Naslov
Laboratorijska dijagnostika Wilsonove bolesti
(Laboratory diagnostics of Wilson's disease)

Autori
Vukasović, Ines

Izvornik
Biochemia Medica (1330-0962) 11 (2001), 1-2;

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Radovi u časopisima, kongresno priopcenje, znanstveni

Ključne riječi
Wilsonova bolest; laboratorijska dijagnostika
(Wilson's disease; laboratory diagnostics)

Sažetak
Wilsonova bolest (hepatolentikularna degeneracija) je autosomno recesivni poremećaj nakupljanja bakra u različitim tkivima, uglavnom u jetri, mozgu, leđnoj moždini i bubrezima. Iako se radi o nasljednom poremećaju, značajne patološke promjene i klinički simptomi javljaju se uglavnom u pubertetu i ranoj adolescenciji, a ponekad tek u 40-im. Učestalost bolesti je 1:30000 u općoj populaciji, a frekvencija učestalosti nositelja genetičke pogreške je 1:90. Oba roditelja moraju biti nositelji genetičke pogreške da bi se ispoljila bolest u 25% njihove djece. Gen koji je odgovoran za nastanak Wilsonove bolesti nalazi se na 13-om kromosomu i nazvan je ATP7B. Poznato je preko 40 mutacija tog gena. Većina nastaje spontano i prenosi se na slijedeće generacije. Dijagnoza Wilsonove bolesti postavlja se jednostavnim laboratorijskim testovima i u simtomatskih i u asimptomatskih bolesnika. Najsigurniji test za pretraživanje blesti je određivanje koncentracije bakra u 24-satnoj mokraći. Određuje se koncentracija ceruloplazmina u krvi (u 5-15% oboljelih razina je normalna, a 20% heterozigota ima nisku razinu). Bakar u serumu je snižen zbog povećanog odlaganja u tkivima, prisutne su abnormalonosti biokemijskih pokazatelja karakterističnih za insuficijenciju jetre, mokraćna kiselina može biti snižena, prisutna je hemolitička anemija ili sniženi broj leukocita. U nejasnim slučajevima prati se ugradnja 64Cu u ceruloplazmin. U bolesnika s izraženim neurološkim ili psihijatrijskim simptomima, oftalmološkim pregledom nađu se Kayser-Fleischerovi kornealni prstenovi kao posljedica taloženja bakra. Biopsijom jetre nađu se karakteristične mikroskopske promjene uključujući mikro- i makrovezikularne promjene, steatozu i fibrozu, te povećana količina bakra po g suhe tvari tkiva jetre (>250mg/g). Molekularnom dijagnostikom moguće je pretraživanje postojanja mutacije u kodirajućoj regiji gena ATP7B metodom SSCP. Da bi se ustanovilo o kojoj mutaciji se radi potrebno je napraviti sekvencioniranje te regije. Genotipizacija se preporučuje za pretraživanje u obiteljima s poznatom mutacijom, jer je potrebno započeti liječenje u asimptomatskom periodu.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Temeljne medicinske znanosti

POVEZANOST RADA