Naslov
Odnos vjere i razuma kroz srednji vijek i renesansu
(The relationship between faith and reason through the Middle Ages and Renaissance)

Autori
Parlov, Mladen

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Poglavlja u knjigama, znanstveni

Knjiga
Zapad, vjera i razum. Der Westen, Glaube und Vernunft, Zbornik radova

Urednik/ci
Polegubić, Adolf ; Vulić, Boris

Izdavač
Hrvatski dušobrižnički ured, Frankfurt am Main

Grad
Frankfurt

Godina
2015

Raspon stranica
41-70

ISBN
978-3-9815964-3-4

Ključne riječi
vjera, razum, srednji vijek, skolastika, renesansa, Anzelmo, Bernard, Petar Abelardo, Toma Akvinski, humanisti, Marulić.
(faith, intellect, Middle Ages, scholasticism, Renaissance, Anselm, Bernard, Peter Abelard, Thomas Aquinas, humanists, Marulic.)

Sažetak
Autor je članak podijelio u četiri dijela. U prvom istražuje misao sv. Anzelma te zaključuje kako Anzelmo, u svijetu obilježenom kršćanskom duhom, nastoji darovanoj vjeri ponuditi razumske razloge zbog kojih treba vjerovati (fides quaerens intellectum). Na tragu Platona i Augustina, zaključuje autor, Anzelmo smatra da u čovjeku već postoji trag onoga što traži. Vjera koja traži razumijevanje je ona ista koja otkriva tko je Bog, koja otkriva ime Božje. Tako se u Amzelmovoj misli događa nešto što bismo mogli nazvati „kružna“ spoznaja: na kraju se otkriva ono od čega se je krenulo, što se je pretpostavljalo, no sada kao otkriveno ujedno je i produbljeno, pojašnjeno. U drugom dijelu članka autor osvjetljava govor o prvenstvu između vjere i razuma, odnosno spor između Bernarda i Abelarda. U raspravi koja se je vodila između Bernarda i Abelarda za obojicu je na snazi bilo Anzelmovo načelo: fides quaerens intellectum. No dok sveti Bernard, tipični predstavnik monaške teologije, stavlja naglasak na prvi dio definicije, to jest na fides–vjeru, Abelardo, koji je znanstvenik, insistira na drugom dijelu, tj. na intellectusu, na razumijevanju pomoću razuma. Za Bernarda samu vjeru resi duboka sigurnost, utemeljena na svjedočanstvu Svetog pisma i na učenju crkvenih otaca. Vjera je uz to ojačana svjedočanstvom svetaca i nadahnućem Duha Svetoga u duši pojedinih vjernika. Bernard, teolog, monah i mistik, zaključuje autor, odnijet će pobjedu nad filozofom i logičarem Abelardom. Abelardova duboka želja za razumijevanjem istina vjere ostala je donekle nezadovoljena, tj. bolje rečeno, on sam je ponudio nesigurne i jednostrane odgovore na pitanja koja je postavljao i koja su mu se postavljala. Na pitanje odnosa vjere i razuma cjeloviti i zadovoljavajući odgovor ponudit će trinaesto stoljeće, odnosno Toma Akvinski, o kojem autor progovara u trećem dijelu članka, istaknuvši kako je Akvinac ponudio izvanrednu sintezu i suglasje vjere i razuma ponajprije kroz priznavanje autonomije razuma, odnosno razlikovanje dva načina stjecanja spoznaja, jednog znanstvenog (put razuma), a drugi autoriteta (vjera koja vjeruje objavi). Među njima ne može biti sukoba jer oba puta (vjere i razuma) potječu od istog Izvora te vode istom Izvoru. U završnom četvrtom dijelu članka autor istražuje filozofsko-teološku misao kasnog srednjeg vijeka o odnosu vjere i razuma, ističući kako su filozofi iteolozi nominalisti odvojili vjeru od razuma, no kako su istodobno postojali kršćanski humanisti, poput Marka Marulića, koji su na tragu zdrave kršćanske tradicije, naglašavali suglasje vjere i razuma.

Izvorni jezik
Hrvatski

POVEZANOST RADA