Naslov
Predgovor
(Preface)

Autori
Mimica, Ninoslav

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Poglavlja u knjigama, stručni

Knjiga
Ljiljana Kerepčić Ratkaj: Alzheimer u mojem domu – Obiteljske istinite priče

Urednik/ci
Mimica, Ninoslav

Izdavač
Hrvatsko društvo za Alzheimerovu bolest i psihijatriju starije životne dobi

Grad
Zagreb

Godina
2016

Raspon stranica
6-7

ISBN
978-953-7959-48-7

Ključne riječi
Alzheimerova bolest, bolesnik, demencija, Hrvatska, njegovatelj, obitelj, priče, Hrvatska Alzheimer alijansa
(Alzheimer's disease, patient, dementia, Croatia, carer, family, stories, Croatian Alzheimer Alliance)

Sažetak
Alzheimer u mojem domu PREDGOVOR Alzheimer, vjerojatno najpoznatiji eponim današnjice, vrio je polako (ali sigurno) napredovao prema svojoj današnjoj globalnoj prepoznatljivosti i „slavi". Od davne 1906. godine, kada je opisan tzv. prvi slučaj, pa do ovoga što sada zovemo epidemija, koja pogađa 47 milijuna oboljelih na svijetu plus još tri puta toliko ljudi koji ih neposredno okružuju i njeguju, ova bolest je prolazila kroz različite faze. U početku je ta „bolest zaboravljanja" (njem. „Krankheit des Vergessens"), kako ju je nazvao njemački psihijatar i neuropatolog Alois Alzheimer (1864.-1915.), izazvala je veliku pozornost, svi su se čudili kako to tako mlade osobe naglo oboljevaju od tako teške i smrtonosne bolesti. Pored slavne Alzheimerove Auguste Deter, opisani su i drugi slučajevi mlađih osoba, muškaraca i žena koji su imali sličnu kliničku sliku. I onda nakon 10-15 godina, sve je splasnulo, ti rijetki slučajevi bili su opisani i analizirani u medicinskoj literaturi, nađene su „patognomonične promjene, plakovi i vretena" tj. patološke nakupine u mozgu oboljelih, koje je bilo moguće čak i makroskopski vidjeti, ali svakako bolje mikroskopski nakon specifičnog bojenja histoloških preparata. Ljudska znatiželja bila je zadovoljena, a medicinski i znanstveni interes pomaknuo se na druga područja, ostavljajući ove bolesnika na brigu sebi i svojim obiteljima. Prošlo je nekih 50-tak godina (1920.-1970.) kako se na ovom polju ništa značajno nije događalo, jer naprosto nije bilo značajnije" kliničko-znanstvene aktivnosti. Potom, razvojem novih tehnika u medicini, koje su omogućile slikanje, odnosno snimanje mozga kod živog čovjeka, odnosno bolesnika, ponovo se javio interes za ovu skupinu bolesnika. Paralelno, razvojem civilizacije, industrijalizacijom, i sveukupnim napretkom društva, dolazi do postupnog, ali signifikantnog produljenja ljudskog vijeka, što počinje mijenjati i humanu patologiju. Sve veći i veći broj starijih ljudi unutar populacije doveo je do porasta broja osoba s demencijom u kliničkom radu svakog liječnika. U tradicionalnim sredinama sve je više višegeneracijskih obitelji, te interakcija tri i više generacija postaje sve dulja, pa do izražaja dolazi utjecaj starenja i morbiditeta starijih dobnih skupina na život i rasuđivanje mlađih. S druge pak strane, u tzv. modernim (zapadnim) sredinama, gdje je nametnut standard osnivanja vlastitih porodica, tj. odlazak iz roditeljskog doma po završetku školovanja, starije osobe ubrzo ostaju same i eventualnu brigu za oboljelog člana nemaju više s kime podijeliti. Bogatija društva nastoje ponuditi adekvatnu skrb za oboljele, starije, nemoćne, no kako „ljubavi nikad dosta" svima na neki način i sama pomisao na starost postaje mučna priča, o kojoj je najbolje sada ne misliti. Interesantno je, a sigurno ne i slučajno, da prvi antidementiv, lijek koje je registriran za liječenje Alzheimerove bolesti dolazi tek 1992. godine, 40 godina nakon prvog psihofarmaka (klorpromazin). Kroz tih 40 godina inovativna farmaceutska industrija iznjedrila je na svjetsko tržište stotine lijekova svih mogućih indikacija, no za Alzheimere se nitko nije previše brinuo. Svakako da je tomu doprinijelo i mišljenje da se radi o rijetkoj bolesti mlađih ljudi, što se danas pokazalo potpuno pogrešno, jer svi danas znaju da se radi o vrlo čestoj patologiji starije populacije, o bolesti koja je hottic'n.t, dugotrajna i fatalna, te u krajnoj liniji vrlo skupa, pogotovo kada se uzimaju u obzir indirektni troškovi. S jedne strane neznanje, odnosno pogrešno vjerovanje, ali s druge strane svakako i stigma demencije, nešto je što je bitno doprinijelo sadašnjem stanju „zaostatka u znanosti" na ovom području. Naime, iako je danas područje Alzheimera, vjerojatno najživlje unutar istraživanja CNS-a (centralnog nervnog sistema), teško je nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Tako, gledajući samo lijekove, kao potencijalnu mogućnost terapije (izliječenja/zalječenja/stabilizacije bolesti, za sada imamo samo 5 molekula, koje su registrirane kao lijekovi za ovu indikaciju i koje pomažu u skrbi za ove bolesnike, lako svi maštamo o čudotvornom lijeku, vakcini, tableti, koja bi„ubila bolest" kao što to rade na pr. antibiotici, za sada to još uvijek spada u sferu dalje, a ne bliže, budućnosti. No, kako se kaže - nada umire posljednja i na novim terapijama se mora svakodnevno raditi. Dok se ove ljudske želje ne ostvare, i dok čovjek ne savlada Alzheimera, s njim treba znati i moći živjeti, po mogućnosti kvalitetno, što je dulje moguće, te dostojanstveno do kraja. A to je najlakše ostvariti kroz obitelji oboljelih, identificirajući primarnog neformalnog njegovatelja, kojemu treba pružiti svekoliku pomoć. Prvenstveno edukaciju, kroz učlanjenje u na pr. Hvatsku udrugu za Alzheimerovu bolest, putem savjetovališta, u osobnim kontaktima s drugim njegovateljima ; novi njegovatelj dobit će odgovore na brojna pitanja koja mu se svakodnevno nameću. Zatim, kroz brošure i tekstove namijenjene u tu svrhu, ali isto tako i kroz grupe samopomoći. Savjetodavna aktivnost treba se provoditi osim putem njegovatelja i kroz stručne osobe (neurolozi, psilhljatrl, socijalni radnici, psiholozi, logopedi, medicinske sestre, fizioterapeuti, radni ttripeutl i drugi), koja se također može pružati putem Udruge, jer će na taj način biti ekspeditivnija i bolje prihvaćena. Uključivanje njegovatelja u volonterske aktivnosti (pomaganje drugima, širenje svijesti o Alzheimeru prigodom brojnih manifestacija, kao što su na pr. Svjetski dan Allhilmerove bolesti i sl.) vrlo je vrijedno za društvo, ali i za same njegovatelje, jer služl njihovom „odmaku" i priječi izgaranje (tzv.„burn-out sindrom"). Isto tako rušenje stigme, kroz javno druženje (koncept Alzheimer Cafe-a), je vrlo blagotvoran u istrajanju njegovatelja u njihovom plemenitom poslu, i to je ono što društvo treba prepoznati i poticati. No, na kraju, kako to obično biva u našem materijalističkom društvu 21. stoljeća, puno toga se svodi na novac bez kojega se ne može. Stoga i njegovatelji, kao heroji ove bolesti, osim javnog priznanja za svoj 24- satni trud, zavrjeđuju i primjerenu nagradu društva, u smislu financijske potpore, onoliko koliko društvo može i želi dati, odnosno vratiti, svojim često vrlo vrijednim i zaslužnim prethodnicima, koji su gradili ono u čemu svi mi danas živimo. Tek ono društvo, koje bude bezrezervno prijateljski nastrojeno spram osoba s demencijom, moći će za sebe tvrditi da dosiže suvremene civilizacijske norme. Prof. dr. sc. Ninoslav Mimica Pročelnik Zavoda za biologijsku psihijatriju i psihogerijatriju Klinika za psihijatriju Vrapče Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Kliničke medicinske znanosti

Napomena
Knjiga je promovirana 16.06.2016. godine u Hrvatskom liječničkom Domu, Šubićeva 9, Zagreb. O knjizi su govorili recenzenti: prof. dr. sc. Veljko Đorđević, prof. dr. sc. Vlado Jukić i prim. dr. Marina Kovač, zatim urednik prof. dr. sc. Ninoslav Mimica i autorica knjige Ljiljana Kerepčić Ratkaj.

POVEZANOST RADA