Pregled bibliografske jedinice broj: 788784
Tko se smije i što se smije u vicu: Antanaklaza kao model humora
Tko se smije i što se smije u vicu: Antanaklaza kao model humora // "Tko se zadnji smije, nije shvatio vic": Humor u svakodnevnoj komunikaciji / Marks, Ljiljana ; Jambrešić Kirin, Renata ; Marković, Jelena ; Polgar, Nataša ; Rudan, Evelina (ur.).
Zagreb: Institut za etnologiju i folklOris tiku (IEF), 2015. str. 26-26 (predavanje, domaća recenzija, sažetak, znanstveni)
CROSBI ID: 788784 Za ispravke kontaktirajte CROSBI podršku putem web obrasca
Naslov
Tko se smije i što se smije u vicu: Antanaklaza kao model humora
(Who's Laughing and What's Allowed in Joke: Antanaclasis as a Model of Humour)
Autori
Nikolić, Davor
Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Sažeci sa skupova, sažetak, znanstveni
Izvornik
"Tko se zadnji smije, nije shvatio vic": Humor u svakodnevnoj komunikaciji
/ Marks, Ljiljana ; Jambrešić Kirin, Renata ; Marković, Jelena ; Polgar, Nataša ; Rudan, Evelina - Zagreb : Institut za etnologiju i folklOris tiku (IEF), 2015, 26-26
ISBN
978-953-8089-01-5
Skup
"Tko se zadnji smije, nije shvatio vic": Humor u svakodnevnoj komunikaciji
Mjesto i datum
Zagreb, Hrvatska, 19.11.2015. - 20.11.2015
Vrsta sudjelovanja
Predavanje
Vrsta recenzije
Domaća recenzija
Ključne riječi
antanaklaza; homonimija; humor; polisemija; retorika; stilistika; vic
(antanaclasis; homonymy; humour; polysemy; rhetoric; stylistics; joke)
Sažetak
U suvremenim se retoričkim i stilističkim priručnicima antanaklaza najčešće definira kao ponavljanje riječi različita leksičkog značenja, a istoga podrijetla (npr. izreka Calvina Coolidgea: The business of America is business.) ili ponavljanje homonimnih riječi različita značenja (npr. Prvi put idem na put.). U prvome tipu, koji bi se mogao imenovati polisemijskim, osvješćuju se značenjske razlike u riječima istoga podrijetla ili im se pridaju nova značenja, dok je u drugome, homonimijskome tipu naglasak često na postizanju humornoga učinka uočavanjem prividnih etimoloških veza. Prvi se tip nerijetko izjednačava sa silepsom ili dijaforom, a drugi s etimološkim figurama paronomastičnog učinka. Ovaj rad želi problematizirati upotrebu antanaklaze kao modela humora u vicevima kao osobitom narativnom žanru. Analizirani korpus predstavljaju zapisi viceva iz Arhiva rukopisnih zbirki Katedre za hrvatsku usmenu književnost na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Dvojaka narav i funkcija antanaklaze odražava se i u humoru koji se postiže u vicevima, a srodnost s dijaforom i silepsom utječe na raspon humorističnoga potencijala. Polisemija i homonimija u vicevima s antanaklazom kao modelom humora ne mogu se razumjeti samo iz lingvističke perspektive nego zahtijevaju i retorički i folkloristički pristup, odnosno stavljanje naglaska na krajnji učinak i neposredni kontekst kazivanja. Izlaganje propituje i usmenost kao conditio sine qua non vica s obzirom na homonimni tip antanaklaze koji se, budući da najčešće (kao i u naslovu izlaganja) nije i homofoničan (primjerice: Dođe lik doktoru i kaže: Doktore, doktore, suzi mi oko! I doktor mu suzi oko.), najbolje realizira u pisanoj inačici.
Izvorni jezik
Hrvatski
Znanstvena područja
Filologija
