Pregled bibliografske jedinice broj: 657586
Kapelica sv. Martina u Vlaškoj ulici i svetčevi prikazi u Zagrebu tijekom 17. i 18. stoljeća
Kapelica sv. Martina u Vlaškoj ulici i svetčevi prikazi u Zagrebu tijekom 17. i 18. stoljeća // Putovima europske nematerijalne baštine u 21. stoljeću: Sveti Martin, simbol dijeljenja
Dugo Selo, Hrvatska; Zagreb, Hrvatska, 2013. (predavanje, nije recenziran, sažetak, ostalo)
CROSBI ID: 657586 Za ispravke kontaktirajte CROSBI podršku putem web obrasca
Naslov
Kapelica sv. Martina u Vlaškoj ulici i svetčevi prikazi u Zagrebu tijekom 17. i 18. stoljeća
(St Martin's Chapel in Vlaška street and saint's images in Zagreb during the 17th and 18th century)
Autori
Šourek, Danko
Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Sažeci sa skupova, sažetak, ostalo
Skup
Putovima europske nematerijalne baštine u 21. stoljeću: Sveti Martin, simbol dijeljenja
Mjesto i datum
Dugo Selo, Hrvatska; Zagreb, Hrvatska, 04.10.2013. - 05.10.2013
Vrsta sudjelovanja
Predavanje
Vrsta recenzije
Nije recenziran
Ključne riječi
sv. Martin; Vlaška ulica; ikonografija
(St Martin Vlaška ulica; iconography)
Sažetak
Usprkos njegovoj popularnosti u sjeverozapadnom djelu Hrvatske, prikazi sv. Martina u Zagrebu nisu osobito česti. Uz kapelicu podno Susedgrada povezanu s mjesnim blaženikom istoga imena, vizualne manifestacije svetčeva čašćenja danas su koncentirane na područje Kaptola, Nove Vesi i Vlaške ulice. Kao svojevrsno žarište njihova širenja ističe se pri tome zagrebačka katedrala, a kao najistaknutiji topos kapelica u povijesnoj Laškoj Vesi. Iako pomalo čudi da niti jedan od mnogobrojnih oltara koji su tijekom proteklih stoljeća resili zagrebačku katedralu nije bio posvećen sv. Martinu, ovaj je svetac (u sklopu opsežnijih ikonografskih cjelina) svojom prisutnošću obilježavao neka od najznačajnijih mjesta njezine unutrašnjosti. Na samom ulazu, posjetitelje je katedrale dočekivao monumentalni oltar posvećen sv. Mihaelu koji je posve slobodno stajao na početku glavnoga crkvenoga broda. Središnju nišu sa skulpturom titulara okruživali su kipovi svetoga ugarskoga kralja Stjepana (kojem je katedrala izvorno bila posvećena), sv. Martina te svetih Josipa i Mateja. I u prostoru prezbiterija sveti je Martin zauzimao – s liturgijskoga motrišta – osobito važno mjesto. Opisi zagrebačke katedrale iz XVII. i XVIII. st. opetovano naime svjedoče o postojanju raskošne kustodije u sklopu čije je elaborane skulptorske dekoracije sv. Martin upotpunjavao skupinu ugarskih vladarskih svetaca. Skulptura sv. Martina stajala je i na oltaru posvećenom sv. Emeriku koji je do obnove potkraj XIX. st. stajao uz drugi stupac između glavnoga i sjevernoga broda crkve. Konačno, u naglašenije osobnom kontekstu, svetoga Martina moglo se zateći i prikazanoga na atičkoj slici oltara posvećenog apostolskim prvacima svetima Petru i Pavlu, koji je u tzv. vanjskoj sakristiji katedrale dao postaviti zagebački biskup Martin Borković (1667. – 1687.). Niti jedan od navedih prikaza sv. Martina – kao ni ikonografske cjeline koje su sačinjavali – više se ne nalaze u zagrebačkoj katedrali. Uklonjeni su – a neki od njih i zauvjek izgubljeni – tijekom obnova započetih već krajem XVIII. st. Ipak, u svetištu katedrale od sredine XIX. st. do danas vjernike promatra kip svetoga biskupa, dio vrijednoga ranohistoricističkoga ansambla münchenskoga kipara Anselma Sickingera.
Izvorni jezik
Engleski
Znanstvena područja
Povijest umjetnosti
Napomena
Usprkos njegovoj popularnosti u sjeverozapadnom djelu Hrvatske, prikazi sv. Martina u Zagrebu nisu osobito česti. Uz kapelicu podno Susedgrada povezanu s mjesnim blaženikom istoga imena, vizualne manifestacije svetčeva čašćenja danas su koncentirane na područje Kaptola, Nove Vesi i Vlaške ulice. Kao svojevrsno žarište njihova širenja ističe se pri tome zagrebačka katedrala, a kao najistaknutiji topos kapelica u povijesnoj Laškoj Vesi. Iako pomalo čudi da niti jedan od mnogobrojnih oltara koji su tijekom proteklih stoljeća resili zagrebačku katedralu nije bio posvećen sv. Martinu, ovaj je svetac (u sklopu opsežnijih ikonografskih cjelina) svojom prisutnošću obilježavao neka od najznačajnijih mjesta njezine unutrašnjosti. Na samom ulazu, posjetitelje je katedrale dočekivao monumentalni oltar posvećen sv. Mihaelu koji je posve slobodno stajao na početku glavnoga crkvenoga broda. Središnju nišu sa skulpturom titulara okruživali su kipovi svetoga ugarskoga kralja Stjepana (kojem je katedrala izvorno bila posvećena), sv. Martina te svetih Josipa i Mateja. I u prostoru prezbiterija sveti je Martin zauzimao – s liturgijskoga motrišta – osobito važno mjesto. Opisi zagrebačke katedrale iz XVII. i XVIII. st. opetovano naime svjedoče o postojanju raskošne kustodije u sklopu čije je elaborane skulptorske dekoracije sv. Martin upotpunjavao skupinu ugarskih vladarskih svetaca. Skulptura sv. Martina stajala je i na oltaru posvećenom sv. Emeriku koji je do obnove potkraj XIX. st. stajao uz drugi stupac između glavnoga i sjevernoga broda crkve. Konačno, u naglašenije osobnom kontekstu, svetoga Martina moglo se zateći i prikazanoga na atičkoj slici oltara posvećenog apostolskim prvacima svetima Petru i Pavlu, koji je u tzv. vanjskoj sakristiji katedrale dao postaviti zagebački biskup Martin Borković (1667. – 1687.). Niti jedan od navedih prikaza sv. Martina – kao ni ikonografske cjeline koje su sačinjavali – više se ne nalaze u zagrebačkoj katedrali. Uklonjeni su – a neki od njih i zauvjek izgubljeni – tijekom obnova započetih već krajem XVIII. st. Ipak, u svetištu katedrale od sredine XIX. st. do danas vjernike promatra kip svetoga biskupa, dio vrijednoga ranohistoricističkoga ansambla münchenskoga kipara Anselma Sickingera. Čini se kako je najraniji među zabilježenim svetčevim prikazima bio onaj na kustodiji koja se je – prema povijesnim opisima – nalazila na sjevernoj strani svetišta katedrale. Ovdje je prvi bilježi zagrebački kanonik, franjevac Rafael Levaković (prije 1640.). On navodi kako se bočno od glavnoga oltara na strani Evanđelja nalazi tabernakul, prekrasno i umjetnički izrađen u obliku stupa, ukrašen pozlaćenim i polikromiranim skulpturama sv. Martina tourškoga biskupa, sv. Stjepana kralja, sv. Emerika vojvode i sv. Ladislava kralja. Levakovićevim se rukopisom poslužio i Daniele Farlati u petom svesku kapitalnoga djela Illyricum sacrum (1775.), a posljednji suvremeni opis ove kustodije zabilježen je u protokolu kanonske vizitacije zagrebačke katedrale koju je 1792. godine proveo biskup Maksimilijan Vrhovac (1787. – 1827.). Iako se u spomenutoj vizitaciji struktura u svetištu izrijekom ne navodi kao kustodija ili tabernakul, ona je – s novom namijenom – krajem XVIII. st. očito još uvijek stajala uza zid na strani Evanđelja. Tu je tekst vizitacije navodi kao tornjić nalik na krstionicu u gotičkom slogu, ukrašen različitim, polikromiranim figurama, namijenjen čuvanju svetih tekućina. Čini se kako je kustodija uklonjena u sklopu Vrhovčevih intervencija u svetištu katedrale, ubrzo nakon ovoga opisa. S ikonografskoga motrišta, ukopljenost sv. Martina u niz ugarskih vladarskih svetaca kao da je predstavljao svojevrsnu vizualnu predhodnicu zvučnom naslovu »Vugerszkoga Kralyesztva dika«, kojim će ga u XVIII. st. počastiti pavlinski pisac Hilarion Gašparoti (1750.). Oltar sv. Mihaela na svojem se specifičnom mjestu na ulazu u zagrebačku katedralu spominje već od XIV. st. Poslijednji od barem četiriju ovdje zabilježenih oltara bio je podignut 1726. godine kao jedno od prvih u nizu monumentalnih mramornih altarističko-skulptorskih ostvarenja u zagrebačkoj katedrali. Atributivni prijedlog Doris Baričević (1994.) koja je bogatu kiparsku opremu ovoga oltara – uključujući i mramornu asistentsku skulpturu sv. Martina u biskupskome ornatu – povezala sa slavnim venecijanskim kiparom Alviseom Tagliapiterom, zagrebačke skulpture pridružuje važnom opusu ovoga majstora ostvarenom u venecijanskim, ali i istarskim i dalmatinskim crkvama. Šteta je stoga, što je monumentalnost ovoga djela umanjena već 1801. godine njegovim premještanjem u kapelu prigrađenu sjevernom crkvenom brodu. Budući da je na novome mjestu bio prislonjen uza zid, tom je prigodom odstranjen stražnji dio oltara, a kipovi sv. Mateja i sv. Josipa koji su se ovdje nalazili svoje su mjesto pronašli na oltaru sv. Doroteje. Zadržane su asistentske skulpture sv. Stjepana Karalja i sv. Martina, no i one su tijekom obnove katedrale nakon potresa 1880. godine s ostatkom oltara bile prenešene u župnu crkvu u Žakanju kraj Ozlja. U nizu oltara uklonjenih iz zagrebačke katedrale bio je i onaj posvećen sv. Emeriku. Prvi, drveni i oslikani oltar sv. Emerika u katedrali se spominje već 1515. godine, a 1756. godine podignut je treći u nizu, mramorni, na kojem su u pratnji mladoga svetca postavljene mramorne skulpture sv. Lovre i sv. Martina. Nakon 1880. godine oltar je svoje mjesto – s promijenjenom oltarnom palom – pronašao u svetištu župne crkve sv. Ivana Krstitelja na zagrebačkoj Novoj Vesi. Prilagodivši se vojvodskoj ikonografiji sv. Emerika sv. Martin je ovdje – za razliku od kipa na oltaru sv. Mihaela – prikazan u odjeći rimskoga vojnika kako mačem reže dio svojega plašta. Četvrti i vjerojatno najmanje uočljivi prikaz sv. Martina u zagrebačkoj katedrali bio je onaj na atičkoj slici oltara posvećenog svetima Petru i Pavlu smještenom u tzv. vanjskoj sakristiji. Prema napisu koji se nalazio na njegovu vrhu, dao ga je podići biskup Martin Borković. Slika biskupova nebeskoga zaštitnika nalazila se je ispod napisa u gornjem djelu oltara. Slika sv. Martina vjerojatno se, usprkos promijeni titulara, zadržala na atici oltara sve do njegova uklanjanja u obnovi nakon 1880. godine. Od izvornoga Borkovićeva oltara do danas su se sačuvale tek asistentske drvene skulpture sv. Kvirina i bl. Augustina Kažotića pripisane zagrebačkome kiparu Ivanu Komersteineru. Biskup Borković zaslužan je i za najvidljiviji znak prisutnosti sv. Martina u Zagrebu. Sredstvima osiguranima njegovom oporukom u Vlaškoj se ulici između 1687. i 1694. gradi i uređuje svetčeva kapelica, a u njezinu opremanju sudjeluju neki od najvrsnijih protagonista zagrebačke umjetničke scene kasnoga XVII. st. U skladu s naglaskom na milosrdnim djelima, osobito promoviranim od strane poslijetridentske Crkve – a koja ujedno nalaze i čvrsto uporište u hagiografiji sv. Martina – uz kapelicu je djelovala i ubožnica (Hospitale), a kasnije i sirotište (Orphanotrophium). Vrijedan izvor podataka o gradnji i uređenju kapelice predstavljaju zabilješke izvršitelja biskupove oporuke, zagrebačkoga kanonika Ivana Znike, koje je kao i samu oporuku objavio Metod Hrg (1986.). O izgledu kapelice i njegovim promijenama do kraja XVIII. st. određene podatke pružaju protokoli kanonskih vizitacija, a veće pregradnje uslijedile su u XIX. i početkom XX. st. Nastojanjem biskupa Maksimilijana Vrhovca kapela dobiva današnje klasicističko pročelje – izrađeno prema projektu biskupova dvorskoga arhitekta Kristijana Heinricha Vesteburga. U obnovi provedenoj 1906. godine kapela je dobila današnje poligonalno svetiše, a 1907. godine u njega je smješten novi glavni oltar, rad tirolskoga majstora Ferdinanda Stuflessera. Iz bilježaka kanonika Znike saznajemo kako je kapelu, kao i zgradu ubožnice zidao zidar Jakov. Imala je kamene dovratnike i doprozornike prozora okrenutih prema ulici, a neimenovani je klesar izradio i oltarnu menzu i stubu u svetištu. Prozori su bili ostakljeni malenim okruglim stakalcima, a vrata je izradio stolar Sebastijan. Vjerojatno je to bio Sebastijan Tačker koji je od 1690. godine u više navrata surađivao s kustosom zagrebačke katedrale Ivanom Znikom. U prestižnim narudžbama za zagrebačku katedralu sudjelovali su i umjetnici čija se imena spominju povezana s izradom glavnoga oltara kapelice sv. Martina: kipar Ivan (Komersteiner) izradio je oltarni nastavak koji je pozlatio slikar Bernardo (Bobić). Dvije oltarne pale – kao i zidnu sliku sv. Martina na pročelju kapele – izveo je pak slikar Ivan (Eisenhart). Iz Znikinih zapisa proizlazi i kako je kapelica bila pokrivena šindrom, te je imala drveni tornjić i u njemu jedno zvono. Protokol kanonske vizitacije provedene svega dvije godine nakon posvete (1695.) navodi kako je kapela zidana i nadsvođena, te pobliže opisuje izgled oltara. Bio je pozlaćen i mjestimice obojen modrom bojom. U središnjem djelu nalazila se slika sv. Martina u vojničkoj odjeći i prosjaka. Bočno od nje, između stupova nalazili su se pozlaćeni kipovi svetih biskupa Augustina i Kvirina. Na oltarnoj menzi prekrivenoj stolnjacima i predoltarnikom stajalo je drveno raspelo i drveni svijećnjaci. Iz protokola vizitacije 1746. godine (prvoga u XVIII. st.) saznaje se kako je pod crkve bio poploćen kamenom, a drveni tornjić bio je zaključen kupolicom obijenom šindrom, te se u njemu i dalje nalazilo jedno zvono. Unutrašnjost su osvjetljavala tri prozora, a zid iza oltara bio je rastvoren kružnim okulom. Zabilježene su i određene novine u svetištu. Prvotni je oltar u međuvremenu bio zamijenjen novim na kojem su središnju palu s likom sv. Martina flankirale skulpture svetih ugarskih kraljeva Stjepana i Ladislava. U gornjem djelu oltarnoga nastavka bila je slika Krista Spasitelja okružena skulpturama dvaju anđela sa znakovima biskupske časti – mitrom i pastoralom. Iza oltara nalazio se je uzidani ormar za pohranu ruha. U crkvi se po prvi puta spominje i polikromirana propovjedaonica na južnome zidu (očito uz trijumfalni luk), te dvije veće i jedna manja klupa. Osim propovjedaonice, kapelica je dobila i kamenu krstionicu smještenu uz ulazna vrata, s drvenim, polikromiranim pokrovom na čijem se vrhu nalazio kiparski prikaz Kristova krštenja. U posljednjem opsežnom protokolu kanonske vizitacije sastavljenom 1781. godine unutrašnjost kapelice ne bilježi osobite promijene, no umijesto drvenoga, nad ulazom se sada spominje zidani toranj nadvišen kupolom. Čini se kako je ovaj zidani toranj bio integriran prilikom izvedbe klasicističkoga pročelja 1820. godine, koje pokazuje tek neznatna odstupanja od predloženoga Vesteburgova nacrta.
POVEZANOST RADA
Projekti:
130-1012654-1073 - Slikarstvo i skulptura 17. i 18. stoljeća u kontinentalnoj Hrvatskoj (Cvetnić, Sanja, MZOS ) ( CroRIS)
Ustanove:
Filozofski fakultet, Zagreb
Profili:
Danko Šourek
(autor)