetak
Kronične bolesti su među najčešćim i najskupljim zdravstvenim problemima koji se mogu spriječiti i kontrolirati. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO, 2010), kronične bolesti predstavljaju vodeći uzrok smrtnosti i invaliditeta u svijetu. Trendovi kažu da će do 2020. ukupni broj smrtnih slučajeva, uzrokovanih kroničnim bolestima narasti na 73%, a predstavljat će 60% svih bolesti stanovništva. Najistaknutije kronične bolesti mogu se liječiti poduzimanjem zajedničkih mjera doktora i kineziologa, prije svega preventivno djelujući na sprječavanje faktora rizika, kao što su povišena razina šećera u krvi, visoki krvni tlak, visoki kolesterol u krvi i prekomjerna tjelesna težina ili pretilost. Također, treba djelovati i na nezdrave prehrambene navike, tjelesnu (ne)aktivnost i psihosocijalne odnose. Metabolički sindrom, nazvan još i sindrom inzulinske rezistencije ili sindrom X, je grupa karakteristika koje zajedno povećavaju rizik od nastanka dijabetesa tipa 2 i bolesti srca. Ove karakteristike obuhvaćaju gojaznost, visoki krvni tlak, povišene razine šećera u krvi i visoke trigliceride. Održavanje tjelesne mase, šećera u krvi i razine kolesterola i triglicerida pod kontrolom doprinosi dužem životu i smanjuje rizik od srčanog i moždanog udara. Povećan rizik za razvoj dijabetesa tipa 2 i kardiovaskularnih bolesti zahtijeva terapijsku intervenciju visokog rizika. Temeljni pristup je redukcija tjelesne mase i povećana tjelesna aktivnost. Terapija lijekovima može biti prikladna za dijabetes i pogodna za smanjenje rizika od kardiovaskularnih bolesti. Međutim, neophodno je naglasiti kako je glavni uzročnik tome pretilost u kombinaciji sa izrazito lošim prehrambenim navikama. (Eckel i sur., 2005) Tjelesna neaktivnost doprinosi razvoju pretilosti i modifikaciji mišićne osjetljivosti na inzulin dok starenje uzrokuje postepeni gubitak mišićne mase i time dovodi do povećanja potkožnog masnog tkiva posebice u predjelu trbuha, što na kraju rezultira promjenama koje vrlo lako povećavaju inzulinsku otpornost. (Alberti i sur., 2005) Kod osoba koje boluju od dijabetesa preporuča se promjena životnog stila kao početak liječenja, kako bi došlo do smanjenja rizičnih faktora, a to uključuje povećanje tjelesne aktivnosti i kontrolirani unos kalorija. Ukoliko se nakon tih intervencija metaboličke abnormalnosti i dalje zadrže, liječenje bi se trebalo usmjeriti na terapiju šećerne bolesti tipa 2. i rizične faktore kardiovaskularnih bolesti (Hrvoj i sur., 2015). Utjecaj inzulina na kardiovaskularni sustav možemo svrstati u tri kategorije, čiji rad se pod utjecajem inzulinske rezistencije poremeti (kod metaboličkog sindroma). (Eckel i sur., 2005) a) Vazodilatacija krvnih žila b) Povećana apsorpcija natrija u bubrezima c) Povećana aktivnost simpatičkog sustava. Inzulin gubi vazodilatacijski učinak na krvne žile. Povećava apsorpciju natrija u bubrezima. Kako dolazi do vazokonstrikcije krvnih živa i povećane količine volumena, nastupa arterijska hipertenzija u metaboličkom sindromu. (Kuroda i sur., 1999) Utjecaj inzulinske rezistencije na metabolizam ugljikohidrata rezultira povećanom koncentracijom glukoze u krvi, a u fiziološkim uvjetima inzulin potiče ulazak glukoze u masne i mišićne stanice, te time ujedno utječe i na sintezu glukoze u jetri i bubrezima. Kod osoba koje boluju od metaboličkog sindroma pojavom inzulinske rezistencije ti procesi postaju sve slabiji, pa su za jednaki učinak tada potrebne veće koncentracije inzulina. (Eckel i sur., 2005) Kako bi gušterača nadoknadila takvo stanje, mora doći do sve veće sinteze inzulina, pa će tako poremećaji na razini stanica gušterače smanjeno lučiti inzulin a rezultat toga će biti razvoj šećerne bolesti i hiperglikemije. (Hrvoj i sur., prema Smirčić-Duvnjak, 2004 i Reaven 1995) Da bi smanjila pojavnost šećerne bolesti tipa 2, te da bi došlo do bolje inzulinske osjetljivosti kod šećernih bolesti, bitno je provoditi tjelesnu aktivnost koja će imati povoljan utjecaj na većinu faktora koji se javljaju kod metaboličkog sindroma. Kada se osoba koja boluje od šećerne bolesti tipa 1 redovito bavi tjelesnom aktivnošću, vrlo je izgledno da će u toku provođenja aktivnosti doći do pojave hipoglikemije, posebice u slučajevima gdje je razina glikemije bilježila niže vrijednosti prije početka aktivnosti. Kod tjelesne aktivnosti prije koje je glikemija indicirala veće vrijednosti, za vrijeme tjelesne aktivnosti doći će do povećanja vrijednosti glikemije. (Boule i sur., 2003) Tjelesna aktivnost snage u kojoj postoji opterećenje ili aktivnost koja je većeg intenziteta nego što je to kod tjelesne aktivnosti izdržljivosti tj. tjelesne aktivnosti aerobnog oblika, pokazala je veći utjecaj na mišiću masu, gdje kontrakcija mišića uzrokuje pozitivno djelovanje na inzulin, sličan kao što bi se postigao s unosom glukoze. Tjelesna aktivnost s otporom imat će povoljan utjecaj na osobe koje boluju od dijabetesa, te na regulaciju njihove bolesti, budući da smo svjesni kako sa procesom starenja dolazi do različitih promjena u organizmu čovjeka, pa tako opada ne samo količina mišićne mase, već i metaboličke funkcije (Holloszy, 1986). Štetić, Lucija.(2017). UTJECAJ TJELESNE AKTIVNOSTI NA REGULACIJU BOLESTI OSOBA STARIJE ŽIVOTNE DOBI S METABOLIČKIM SINDROMOM. doktorska disertacija. Zagreb, Kineziološki fakultet.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Pedagogija

POVEZANOST RADA