Naslov
Filozofija Kvirina Vasilja (1917–2006) kao »filozofija života«
(Kvirin Vasilj’s Philosophy as a “Philosophy of Life”)

Autori
Tomić, Draženko

Izvornik
Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine (0350-2791) 40 (2014), 1(79); 215-231

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Radovi u časopisima, članak, znanstveni

Ključne riječi
Kvirin Vasilj; filozofija života; ontologija; antropologija; sloboda; sreća; ljubav
(Kvirin Vasilj; philosophy of life; ontology; anthropology; freedom; happiness; love)

Sažetak
Članak obrađuje temeljna filozofska usmjerenja franjevca Kvirina Vasilja (Međugorje, 1917. – Chicago, 2006), koji je veći dio svog života proveo u USA. Za Vasilja je filozofija »znanost koja istražuje smisao i svrhu ljudskog postojanja « te određuje ulogu, značenje i vrijednost pojedinačnih znanosti, jer spoznaje najopćenitija načela stvarnosti. Vasilj je svoju filozofiju nazvao »filozofija života«, pojašnjavajući kako je njezin zadatak baviti se pitanjima smisla čovjekova postojanja i umiranja, poticati poštovanje i ljubav čovjeka prema čovjeku, ali i raščlanjivati pojmove i dokazivati tvrdnje koje nadilaze čovjekovo iskustvo. Ona izrasta iz dviju činjenica: čovjek sebi ne podjeljuje vlastito postojanje i čovjek ne umire po vlastitoj odluci. Vasiljeva filozofija života u svojoj je biti »transcendentna ili opća ontologija« kao »osnovna znanost o biću i bitku utemeljena na općem iskustvu« sa zadatkom oblikovanja osnovnih spoznaja o bitku i biću (»praizvorne spoznaje«). Ovakvim pristupom mišljenju Vasilj prednost daje ontologiji pred epistemologijom. Dosegnuti apsolutni početak iskustvenog svijeta i zakoračiti u novi svijet metafizike po Vasilju je moguće samo na jedan način: spojiti više sistolnih spoznaja koje polaze od iskustva u nove i izvorne spoznaje koje razotkrivaju svijet kao u sebi konačan niz fizički povezanih uvjeta i iz njih zaključiti na postojanje nekog bića od sebe kao bezuvjetno nužnog. Vasiljeva filozofija života ostvaruje se i u svom drugom liku – kao filozofija o čovjeku. U pristupu čovjeku Vasilj polazi od jedinstva tijela i duha, ali upozorava na bitnu razliku između tih sastavnica: čovjek je po svom tijelu ograničen, a po svom duhu bezmjeran. Vasilj uočava neku (imanentnu) finalnost u čovjekovom djelovanju, ali tvrdi i to kako je u sferi zadnjih pitanja o svrsi vlastitog postojanja čovjek prisiljen priznati (poveliko) neznanje. Upućuje na dvije za čovjeka prevažne spoznaje: spoznaja Božjeg postojanja i spoznaja besmrtnosti ljudskog duha. Prema Vasiljevu uvidu, čovjek postupno napreduje u ostvarivanju vlastitog bitka u vremenu. Iako ne preferira skotistički (i franjevački) primat volje nad razumom, Vasilj veliku pozornost posvećuje slobodi volje i savjesti. On sreću prepoznaje u čovjekovu djelovanju u skladu s njegovim najsavršenijim spoznajama. Da bi čovjek ostvario život u slobodi i sreći, Vasilj predlaže življenje i žrtvovanje vlastitog života iz ljubavi prema drugom. Veličina »ljubavnog polja« koje čovjek oko sebe stvara jedino je mjerilo njegove veličine.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Filozofija

Napomena
The paper examines the fundamental philosophical topics of the Franciscan Kvirin Vasilj (Medjugorje, 1917 – Chicago, 2006), who spent most of his life in the USA. Vasilj defines philosophy as »the science that researches the meaning and purpose of human existence« and also defines the role, significance and value of the individual sciences, for it examines the most general principles of reality. His philosophy Vasilj called the “philosophy of life, ” explaining that its task is to deal with the issues of the meaning of human existence and death, to encourage respect and love of a man for another man, but also to analyze concepts and prove claims that go beyond human experience. Philosophy grows out of two facts: the man himself does not make his own existence and does not die by his own decision. Vasilj’s “philosophy of life” is fundamentally a “transcendent or general ontology” as “the basic science of creature and being founded on general experience” with the task of forming basic knowledge about creature and being (»spontaneous cognitions«). With this approach, Vasilj gave precedence to ontology over epistemology. According to Vasilj, to reach the absolute beginning of the empirical world and step into a new world of metaphysics is possible only in one way: by connecting more systolic cognitions, based on experience, into new and original knowledge which reveals the world as the final series of physically related conditions from which the existence of a being a se as unconditionally necessary can be concluded. Vasilj's philosophy of life can also be accomplished in another form – as philosophy of man. In his approach to man Vasilj starts from the union of the body and soul, but warns about the great difference between these components: man is limited by his body and infinite by his soul. Vasilj observes an immanent finality in human activity, but also claims that a man is forced to admit his own ignorance in the sphere of the last questions about the purpose of his own existence. Vasilj refers to two truths of paramount importance for man: of God’s existence and of immortality of the human soul. According to Vasilj’s insight, man gradually advances in the accomplishment of his own being in time. Although he shows no preference to the Scotistic (and Franciscan) priority of the will over reason, Vasilj pays great attention to free will and consciousness. He understands human happiness as an action in accord with his most perfect knowledge. For a man to accomplish a life in freedom and happiness, Vasilj proposes living and sacrifice of one’s own life out of love for another. The magnitude of the “love field” that man creates around himself is the only measure of his greatness.

POVEZANOST RADA