Naslov
Znak radikalne drugosti. Julije Knifer i ontologija apsolutne slike
(The Sign of Radical Otherness. Julie Knifer and Ontology of the Absolute Image)

Autori
Purgar, Krešimir

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Sažeci sa skupova, pp prezentacija, znanstveni

Izvornik
Slika i anti-slika. Julije Knifer i problem reprezentacije. / - Zagreb, 2015

Skup
Slika i anti-slika. Julije Knifer i problem reprezentacije

Mjesto i datum
Zagreb, Hrvatska, 08.12.2015. - 09.12.2015

Vrsta sudjelovanja
Predavanje

Vrsta recenzije
Domaća recenzija

Ključne riječi
apsolutna slika ; Julije Knifer ; apstrakcija ; ikonička razlika ; ikonička simultanost
(absolute image ; Julie Knifer ; abstraction ; iconic difference ; iconic simultaneity)

Sažetak
Temeljnu ideju apsolutne slike kod Julija Knifera izložit ću polazeći od klasičnih teza rodonačelnika vizualne semiotike Charlesa Sandersa Peircea, te fenomenoloških uvida o prirodi slike Martina Seela. U Peirceovoj semiotičkoj teoriji jedno od ključnih mjesta zauzima pojam “ikoničkog znaka” ili hipoikone. Kao što je poznato, ikonički znak vezan je uz ono što predstavlja (tj. čega je znak) svojim vizualnim kvalitetama tj. obilježjima koje dijeli sa svojim referentom, kao što su boja, oblik, obris i sl. Bez obzira na stupanj sličnosti, ikonički znak uvijek pretpostavlja određenu razinu prilagodbe mediju u kojemu se pojavljuje, neki oblik standardizacije i konvencionalizacije, kako bi uopće mogao predstavljati nešto što nije on sam. Međutim, Peirce kaže da ikonički znak može biti toliko sličan onome što predstavlja da razlika između jednog i drugog može potpuno nestati. Problem odnosa slike i znaka u tom trenutku postaje presudan, kako za ontologiju slike tako i za ontologiju slikovnog znaka. S druge strane, za Seela je paradigmatska slika upravo ona koja se razlikuje od kontinuiteta izvanslikovne površine tako što ne pokušava izvanslikovnome na bilo koji način konkurirati (simbolizacijom, oponašanjem, itd). Svaki oblik figuracije u slici je “dodatno postignuće” u odnosu na izvornu, paradigmatsku, nepredmetnu sliku. Kniferovi meandri su apsolutne slike upravo zato jer ne ostvaruju nikakvo dodatno postignuće. Apsolutne slike smiju prikazivati samo sebe i ništa izvan sebe ; one nisu simboli, znakovi, modeli, reference niti relacije. Ako ih, zbog njihove imanentne i nužne vidljivosti ipak želimo smatrati znakovima, tada su apsolutne slike samo znakovi vlastite apsolutne slikovitosti. Međutim, meandri su apsolutne slike i apsolutni znakovi ne samo zato što se ne odnose baš ni na što drugo nego na sebe same, nego zato što, istodobno, nikada ne dovode u pitanje vlastitu vidljivost. Nasuprot njima, Crne slike Ada Reinhardta bave se upravo problemom vlastite vidljivosti i ne- vidljivosti. Razlika između Knifera i Reinhardta pokazat će se ključnom za razumijevanje ontologije apsolutne slike.

Izvorni jezik
Engleski

Znanstvena područja
Znanost o umjetnosti

POVEZANOST RADA