Pregled bibliografske jedinice broj: 657580
Usvajanje i primjena umjetničkih pojmova i nazivlja na području sjeverozapadne Hrvatske
Usvajanje i primjena umjetničkih pojmova i nazivlja na području sjeverozapadne Hrvatske // Zbornik 3. kongresa hrvatskih povjesničara umjetnosti / Žmegač, Andrej (ur.).
Zagreb: Institut za povijest umjetnosti, 2013. str. 175-178
CROSBI ID: 657580 Za ispravke kontaktirajte CROSBI podršku putem web obrasca
Naslov
Usvajanje i primjena umjetničkih pojmova i nazivlja na području sjeverozapadne Hrvatske
(Adoption and application of art terms and terminology in north-western Croatia during the 17th and 18th century)
Autori
Šourek, Danko
Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Poglavlja u knjigama, znanstveni
Knjiga
Zbornik 3. kongresa hrvatskih povjesničara umjetnosti
Urednik/ci
Žmegač, Andrej
Izdavač
Institut za povijest umjetnosti
Grad
Zagreb
Godina
2013
Raspon stranica
175-178
ISBN
978-953-6106-99-8
Ključne riječi
umjetnički pojmovi, umjetničko nazivlje, barok, Belostenec, Sušnik, Jambrešić, Vitezović
(art terms, art terminology, baroque, Belostenec, Sušnik, Jambrešić, Vitezović)
Sažetak
Druga polovica XVII. i XVIII. stoljeće svjedoče snažnom razvitku umjetničke produkcije na području sjeverozapadne Hrvatske. Uz stalno pritjecanje umjetnika iz razvijenijih, mahom srednjoeuropskih središta, u nekoliko se većih gradova (ali i u umjetnički poticajnim okvirima redovničkih zajednica) razvijaju lokalne radionice koje se s obzirom na vremenski raspon njihove djelatnosti može smatrati dijelom domaće kulturne scene. Na polju slikarstva pri tome se ističu slikarske radionice koje su se od druge polovice XVII. stoljeća javljale u okviru pavlinskoga reda i koje svoj vrhunac dosežu u plodnoj djelatnosti Tirolca Ivana Krstitelja Rangera (1700. – 1753.). Istodobno, u važnijim gradskim središtima javljaju se domaći ili udomaćeni slikari poput Bernarda Bobića († oko 1695.) u Zagrebu ili Blaža Grubera († 1753.) u Varaždinu. Doprinos crkvenih redova značajan je i u kiparskoj produkciji u kojoj se pavlinskoj radionici pridružuje i ona Hrvatsko-kranjske franjevačke provincije. Među kiparima – svjetovnjacima istiću se brojni umjetnici, mahom prialpskoga podrijetla i naobrazbe poput Ivana Jakoba Altenbacha (druga polovica XVII. st.), Ivana Komersteinera († 1694./95.), Antuna Reinera († kraj 18. st.), Ivana Adama Rosembergera († 1758.), Franje Antuna Strauba († 1774./76.) i drugih, a sobito je zanimljiva i kiparska radionica koja je tijekom prve polovice XVIII. stoljeća djelovala na dvoru zagrebačkoga biskupa Jurja Branjuga (1723. – 1748.). U formiranju kulturne scene, umjetnicima svakako treba pribrojiti naručitelje – pripadnike društvenih elita – rast čijega likovnoga senzibiliteta prati ali i potiče i usvajanje niza (leksičkih) pojmova povezanih s likovnom umjetnošću. Promatrajući iz današnje perspektive umjetnička djela XVII. i XVIII. stoljeća, te osobito promišljajući udio donatora odnosno naručitelja prirodno se je zapitati u kolikoj je mjeri njihova uloga bila predodređena ili ograničena sposobnošću konkretizacije vlastitih umjetničkih iskustava koja se – za predpostaviti je – očitovala u usvajanju i primjeni novih termina odnosno pojmova. Osim u ugovorima o izradi pojedinih umjetničkih dijela u kojima se uz prevladavajući latinski susreću i njemački, talijanski ali i hrvatski tekstovi, ovaj je pojmovni razvitak moguće ponajbolje pratiti u povijesnim rječnicima – svjedočanstvima leksikografskih i filoloških napora dvaju baroknih stoljeća.
Izvorni jezik
Hrvatski
Znanstvena područja
Povijest umjetnosti
Napomena
Druga polovica XVII. i XVIII. stoljeće svjedoče snažnom razvitku umjetničke produkcije na području sjeverozapadne Hrvatske. Uz stalno pritjecanje umjetnika iz razvijenijih, mahom srednjoeuropskih središta, u nekoliko se većih gradova (ali i u umjetnički poticajnim okvirima redovničkih zajednica) razvijaju lokalne radionice koje se s obzirom na vremenski raspon njihove djelatnosti može smatrati dijelom domaće kulturne scene. Na polju slikarstva pri tome se ističu slikarske radionice koje su se od druge polovice XVII. stoljeća javljale u okviru pavlinskoga reda i koje svoj vrhunac dosežu u plodnoj djelatnosti Tirolca Ivana Krstitelja Rangera (1700. – 1753.). Istodobno, u važnijim gradskim središtima javljaju se domaći ili udomaćeni slikari poput Bernarda Bobića († oko 1695.) u Zagrebu ili Blaža Grubera († 1753.) u Varaždinu. Doprinos crkvenih redova značajan je i u kiparskoj produkciji u kojoj se pavlinskoj radionici pridružuje i ona Hrvatsko-kranjske franjevačke provincije. Među kiparima – svjetovnjacima istiću se brojni umjetnici, mahom prialpskoga podrijetla i naobrazbe poput Ivana Jakoba Altenbacha (druga polovica XVII. st.), Ivana Komersteinera († 1694./95.), Antuna Reinera († kraj 18. st.), Ivana Adama Rosembergera († 1758.), Franje Antuna Strauba († 1774./76.) i drugih, a sobito je zanimljiva i kiparska radionica koja je tijekom prve polovice XVIII. stoljeća djelovala na dvoru zagrebačkoga biskupa Jurja Branjuga (1723. – 1748.). U formiranju kulturne scene, umjetnicima svakako treba pribrojiti naručitelje – pripadnike društvenih elita – rast čijega likovnoga senzibiliteta prati ali i potiče i usvajanje niza (leksičkih) pojmova povezanih s likovnom umjetnošću. Promatrajući iz današnje perspektive umjetnička djela XVII. i XVIII. stoljeća, te osobito promišljajući udio donatora odnosno naručitelja prirodno se je zapitati u kolikoj je mjeri njihova uloga bila predodređena ili ograničena sposobnošću konkretizacije vlastitih umjetničkih iskustava koja se – za predpostaviti je – očitovala u usvajanju i primjeni novih termina odnosno pojmova. Osim u ugovorima o izradi pojedinih umjetničkih dijela u kojima se uz prevladavajući latinski susreću i njemački, talijanski ali i hrvatski tekstovi, ovaj je pojmovni razvitak moguće ponajbolje pratiti u povijesnim rječnicima – svjedočanstvima leksikografskih i filoloških napora dvaju baroknih stoljeća. U svojemu radu osvrnut ću se na pojmove i nazivlje sadržane u tiskanim i rukopisnim rječnicima s područja sjeverozapadne Hrvatske, kao prepoznatljive kulturno-povijesne cjeline XVII. i XVIII. stoljeća. Iznenađujuće opsežnu leksičku građu sadržanu u četiri konzultirana djela – Dictionar Jurja Habdelića (1670.), Lexicon Latino – Illyricum Pavla Rittera Vitezovića (oko 1708.), Gazophylacium Ivana Belostenca (1740.), te Lexicon latinum Franje Sušnika i Andrije Jambrešića (1742.) – koja obuhvačaju promatrano razdoblje, moguće je pri tome podijeliti na opće umjetničke pojmove, te nazive materijala i tehnika. Već kod prvih i najopćenitijih pojmova povezanih s likovnom umjetnošću – slikarstva, skulpture i arhitekture – susrećemo se sa zanimljivim osobinama razdoblja, sredine, jezika i – čini se – podneblja. Slikarstvo se tako kod Habdelića i Belostenca određuje germanizmom malaria, odnosno malanje pri čemu se istim terminom označuje i slika kao umjetnički predmet, dok inventivniji Vitezović osim što uvodi neovisni pojam slike, uz germanizam malanje predlaže i novo-kovanicu obrazničtvo, implicirajući očito portretni aspekt slikarstva. Sušnik i Jambrešić (uz malanje i malarstvo) navode još i kipo-pisanje, slikovanje, obraženje, kipo-pisničtvo, slikotvorstvo i obrazničtvo. Sukladno navedenom slikar se određuje kao malar (Habdelić, Belostenec, Sušnik – Jambrešić), slikovnik, obraznik, kipopis, obličajnik, priličar, kipopis, kipopisar, izobraznik ili obraznik (Vitezović), slikovac (Habdelić), te obraznik, slikovalac, kipo-pisec ili bojo-mešter (Sušnik – Jambrešić). I u slučaju kiparstva Vitezović je svojim izrazom kipničtvo najbliži danas ustaljenom terminu, a Sušnik i Jambrešić svome kipotvorstvu dodaju i kratko pojašnjenje osnovnih kiparskih tehnika – znanje kipe ali pilje zlevati, [i] zrezavati. Kip odnosno skulpturu već Habdelić označuje kao kip rezani, diferencirajući ga tako od izraza kip, hungarizma koji je u XVII. i XVIII. stoljeću označavao svaki, bilo dvodimenzionalni bilo trodimenzionalni prikaz ili lik. Vitezović ovisno o vrsti materijala razlikuje drveni ali kameni kip, a zanimljiv je njegov prijevod pojma statua partilis – kip živomu spodoban, koji bi se mogao dovesti u vezu s portretnom bistom kao novinom u umjetničkoj baštini sjeverozapadne Hrvatske XVII. stoljeća. Ostajući neodređen glede vrste likovnoga prikaza, Belostenec se pojmu portreta približava opisnim odrednicama poput: prilika zevsema drugomu spodobna (imago), prilika zamišljena na spodobu kakove stvari (simulacrum) i pelda na priliku napravjena. Isti autor uz drveni i voštani kip – kip, ili pelda drevena ; kip voščeni – sasvim neočekivano navodi i reljefe na glinenom posuđu – kipci na zemelskeh posudah – koje objašanjava latinskim pojmom siglillaria, odnosno imagiunculae. Spomenici koji u duhu Tridentske obnove tijekom XVII. i XVIII. stoljeća sve češće obilježavaju javni prostor sjeverozapadne Hrvatske svoj leksikografki odraz pronalaze u Belostenčevoj formulaciji: kip zrezan prevelik i previsok, komu na poštenje položen (colossus) koju Sušnik i Jambrešić proširuju sa: zrezani ali zleani pilj, kip, za spomenek postavljeni stup (statua), te: veliki stupni na spomenek kip (colossus). Uz brojne, osobito Marijine, kipove podignute na stupove (među kojima se veličinom isticao onaj pred crkvom varaždinskih isusovaca, u izvorima nazivan upravo Colossus Marianus), ovdje pomišljamo i na trajne spomen-stupove svjetovnoga karaktera poput onoga podignutoga u Kuršanečkom lugu kraj Čakovca (u spomen na tragično preminuloga bana Nikolu Zrinskoga) ili stup sa skulpturom orla koji se nekoć izdizao u parku dvorca Gornje Oroslavje (danas na trgu u središtu mjesta). Značenje siboličke uloge stupa, te njegove važnosti kao jedanoga od osnovnih strukturalnih i raščlambeno-dekorativnih elemenata klasične arhitekture, u našoj sredini XVII. i XVIII. stoljeća oslikava i činjenica da Belostenec donosi čak dvadeset i dva objašnjenja različitih, s njime povezanih pojmova (između ostaloga: stup obel, stup četverovuglast, stup z jednoga falata, stup z več falatov) uključujući i pojam karijatide – stup na peldu žen. Osobitu pozornost zavrjeđuje i Belostenčevo izdvajanje tordiranoga i kaneliranoga stupa (stup zavijat i stup na žlebce zrezan) koji su – kao izraziti vjesnici baroknoga stila – svoju primjenu nalazili prvenstveno na drvenim oltarnim retablima sjeverozapadne Hrvatske. S dekoracijom oltarnih nastavaka, ali i zidnih ploha raskošnijih interijera, povezan je pojam mramorenje (Vitezović, Belostenec) ili detaljnije objašnjenje: Iz stučenoga mramora i vapna ali drugoga belila napravlje maz ; Pomramorenje, Na spodobu mramora sten kinčenje (Sušnik – Jambrešić). Konačno, raširenu praksu ukrašavanja zidova i svodova štukaturom – na području sjeverozapadne Hrvatske zabilježenu već sredinom XVII. stoljeća – Vitezović i Belostenec posve opisno, uz posvemašnje zanemarivanje materijala i tehnike objašnjavaju kao: kamenom cifranje, dok štuk (tj. gips), žitku masu koja se modelira pomoću kalupa, opisuju kao: kamen beli, kem se stene ali bolte cifraju. Ukoliko i ne predstavlja najpouzdaniji izvor za poznavanje suvremene tehnike štukature, Ivan Belostenec, kao pripadnik pavlinskoga reda – zajednice koja je u svojim samostanima odnjegovala istaknutu tradiciju slikarskih radionica – nabraja cijeli niz tehničkih pojmova povezanih sa slikarskom praksom (malanjem) poput: malarskoga grunta postavljanje (nanošenje temeljne boje) ; tabla malarska (štafelaj) ; malarske farbe ; pervo nanošenje farb ; kamen malarski za ribanje farb ; prenik ili pero malarsko (kist) ; potezaj pernika (potez kista), pikanje (poentilistička tehnika koju latinski objašnjava kao: punctura minutis punctilis expressa) ; malanje vodeno ; malanje oljeno ; jedne farbe malanje (lat. monochroma) ; v malanom delu senca (lat. picturæ lumina et umbræ). Drugom prilikom navodi definiciju koju bismo lako mogli poistovjetiti s onom pripremnoga crteža odnosno projekta: pelda pervo poznamenuvanje stanja (građevine), kipa (prikaza) etc. (lat. exemplar, canon, archetypus, monogramma, feformatio, umbra, adumbratio, protocollum, schedium, diagramma). Belostenčevo poznavanje grafičkih tehnika, točnije bakropisa, naslućuje se u pojmu malanje iglum (lat. acupictura), dok Sušnik i Jambrešić latinsku riječ cælator objašnjavaju pojmovima brunco-rez i medo-rez (rezač bronce odnosno mjeda). Osvrnemo li se nakratko – na kraju ovoga pregleda – na primjenu iznesenih termina u tekstovima onovremenih ugovora, ubrzo zamjećujemo kako je, kao i danas, jezična praksa često pronalazila vlastite putove, naoko kraće i jednostavnije od onih koje su marljivi leksikografi predlagali svojim suvremenicima. Nadam se kako će isticanje ovoga aspekta njihova rada ipak doprinjeti boljem poznavanju i razumjevanju naručiteljske i umjetničke prakse XVII. i XVIII. stoljeća, ali i osvjetliti davne prinose još nedovršenom procesu okupljanja hrvatskoga tesaurusa, odnosno usklađene (i koliko je to moguće sveobuhvatne) terminologije povijesti umjetnosti.
POVEZANOST RADA
Projekti:
130-1012654-1073 - Slikarstvo i skulptura 17. i 18. stoljeća u kontinentalnoj Hrvatskoj (Cvetnić, Sanja, MZOS ) ( CroRIS)
Ustanove:
Filozofski fakultet, Zagreb
Profili:
Danko Šourek
(autor)