Naslov
Epistemološki pristup Kvirina Vasilja ljepoti i umjetnosti
(Kvirin Vasilj’s epistemological approach to beauty and art)

Autori
Tomić, Draženko

Izvornik
Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine (0350-2791) 42 (2016), 1; 117-137

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Radovi u časopisima, izvorni znanstveni rad, znanstveni

Ključne riječi
Kvirin Vasilj ; spoznajna teorija ; estetika ; lijepo
(Kvirin Vasilj ; epistemological theory ; aesthetics ; beauty)

Sažetak
Estetički i spoznajni nazori Kvirina Vasilja (Međugorje, 1917 – Chicago, 2006), filozofa i franjevca koji je živio i djelovao u USA, tema su ovog članka. Vasilj je pre - davanja iz estetike slušao u Zagrebu 1943. i u Beču 1944. godine, pa je, nezadovoljan ponuđenim, već tad odlučio jednom se ozbiljnije pozabaviti pitanjima estetike. Priznaje kako je provedbi te odluke pristupio s određenim ustezanjem svjestan činjenice da estetičkim temama nije posvećivao dostatnu pozornost. Uvjeren je kako je preoku - pacija drugim, temeljnim, filozofskim pitanjima − očito, spoznajnim pitanjima − po naravi stvari urodila originalnim mislima i u estetici. Dodatno zanimanje za ovdje naznačenu temu proizlazi iz činjenice kako izlaganja o ljepoti i umjetnosti ne pripa - daju uobičajenom kanonu skolastičkih tema. Ovdje posebnu pozornost posvećujemo knjizi Ljepota i umjetnost (1979). Vasilj o lijepom govori kao o temeljnom pojmu ljudske spoznaje, nesvodivom i neizvodivom, posve neovisnom o voljnim i osjetilnim težnjama. Lijepo je sve ono što se sviđa u samom činu neposrednih umskih zrenja. Ljepota nije osobina stvari, nego je ljepota ono što subjekt spoznaje kao lijepo. Otud ni nije moguće dokazati da je nešto lijepo, tvrdi Vasilj. Vasilj ističe praktičnu stranu umjetnosti: ona je djelatnost sa svrhom materija - liziranja ljudskih ideja i osjećaja, zadovoljenja čovjekove potrebe za ljepotom, pro - izvođenja sasvim određenih raspoloženja. Umjetnik se ne razlikuje od drugih ljudi po tom što bi imao velike ideje ili vatrena čuvstava koja ne bi posjedovali i drugi ljudi, tvrdi Vasilj, nego po tom što vlastitim idejama i čuvstvima zna dati adekvatnu osjetilnu formu. Uz to umjetnik prilikom proizvođenja umjetničkog djela istovremeno razvija i oblikuje vlastite ideje i osjećaje pa je umjetničko djelo »sintetično rađanje«. Umjetnost ne može riješiti pitanje o smislu čovjekova postojanja, tvrdi Vasilj, nego tek u materiji izraziti najdublje i najsnažnije ljudske osjećaje te zaustaviti nji - hovu prolaznost. Umjetnost kao slobodno ljudsko djelovanje postaje predmet etike, ipak ne u smislu da moralni zakon nameće posebna pravila ostvarivanja umjetničkog djela, nego u smislu da nalaže umjetniku da umjetnost ostvaruje u skladu s najvećom svrhom svog bića. Problemu umjetnosti pristupio je Vasilj sa svog specifičnog spoznajnog stanovišta i razgraničio umjetnost od nekih drugih teorijskih ili praktičnih područja ljudskog djelovanja. Iako Vasiljeva estetika afirmira i umjetnika i umjetničko djelo – stavlja naglasak na umjetnikovo nadahnuće i njegov um, ali ne zanemaruje ni materijalnu komponentu – čini se da Vasilj u govoru o lijepom ipak prednost daje subjektu. Do - nekle protivno Vasilju mi tvrdimo: estetski doživljaj nije u potpunosti automatizirana stvarnost koja se pojavljuje u svakoj spoznaji o realnosti stvari, kao što ni ljepota nije potpuno relativna stvarnost ovisna o vlastitom sviđanju ili nesviđanju.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Filozofija

Napomena
Epistemological and aesthetical views of Kvirin
Vasilj (Međugorje, 1917 – Chicago, 2006),
philosopher and Franciscan who lived and worked in
the USA, are discussed in this article. In 1943
Vasilj attended lectures in aesthetics in Zagreb,
and in 1944 in Vienna, but unsatisfied with the
scope offered, it was then that he decided to
pursue aesthetical issues more systematically at
some later point in life. This he accomplished in
the book Ljepota i umjetnost ( Beauty and Art ,
1979), where in the introduction he admits having
embarked upon this project reluctantly, aware of
the fact that he devoted little scholarly
attention to aesthetical topics. He believes that
his pursuit of other, foundational philosophical
issues − evidently, epistemological isssues – by
the nature of things has produced certain original
thoughts in aesthetics, too. Additional interest
in the here selected topic comes from the fact
that lectures in beauty and art do not fall within
the common canon of scholastic themes. Vasilj
speaks of beauty as a fundamental notion of human
knowledge, which is entirely independent from the
actions of will and senses. Beautiful is all that
is to the liking in the very act of intellectual
intuitions. Beauty is not the property of things
but beauty is what the subject understands as
beautiful. Hence it is not possible to prove that
something is beautiful, Vasilj reasons. Vasilj
emphasises the practical side of art: it is an
activity aimed at the materia - lisation of human
ideas and feelings, fulfilment of human need for
beauty, production of quite specific moods. An
artist does not distinguish himself from other
people by his great ideas or passionate feelings
inherent in all people, argues Vasilj, but by the
fact that he is able to wrap his ideas and senses
into a suitable perceptional form. In producing a
work of art, an artist also develops and shapes
his own ideas and feelings, making the work of art
a ‘synthetical birth’. Art cannot deal with issues
on the essence of human existence, states Kvirin
Vasilj, yet in the matter expresses most profound
and strongest human feelings and prevents their
evanescence. However, art as a free human activity
becomes the topic of ethics, not in the sense that
a moral law imposes special rules concerning the
crea - tion of a work of art, but in the sense
that it governs the artist to create art according
to the final cause of his being. Kvirin Vasilj
approached the issue of art from his specific
epistemological standpoint and made a clear-cut
distinction between art and some other theoretical
and practical fields of human activity. Although
Vasilj’s aesthetics promotes artist and artistic
work – places emphasis on artist’s inspiration and
his mind, yet does not disregard the material
component either – in his discussion on beauty
Vasilj seems to give precedence to the subject.
Partly contrary to Vasilj, we assert: aesthetical
expe - rience is not in its entirety an
automatised reality which appears in every
knowledge of the reality of things, just as the
beauty itself is not a fully relative reality
dependant on its own liking or disliking.

POVEZANOST RADA