Naslov
Političko predstavništvo u Hegelovoj znanosti u državi
(Political representation in Hegel's science of the state)

Autori
Vujeva, Domagoj

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Ocjenski radovi, doktorska disertacija

Fakultet
Fakultet političkih znanosti

Mjesto
Zagreb

Datum
04.02

Godina
2012

Stranica
228

Mentor
Lalović, Dragutin

Ključne riječi
Hegel, političko predstavništvo, država
(Hegel, political representation, state)

Sažetak
Polazište doktorskog rada Političko predstavništvo u Hegelovoj znanosti o državi odnos je „građanskog društva“ i „političke države“ u Filozofiji prava. Razlikovanjem te dvije sfere Hegel teorijski izražava jedan od najvažnijih rezultata Francuske revolucije: razdvajanje sfere ekonomskih i privatno-pravnih odnosa među pojedincima od sfere političkog zajedništva unutar države kao cjeline čovjekova opstanka u jednom narodu. No, upravo Hegel zahtijeva istovremeno posredovanje društvene i političke sfere, uz očuvanje njihove relativne autonomije, odnosno uspostavljanje njihovog „diferenciranog identiteta“. Ključni instrument tog posredovanja u Filozofiji prava je političko predstavništvo koje je izvedeno staleško-korporativnom zastupanjem velikih interesa građanskog društva u zakonodavnom tijelu. U radu su postavljene dvije glavne teze: prvo, Hegelova teorija predstavništva ne može se primjereno shvatiti tumači li ju se – što je često slučaj u sekundarnoj literaturi – kao ustupak prevladavajućim društvenim i političkim okolnostima Hegelova vremena, nego ima svoje mjesto u logičkoj strukturi Filozofije prava i razvijena je u direktnom otklonu spram predstavničke demokracije koju Hegel smatra neprimjerenom modernoj državi proizišloj iz Francuske revolucije. Drugo, upravo iz perspektive Hegelova nauka o političkom ustavu “interesno predstavništvo” razvijeno u Filozofiji prava može se shvatiti ne kao alternativa predstavničkoj demokraciji, nego kao njezin funkcionalni korektiv, odnosno sadržajna dimenzija modernog pojma predstavništva koja ništa manje ne pripada zbiljnosti moderne države. U prvom poglavlju prikazuje se razvoj pojma predstavništva od pravnog jezika kasne antike, preko srednjovjekovnog crkvenog, pravnog i političkog do modernog individualističkog značenja pojma, s posebnim naglaskom na one značenjske okvire i institucionalne oblike koji se utjecali ili posredno stoje u vezi s Hegelovom teorijom predstavništva. Zatim se, u drugom poglavlju najprije daje prikaz pruskog društvenog i političkog uređenja s početka 19. st. odnosno pruskih reformi kojima je pruska vlada od 1806. do 1819. postavila temelje preobrazbe Pruske iz apsolutističko-feudalnog režima u modernu državu. Takvim prikazom stječe se analitička osnova za primjerenu usporedbu pruskog realiteta s početka 19. st. i poimanja države u Filozofiji prava. Drugi dio poglavlja posvećen je različitim teorijama predstavništva nastalima iz potrebe za preciziranjem značenja pojma „zemaljsko-staleški ustav“, koji je prema čl. 13 Njemačkih saveznih akata trebao biti uveden u svim njemačkim zemljama. U trećem dijelu pogavlja pokazuje se da se Hegelova filozofijska znanost o državi ne može ocijeniti ni restaurativnom ni revolucionarnom, nego da je treba smatrati pokušajem posredovanja između modernog prirodnog prava i pozitivne znanosti o državi. Takvo posredovanje Hegel je smatrao mogućim nakon francuske revolucije, kojom je „umno pravo“ postalo imanentno pozitivnom pravu. Kada je pak riječ o teoriji predstavništva Filozofije prava, ona pokazuje glavne značajke njemačkih liberalno-konstitucionalnih modela onoga vremena. Budući da svoju teoriju predstavništva Hegel razvija u prvom redu kao način uspostavljanja diferenciranog identiteta građanskog društva i političke države, u trećem poglavlju prikazuje se geneza razdvajanja te dvije sfere u razvojnoj perspektivi Hegelove političke filozofije. To je razlikovanje, kako je pokazalo istraživanje, posljedica Hegelovog povezivanja modernog prirodnog prava i političke ekonomije, odnosno uvida da je upravo moderno građansko društvo, kao radno-razmjenska i privatno-pravna zajednica, povijesno mjesto realne emancipacije čovjeka. No takvo građansko društvo za Hegela više nije i ne može biti – kao za cijelu tradiciju prije njega – političko društvo ili politička država: zajedništvo modernog građanskog društva deficitarnog je karaktera jer odnosi u njemu nastaju nesvjesnom nužnošću odnosno imaju za cilj zadovoljenje privatnih interesa pojedinaca. Osim toga ono je zbog svoje ekonomske prirode opterećeno proturječnostima koji u konačnici vode njegovom unutrašnjem raspadu u dvije klase. Stoga je tek „politička država“, kao moment u prvom redu odvojen od antagonističke i privatnim interesima opterećene logike građanskog društva, sfera istinskoga, političkog zajedništva. U četvrtom poglavlju Hegelova teorija predstavništva razmatra se u sistematskoj perspektivi Filozofije prava, s posebnim naglaskom na Hegelovu koncepciju političkog ustava kao šireg institucionalnog mehanizma posredovanja građanskog društva i političke države. Zatim se na tragu Hegelove kritike predstavničke demokracije i oslanjanjem na istraživanje Giuseppea Dusoa, nastoji pokazati kako je u Hegelovom interesnom predstavništvu moguće vidjeti prevladavanje nekih nedostataka modernog pojma predstavništva, razrađenog u okviru teorije društvenog ugovora. Polazeći od naroda kao zajednice slobodnih i jednakih pojedinaca te opunomoćenja predstavnika, kao procesa kojim pojedinci prenose ovlast političkog djelovanja na najvišu državnu vlast, taj pojam naime ne dopušta zastupanje posebnih društvenih interesa niti istinsku participaciju građana u političkim poslovima. Kao odlučujući korak koji Hegelu omogućuje prevladavanje dualizma imanentnog modernom pojmu predstavništva ističe se njegovo povezivanje ideje slobode modernog prirodnog prava i modernog građanskog društva, odnosno njegov uvid da se moderni individulitet ne ozbiljuje kao apstrakcija, nego nastaje i uvijek se iznova potvrđuje u konkretnim društvenim odnosima. Zato su u zakonodavnoj vlasti predstavljene upravo organizacije proizišle iz podjele rada i interesnog udruživanja pojedinaca. No upravo reduciranjem ugovornog modela na teoriju građanskog društva, kako se natoji pokazati u drugom dijelu četvrtog poglavlja, Hegel previđa politički značaj demokratske konstitucije najviše državne vlasti, koji se sastoji u tome da se omogući njezino autonomno djelovanje i da se njeni nositelji istovremeno učine odgovornima onima koji su ih za to djelovanje opunomoćili. Ipak to ne znači da Hegelovu koncepciju treba odbaciti: navedeni prigovor ne odnosi se na stalešku skupštinu, nego na monarha i vladu koji su i kod Hegela prva instanca predstavljanja naroda. Analiza pojma predstavništva provedena u prvom poglavlju pokazala je naime da moderni parlamenti ne proizlaze iz starih staleških skupština, nego zauzimaju mjesto koje je u predmodernim vladavinama pripadalo kralju. Drugačije rečeno, u modernom predstavničkom sustavu, u kojemu je parlament, a ne kralj prva predstavnička instanca, institucija koja odgovara „staleškoj skupštini“ u Filozofiji prava bila bi kao i kod Hegela, dodatni element ustava preko kojega je moguća istinska participacija građana u političkim poslovima i posredovanje socijalne raznolikosti građanskog društva s općenitošću političke države.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Politologija

POVEZANOST RADA