Pregled bibliografske jedinice broj: 743605
Nematerijalno kulturno naslijeđe kao jedna od najznačajnijih odrednica kulturne i nacionalne identifikacije, rad stručnog povjerenstva i državne uprave u Hrvatskoj
Nematerijalno kulturno naslijeđe kao jedna od najznačajnijih odrednica kulturne i nacionalne identifikacije, rad stručnog povjerenstva i državne uprave u Hrvatskoj // Zbornik radova Dani evropskog naslijeđa 2012/2013: Međunarodno stručno savjetovanje o nematerijalnom kulturnom naslijeđu povodom 10 godina od usvajanja UNESCO Konvencije o zaštiti nematerijalnog kulturnog naslijeđa (Goražde 2013) / Mitrović, Predrag (ur.).
Sarajevo: Federalno ministarstvo kulture i sporta Federacije Bosne i Hercegovine, 2014. str. 223-233
CROSBI ID: 743605 Za ispravke kontaktirajte CROSBI podršku putem web obrasca
Naslov
Nematerijalno kulturno naslijeđe kao jedna od najznačajnijih odrednica kulturne i nacionalne identifikacije, rad stručnog povjerenstva i državne uprave u Hrvatskoj
(Intangible cultural heritage as one of the most important factors of cultural and national identification, the work of expert committee and governmental department in Croatia)
Autori
Ceribašić, Naila
Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Poglavlja u knjigama, pregledni
Knjiga
Zbornik radova Dani evropskog naslijeđa 2012/2013: Međunarodno stručno savjetovanje o nematerijalnom kulturnom naslijeđu povodom 10 godina od usvajanja UNESCO Konvencije o zaštiti nematerijalnog kulturnog naslijeđa (Goražde 2013)
Urednik/ci
Mitrović, Predrag
Izdavač
Federalno ministarstvo kulture i sporta Federacije Bosne i Hercegovine
Grad
Sarajevo
Godina
2014
Raspon stranica
223-233
ISBN
978-9958-11-127-3
Ključne riječi
nematerijalna kulturna baština, Povjerenstvo za nematerijalnu kulturnu baštinu, Odjel za etnografsku i nematerijalnu kulturnu baštinu Ministarstva kulture, Hrvatska
(intangible cultural heritage, National committee for the intangible cultural heritage, Department for ethnographic and intangible cultural heritage of the Ministry of culture, Croatia)
Sažetak
Baština, odnosno naslijeđe u bosanskoj terminologiji, termin je koji sve više potiskuje pojmove narodne ili tradicijske kulture, folklora i tradicije, opskrbljujući ih dodatnom vrijednošću, stabilnošću i iskoristivošću. Njegova se današnja upotreba najčešće izravno oslanja na poimanje naslijeđa koje je 2003. proklamirano UNESCO-vom Konvencijom o očuvanju nematerijalnog kulturnog naslijeđa. Hrvatska je u tom programu veoma aktivna još od doba Remek-djela usmenog i nematerijalnog naslijeđa čovječanstva, koje je prethodilo donošenju Konvencije. Do danas je trinaest hrvatskih elemenata upisano na UNESCO-ve liste, čime je Hrvatska jedna od najzastupljenijih zemalja svijeta. Do toga je došlo spletom različitih faktora među kojima posebno treba izdvojiti: a) dugovječni sustav zaštite, očuvanja, obnavljanja i javnog promicanja hrvatske tradicijske kulture, koji se u novije doba – utjecajem tzv. kritičke etnologije, folkloristike i etnomuzikologije koje su se od 1970-ih razvijale ponajprije u Institutu za etnologiju i folkloristiku – djelomice profilirao upravo u smjeru naglasaka iz UNESCO-va programa ; b) inzistiranje dijela stručnjaka uključenih u Povjerenstvo za nematerijalnu kulturnu baštinu pri Ministarstvu kulture na tome da lokalne zajednice i nositelji određenog kulturnog elementa trebaju imati središnji autoritet u svim aspektima programa – od odabira i definiranja odabranoga kulturnog elementa, preko osmišljavanja i provođenja mjera njegova očuvanja na nacionalnoj razini, do ispisivanja nominacija za UNESCO-ve liste i eventualnog daljnjeg razvoja projekta u slučaju međunarodnog upisa ; c) predan, pravovremen i samopouzdan rad Ministarstva i pridruženih stručnjaka na međunarodnom planu te prilično tijesna suradnja Ministarstva, stručnjaka i lokalnih zajednica na nacionalnoj razini. I u primjeru Bosne i Hercegovine, čini se da bi od presudne važnosti bilo i teorijski se i praktički fokusirati na lokalne zajednice, nositelje kulturnih elemenata, odnosno na današnju dinamiku kulturnih elemenata i njihovu ulogu i funkciju u društvenom životu, dok su povijesna ukorijenjenost i standardizirana, kulturno-historijski bazirana stručna znanja od sekundarne važnosti ili se čak, u nekim interpretacijama, shvaćaju i kao smetnja osmišljavanju i provedbi UNESCO-va programa. Čini se da idealni primjeri očuvanja, gledajući iz UNESCO-ve perspektive, podrazumijevaju svojevrsnu dijalošku etnografiju pri ispisivanju nominacija (tj., u širem smislu, pri oblikovanju projekata očuvanja i zaštite nematerijalnog naslijeđa), koja će, dakako, reflektirati stvarnu dijalogičnost, međusobno uvažavanje i suradništvo među ključnim akterima, a to su: a) same zajednice baštinika (nasljednika) i praktičara odabranoga kulturnog elementa (koji čestoput djeluju u okviru kulturnih organizacija iz sfere civilnog, nevladinog sektora): b) tijela državne i lokalne uprave te c) širok spektar znalaca i stručnjaka kojima je osnovni zadatak da posreduju između prethodnih dviju skupina aktera i ujedno da predočavaju i promiču živo naslijeđe kakvo je definirano i Konvencijom.
Izvorni jezik
Hrvatski
Znanstvena područja
Znanost o umjetnosti, Etnologija i antropologija
POVEZANOST RADA
Projekti:
189-1890668-3141 - Tradicijska kultura, globalizacija i lokalne prakse (Vitez, Zorica, MZOS ) ( CroRIS)
Ustanove:
Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb
Profili:
Naila Ceribašić
(autor)