Naslov
Kvirin Vasilj o ljepoti i umjetnosti
(Kvirin Vasilj on beauty and art)

Autori
Tomić, Draženko

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Sažeci sa skupova, sažetak, znanstveni

Izvornik
Knjiga sažetaka / - Zagreb : Hrvatsko filozofsko društvo, 2015, 143-146

Skup
24. Dani Frane Petrića

Mjesto i datum
Cres, Hrvatska, 20.09.2015. - 26.09.2015

Vrsta sudjelovanja
Predavanje

Vrsta recenzije
Nije recenziran

Ključne riječi
Kvirin Vasilj; estetika; umjetnost; ljepota
(Kvirin Vasilj; aesthetics; art; beauty)

Sažetak
Izlaganje obrađuje estetičke nazore Kvirina Vasilja (Međugorje, 1917–Chicago, 2006), filozofa i franjevca koji je živio i djelovao u USA. Između njegovih blizu 600 bibliografskih jedinica ovdje je posebna pozornost posvećena knjizi Ljepota i umjetnost (Chicago-Roma-Zürich-Toronto: ZIRAL, 1979). Iako napisi o ljepoti i umjetnosti ne spadaju u kanon skolastičkih tema, Vasilj im posvećuje upravo dostatnu pozornost proizišlu iz njegove posebne spoznajne teorije kroz koju promatra estetičku problematiku. Dio napisa o ovim temama potječe iz vremena dok je Vasilj bio književni kritičar čikaškog franjevačkog tjednika Danica (priloge je objavljivao: 1951–1954, 1956, 1958–1959, 1964–65, 1967–1971, 1974–1978, 1989). Tu je polemizirao je s Miroslavom Krležom (posebno 1956., a prigodice i u drugim člancima) i polemizirao (posebno 1953. godine) s hrvatskim književnikom Viktorom Vidom (1913–1960). Lijepo se sastoji u posebnom skladu predmeta i čovjekove moći spoznavanja, tvrdi Kvirin Vasilj u svom glavnom estetičkom djelu. Spoznaju ljepote nekog predmeta izjednačava sa spoznajom njegove stvarnosti: to nisu dvije stvarno različite spoznaje nego jedna te ista. Umjetnost je, pak, obratni postupak od čovjekova izvornog doživljavanja ljepote: umjetnost ne pronalazi svoj predmet – ona ga stvara. Umjetnici proizvađanjem umjetničkih djela stvaraju izvornu ljepotu u sebi i u svijetu. Umjetnost je ljudska djelatnost koja ima cilj »poljepšati ljudski život pomoću zornih zrenja«, kaže Vasilj. Umjetnost se prikazuje kao skladan spoj dvaju različitih elemenata: duhovnog i sjetilnog, umjetnikova unutarnjeg svijeta i nekog izvanjskog elementa (kamen, note, boja…). Bez duhovnog elementa umjetnost ne bi posjedovala u sebi ljudski značaj. Bez sjetilnog elementa umjetnik ne bi bio u stanju svoje misli i osjećaje materijalizirati i učiniti dostupnim. Logično, za potpun estetski doživljaj nekoga umjetničkog djela pretpostavlja se da se njegova duhovna komponenta ne razdvaja od sjetilne, nego da ih se zorno spoznaje u njihovu sintetičnom spoju. Prema Vasiljevu uvidu, vrijednost umjetnosti ne slijedi iz njezine nakane da rješava probleme ljudskog postojanja, što je posao filozofije, nego iz tog što ispunjava ljudske težnje za doživljajem ljepote. Umjetnost tek opisuje različite čovjekove osjećaje prema tajni života, nastoji materijalizirati, i koliko je do nje, ovjekovječiti neki jedinstveni doživljaj, misao, osjećaj ili događaj. Ona uspijeva zaustaviti mijenu i prolaznost ljudskog bića i na fizički način ovjekovječiti najdublje i najsnažnije ljudske osjećaje. Zahvaljujući umjetnosti čovjek se odupire uništenju najvećih ljudskih vrijednosti i nastoji ih produžiti u vječnost. Odatle njezina moć i snaga: ublažiti tugu nad najvećim prirodnim uništenjem čovjeka, nad smrću. Čovjek u uživanju ljepote traži besmrtnost jednako kao i u opsluživanju ćudorednog zakona. Svako je umjetničko djelo također predmet moralnog promatranja i ocjenjivanja. Moralno promatranje umjetničkih djela ne stvara njihovu estetsku vrijednost nego je pretpostavlja. Da nešto bude estetski lijepo, nije dovoljno, da bude moralno. Ali, ako neko umjetničko djelo ne posjeduje svoju moralnu ljepotu, njegova je estetska vrijednost manje vrijednosti. Umjetnost ne znači neko imitiranje nego izvorno i slobodno proizvođenje, kaže Kvirin Vasilj. Upravo je izvornost jedna od osnovnih oznaka pravih umjetničkih djela. Ali, da neko umjetničko djelo bude zaista veliko, za to nije dovoljno da bude pod svaku cijenu izvorno (originalno), ono treba posjedovati veličinu ideja i čuvstava. Prava se umjetnost mora preporučivati svojim ljubiteljima samo i jedino svojom unutarnjom vrijednošću, a ne nametanjem izvana. »Umjetnost se ne smije propisivati poput medicine, koja je gorka, a koju ipak dobrovoljno uzimamo, jer nam razum i razboritost kažu, da je potrebna.« Ako je umjetnost slobodno stvaranje, onda isto tako treba biti slobodno čisto promatranje umjetnosti. »Estetsko bi uživanje umjetnosti trebalo biti slobodno kao što je slobodno disanje zraka, upotreba gesta i uživanje jela. Umjetnost bi dakle trebala biti predmet slobodnog proučavanja i istraživanja«, zaključuje Kvirin Vasilj.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Filozofija

Napomena
The paper discusses aesthetic views of Kvirin Vasilj (Međugorje, 1917–Chicago, 2006), philosopher and Franciscan who lived and worked in the USA. Among his 600 bibliographical units, special attention will here be given to his book Ljepota i umjetnost / Beauty and Art (Chicago-Roma-Zürich-Toronto: ZIRAL, 1979). Although the beauty and art do not fall within the canon of scholastic themes, the attention Vasilj devotes to them results from his own cognitive theory through which he views aesthetic problems. Some of his writings on this topic date from the time when Vasilj was a literary critic of the Chicago Franciscan weekly, Danica (he contributed in the period: 1951–1954, 1956, 1958–1959, 1964–65, 1967–1971, 1974–1978, 1989). Here he debated with Croatian writers Miroslav Krleža (notably in 1956, and occasionally also in other articles) and with Viktor Vida (notably in 1953). The beautiful consists of a special harmony of object and human cognitive ability, Kvirin Vasilj argues in his major aesthetic work. He equates the cognition of the beauty of an object with the cognition of its reality: these two cognitions are not genuinely different but are the same. Art, however, is a reversed process from the man’s original experience of beauty: art does not find its object – art creates it. By creating works of art, artists create original beauty within themselves and within the world. According to Vasilj, art is a human activity whose aim is to »beautify human life by means of intuitions«. Art is presented as a harmony of two different elements: spiritual and sensitive, artist’s inner world and an external element (stone, musical notes, colour…). Without the spiritual element, art would be deprived of the human meaning within it. Without the sensitive element, artist would not be able to materialise his thoughts and feelings and make them accesible. Logically, a full aesthetic experience of a work of art thus presupposes that its spiritual component does not separate from the sensitive one, but are genuinely perceived in their synthetic union. Vasilj holds that the value of art does not proceed from its ambition to solve the problems of human existence, which is the objective of philosophy, but from the fact that it fulfils human aspirations towards the experience of beauty. Art merely describes diverse human feelings towards the secret of life, it aims to materialise, and in conformity with its power, to make a unique experience, thought, feeling or event eternal. Art succeeds in its mission to overcome changes and transience of human being, and in a physical way to provide the most profound and most powerful human emotions with an eternal frame. Thanks to art, man defies destruction of the greatest human values, and persists in their continuity to eternity. That is the source of art’s power and strength: to soothe sorrow over man’s greatest natural destruction, over death. By indulging in beauty, man seeks immortality, just as he does by observing a moral law. Every work of art is also subject to moral scrutiny and evaluation. Moral observation of the works of art does not create their aesthetic value, but presupposes it. For something to be beautiful in aesthetic terms, its moral value would not suffice. But if a work of art possesses no moral beauty, its aesthetic value would be devalued. Art does not imply imitation but original and free production, Kvirin Vasilj argues. Originality is one of the main features of the genuine works of art. But for a work of art to be truly great, it should not necessarily be original at every cost, it should possess the magnitude of ideas and senses. Genuine art should recommend itself to its true lovers solely and uniquely with its inner value, and not by imposing itself upon them: »Art should not be prescribed like a medicine which, though bitter, we voluntarily administer, because our mind and reason tell us that we need it.« If art is free creation, then equally free should be the true appreciation of art. Kvirin Vasilj concludes that »aesthetic enjoyment in art ought to be free in the same way as the breathing of air, human gestures and enjoyment in food. Art should, therefore, be a subject-matter of free study and research«.

POVEZANOST RADA