Naslov
Zbrinjavanje radioaktivnog otpada – svjetska praksa i hrvatski izazovi
(Disposal of radioactive waste - the world practice and Croatian challenges)

Autori
Veinović, Želimir

Izvornik
Kemija u industriji : časopis kemičara i tehnologa Hrvatske (0022-9830) 65 (2016); 420-423

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Radovi u časopisima, prikaz, ostalo

Ključne riječi
radioaktivni otpad; skladište; odlagalište
(radioactive waste; storage; repository)

Sažetak
Ideja „dobre prakse“ u gospodarenju radioaktivnim otpadom (RAO) i istrošenim nuklearnim gorivom (ING) mijenja se s napretkom inženjerskih znanja i tehnologija, ali već niz desetljeća uključuje nekoliko postupaka: predobradu RAO i ING (kompaktiranje, spaljivanje, solidifikaciju i sl.), pakovanje u spremnike i odlaganje koje podrazumijeva odvajanje otpada od okoliša nizom, mahom slabopropusnih, barijera i/ili ukapanje u tlo. Hrvatski program gospodarenja RAO-m službeno je, na neki način, započeo još 1979. godine, u razdoblju izgradnje NE Krško. Tadašnja ideja odlagališta bila je bitno drukčija, budući da je u sklopu Jugoslavije bila predviđena izgradnja desetak nuklearki i središnjeg odlagališta RAO. Projekt je rezultirao prijedlogom 13 makrolokacija za smještaj odlagališta RAO na području bivše Jugoslavije, a kao potencijalne lokacije za smještaj odlagališta u Hrvatskoj tada su predloženi: okolica Slunja, Kričko brdo kod Novske i područje sjevernog Korduna između Gline, Topuskog i Vrginmosta. Kad je ideja „saveznog nuklearnog programa“ napuštena, briga za RAO prepuštena je Sloveniji i Hrvatskoj te 1984. kreće novi, združeni program, a hrvatski zasebni program odabira lokacije za odlagalište, ovaj put isključivo nisko i srednje radioaktivnog otpada, 1988. godine. Program staje 1997. odabirom „4 preferentne lokacije“ i nije nastavljen niti ponovo započet do unazad dvije godine, nastavkom ideje odlaganja na jednoj, preostaloj lokaciji. Lokacija „Trgovska gora“, preciznije „Čerkezovac“ prezentirana je javnosti u nekoliko navrata nakon čega je lokalna zajednica javno odbila takvo rješenje. Trenutno u Hrvatskoj postoje dva službena, veća, zatvorena skladišta RAO, niz radioaktivnih predmeta i materijala izbačenih iz uporabe koji se čuvaju na mjestu nastanka te tri lokacije s prirodno radioaktivnim materijalima u obliku jalovine, odnosno odlagališta pepela. Plan sanacije lokacija s prirodno radioaktivnim materijalima postoji, a RAO iz dva postojeće skladišta te ostali institucionalni RAO iz Hrvatske planira se spremiti u centralno skladište unutar slijedećih par godina. Prihvat jedne polovine otpada iz Nuklearne elektrane Krško (NEK) i to nisko i srednjeradioaktivnog (NSRAO), planira se za 2023. godinu, a odlagalište oko 2060. godine. ING će se skladištiti na lokaciji NEK od 2019. na dalje. U usporedbi s navedenim postojećim odlagalištima, slovensko rješenje za izgradnju odlagališta predstavlja objekt s nizom mogućih problema i loših posljedica, s obzirom da se slovenska lokacija za odlagalište NSRAO nalazi u vodonosniku. Hrvatski program, metodologija i legislativa ne dopuštaju ni uzimanje u obzir, a kamo li odabir lokacija kao što je „Vrbina“. Konačno, osim što se cjelokupni RAO, za koji Hrvatska snosi odgovornost, ne može izvesti u Sloveniju te što je slovensko rješenje locirano u zagrebačkom vodonosniku, status quo pregovora s lokalnom zajednicom na jednoj preostaloj hrvatskoj lokaciji je, u najmanju ruku, nezadovoljavajući. Još uvijek je otvoreno pitanje što će biti s hrvatskim radioaktivnim otpadom.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Geologija, Rudarstvo, nafta i geološko inženjerstvo

Napomena
Članak je temeljen na predavanju doc. dr. sc. Želimira Veinovića “Zbrinjavanje radioaktivnog otpada – svjetska praksa i hrvatski izazovi”, održanom 27. travnja 2016. u sklopu tribine “Novi aspekti zaštita okoliše u Hrvatskoj u okviru Europske unije”, koju organiziraju Hrvatsko društvo kemijskih inženjera i tehnologa (HDKI) i Sekcija za ekološko inženjerstvo.

POVEZANOST RADA