ࡱ>     q`bjbjqPqP *::ݺ'XXXR6668n$4!($ hu 66 %Xe6pL0!!!!@66v!$66 Zdenka Janekovi Rmer O pisanju povijesti i znanju o proalosti Zbunjenost diskurzivnim svojstvima povijesti primjetna je joa od antike: poeti ki diskurs smatrao se imanentnim knji~evnosti, dok je povijest ispadala uljez na tuem teritoriju. O tome se raspravljalo i kasnije, osobito u renesansi. I u 19. stoljeu koje je  poznanstvenilo historiografiju bilo je diskusija o literarnosti povijesti i historiografskih usmjerenja koja su to uzimala u obzir. No, posljednjih dvadesetak godina naracija je postala sredianjim pitanjem diskusije o povijesti, njezinim epistemoloakim mogunostima, mjestu meu drugim disciplinama, budunosti, pa i opstanku. Kada se zaljuljao devetnaestostoljetni model znanosti, povijest je izgubila univerzalni klju  kojim bi mogla otklju avati vrata proalosti. Nestali su naoko vrsti okviri objektivnosti, neupitnih kategorija, zakonitosti i metodologija jednostavnog o itavanja proalosti iz izvora. Ostala je povijest koja daje niz moguih objaanjenja, aproksimativne prosudbe i koja je uvelike ovisna o svom diskursu. No, mnogi su se povjesni ari i dalje dr~ali starog projekta znanosti i upravo zato odbacivali naraciju kao teoretski problem discipline. U 20. stoljeu mnogi su pravci i akole pokuaavali afirmirati znanstvenost povijesti  od sljedbenika pozitivizma i historizma, do predstavnika marksisti ki utemeljene historiografije, strukturalizma i socijalne povijesti, svi bez uspjeha. Pripadnici druge generacije povjesni ara okupljenih oko asopisa  Annales odbacili su naraciju izjedna ivai je s dogaajnom politi kom povijeau i nastojali etablirati povijest kao znanost pomou strukturalisti ke teorije i kvantitativnih metoda. Drugi povjesni ari smatrali su naraciju samo na inom izlaganja rezultata istra~ivanja koji nema utjecaja na te rezultate. Dakle, u dijelu historiografije prevladavalo je isto uvjerenje kao i meu knji~evnim teoreti arima, to jest da je naracija neprikladna za objaanjavanje stvarnosti. Jedni su mislili da ona nije dovoljno znanstvena, a drugi da namee narativnu strukturu proaloj stvarnosti i iskrivljuje je. Nasuprot tome, anglofona analiti ka filozofija smatrala je narativnu historiografiju legitimnim oblikom prezentacije, suprotnom filozofijama povijesti kao ato su bile Hegelova i Marxova, a jednako tako i analizi nomoloakih znanosti. Tom se glediatu priklonila i trea generacija analista koja se okrenula naraciji i postavila u srediate zanimanja ljude, a ne impersonalne procese koji se kreu  iznad ljudskih glava . Naraciji su se vratili i nekadaanji zagovornici socijalne historije, kao ato su Jacques Le Goff ili Emanuel Le Roy Ladurie. Najviae je odjeka izazvao Lawrence Stone koji je takoer napustio ideje socijalne i kvantitativne povijesti i postao najveim zagovornikom preporoda naracije. Nova povijesna naracija nije jednaka onoj tradicionalnoj koja se smatrala objektivnom i znanstvenom, ali isto tako ne pristaje biti samo jedna vrsta knji~evnog ~anra. Iz povijesnih djela su izba ene tablice, grafikoni i statisti ki ra uni, ali su prihvaeni mnogi dosezi socijalne povijesti, antropologije, historije mentaliteta i psihologije. I ato je najva~nije, s odbacivanjem uzaludnog projekta znanstvenosti, nije odba ena i mogunost spoznavanja proale stvarnosti kroz historiografiju. Upravo zbog toga literarni kriti ari, filozofi i lingvisti ve se dvadesetak godina obruaavaju na povijest u odnosu koji se kree od kriti nih pitanja do animoziteta i iritacije. Povijest nikada nije bila predmet takve kontroverze kao ato je danas. Dio krivnje za taj emotivni naboj prisutan u raspravi o povijesti snose sami povjesni ari, zbog toga ato u velikom broju potpuno ignoriraju diskusiju o temeljima discipline, naivno mislei da njihov svakodnevni rad ne ovisi o tome. No, ignoriranjem problemi povijesnog istra~ivanja i pisanja ne nestaju nego samo postaju neosvijeateni. Svaki povijesni tekst utemeljen je u nekoj teoriji povijesti bio autor toga svjestan ili ne. Ni tradicionalna pozitivisti ka historiografija koja pori e bilo kakvu vezu s teorijom nije liaena metafizi kih pretpostavki, kao ato vjeruje i tvrdi. Filozofijama povijesti koje pretpostavljaju jedinstveno kretanje povijesti, sasvim je sigurno doaao kraj, no to ne zna i da je povijest osloboena svake potrebe za teorijom. Odnos izmeu historiografske prakse i teorije nije liaen dvojbi i proturje nosti, no bez teorije povijesno bi se mialjenje svelo na zdravi razum, a povijesna praksa ostala bi eklekticisti ka, nedefinirana i razmrvljena. Teorija mora postojati kao sredstvo pomou kojeg povjesni ar organizira pojedina nosti te nastoji opisati i objasniti povijesne pojave. Povjesni ari bi se morali aktivno, bez apologetike i bez straha od  rijetkog zraka filozofije uklju iti u rasprave o teoriji povijesti kako bi mogli izravno utjecati na konceptualizaciju vlastitog rada. Pitanja o postupcima istra~ivanja i pisanja ne mogu biti isklju ena iz povjesni areva rada, jer bi se bez toga on sveo na golo redanje podataka, a historiografija bi ponovo postala zbirka primjera. Ako baviti se povijeau zna i unositi smisao u proalost i sadaanjost, rasprava o pisanju i konstrukciji zna enja ne smije biti zanemarena. Temeljem razlike izmeu proalosti i pisanja o njoj, teorija knji~evnosti dovodi u pitanje intelektualne temelje historiografske prakse, negirajui istinitost na kojoj se temelji autoritet povijesti. U obrani teritorija vlastite discipline i njezine epistemoloake respektabilnosti, mnogi su povjesni ari razvili odbojnost prema lingvisti kim i literarnim teorijama, osobito prema njihovom radikalnom relativizmu. To ih je sprije ilo da sine ira et studio razmisle o problemima pisanja povijesti koje su te teorije s pravom postavile. Doalo je do nepotrebne podjele na dva suprotstavljena tabora, umjesto da se problemu pristupi dijaloaki. Bez obzira na sve nedosljednosti i proturje ja, postmodernisti ka diskusija o diskurzivnosti humanisti kih disciplina pokazala je da jezik i naracija nemaju samo instrumentalnu, podreenu poziciju, nego i spoznajno zna enje. Novo shvaanje jezika otvorilo je niz pitanja o prirodi i prihvatljivim granicama historiografije.  Lingvisti ki obrat po iva na uvjerenju da je jezik zatvoreni sustav znakova iji odnosi autonomno proizvode zna enja. Iz toga je slijedilo usredoto enje na tekst i dekonstrukcija zna enja skrivenih isklju ivo u jezi nim kodovima. Uz pretpostavku da izvan teksta niata ne postoji, jezik ne mo~e predo iti niata izvan vlastitih granica, a to zna i da je nemogue uspostaviti bilo kakvu vezu izmeu teksta i konteksta. Takvo shvaanje vidi povijest isklju ivo kao podsustav lingvisti kih znakova koji ne uspostavlja vezu izmeu ~ivota i rije i, to jest ne mo~e doprijeti do izvanjezi ne stvarnosti. Whiteova teorija o tropima i zapletima koje bira povjesni ar kako bi poeti kim sredstvima oblikovao podatke u smislene cjeline, otvorila je diskusiju o odnosu historiografije i proale stvarnosti. Teoriju o narativnosti povijesne spoznaje White je razvio u opu poetiku historiografije, smatrajui da poetska i lingvisti ka dimenzija historiografije odreuje i zna enjsku analizu. Njegovi  zapleti ,  na ini argumentacije i tropi dominiraju povijesnom spoznajom i ine je zapravo jezi nom tvorbom.  Metahistorija je zna ila prekretnicu u razmialjanju o temeljima, zna enju i zadaama povijesnog mialjenja upravo zato ato je ponudila cjelovitu teoriju pisanja povijesti. Zbog toga rasprava o tom djelu joa nije jenjala iako je proalo 25 godina od njegova objavljivanja. White je shvaao povijest kao disciplinu koja ujedinjuje odreene podatke, teorijske koncepcije za objaanjenje tih podataka i narativnu strukturu koja ih predstavlja. Njegova poetska teorija historiografije trebala je poslu~iti kao podloga na temelju koje bi se doku ile i shvatile sve spomenute sastavnice povijesne spoznaje. Prema nekim glediatima, njegova problematizacija jezika povijesnih tekstova nije bila usmjerena dokazivanju nemogunosti spoznaje proalosti, nego ruaenju pozitivisti kog uvjerenja u lakou dostizanja tog cilja. Metahistorija govori o velikim povjesni arima s kraja 18. i iz 19. stoljea Gibbonu, Tocquevilleu, Macaulayu, Micheletu i Burckhardtu koji se nisu ~acali poetskih sredstava i upravo kroz njih uspjeli uhvatiti odraz proale stvarnosti. Meutim, teoreti ari poststrukturalisti kog i dekonstruktivisti kog usmjerenja, kao ato su Roland Barthes, Jacques Derrida, Julija Kristeva, Dominick La Capra, Jean Franois Lyotard i drugi, radikalizirali su Whiteovu poetiku historiografije, smatrajui da je povijesni tekst samo tekst koji nipoato ne posreduje zbilju i, prema tome, nije ni po emu razli it od fikcije. Svaka diskusija o  stvarnim dogaajima reducirala se na u inak tropa koje je povjesni ar odabrao. Dakako, ako ne postoji predtekstualna ili izvantekstualna zbilja, onda nema ni potrebe za povijesnim istra~ivanjem. To zna i da bi se svaki tekst koji sebe naziva povijesnim u zna enjskom smislu trebao smatrati jednako vrijednim, a evaluacija bi bila mogua jedino po literarnim kriterijima. U okviru takvog glediata, nova paradigma znanosti mo~e biti samo jezi na igra, kako ka~e Lyotard. Dakako, stvarala ka dimenzija retorike pojavljuje se u diskursu razli itih disciplina, no veina je autora toga usmjerenja najviae prozivala povjesni are, spo itavajui im uvjerenje u dokumentaristi ki ili objektivisti ki model vlastitog znanja koje ih ini posve slijepima za vlastitu retoriku. Napadi su bili prije svega usmjereni na tradicionalnu historiografiju koja je smatrala da objektivno znanje o proalosti jednostavno proizlazi iz kriti ke obrade izvora. Teorije koje negiraju bilo kakvu mogunost doticaja teksta sa zbiljom i negiraju povijesne injenice, izazvale su buru rasprava. Za mnoge je bila sporna ve i sama tvrdnja da povijesni tekst ima elemente literarnosti i da se izbor tih literarnih obrazaca vrai po subjektivnom kriteriju, no naj~eai otpor je izazvao zaklju ak da povijesna analiza nije niata drugo izvan literarne organizacije. To shvaanje dovelo je u pitanje itavu modernisti ku paradigmu istra~ivanja, oblikovanu prema ideji o nekoj objektivnoj znanosti i jednoj, apsolutnoj istini koja se  nalazi i nipoato ne ovisi o perspektivi. Danas se uspostavlja alternativna koncepcija povijesne discipline koja priznaje njezinu interpretativnost, ulogu subjektivnosti povjesni ara i utjecaj jezi nih i stilskih imbenika na oblikovanje povijesnih tekstova. Meu povjesni arima viae gotovo da i nema onih koji ne bi bili svjesni da nije mogue dosei objektivno i potpuno znanje o onom ato se dogodilo u proalosti, te da je povijest nepopravljivo interpretativna. Meutim, novi naglasak na interpretativnost i narativnost nije donio konsensus meu povjesni arima. Naprotiv, stavljanje jezika i zna enja u srediate interesa zna ilo je traumu za historiografiju: ona je ranije uzimala u obzir samo komunikativnu funkciju naracije i uspostavila kriterij korespondencije izmeu pripovijesti i dogaaja kao jedini kriterij. Neosporna je injenica da je modernisti ki pozitivizam odbacivao probleme pisanja povijesti i njezinog odnosa prema retorici i poetici, smatrajui da to dovodi u pitanje znanstvenost discipline definiranu kriterijima uspostavljenim u prirodnim znanostima. Tradicionalni povjesni ari su se u najboljem slu aju zanimali za pisanje kao pitanje stila, a mnogi su se izravno protivili bilo kakvoj literarnosti u povijesnom iskazu. Metodologija povijesti bavila se prije svega povijesnim istra~ivanjem, izvorima, na elima i modelima objaanjavanja, ali ne i literarnim oblikom. Figurativna, metafori ka upotreba jezika bila je prognana iz povijesti s argumentom da takav izri aj ne mo~e prenijeti nikakve obavijesti o stvarnosti. Samo se doslovna upotreba jezika smatrala kognitivnom. To zna i da povijesno djelo mo~e biti u izrazu umjetni ko, ali to nije va~no: va~an je samo sadr~aj za kojeg se smatra da otkriva i to no reprezentira stvarnu proalost. Nasuprot tome, isticanje poetske i retori ke dimenzije naracije i njezine uloge u stvaranju zna enja stavlja povjesni ara u puno te~u poziciju: on viae ne mo~e ostati fiksiran na predmet istra~ivanja, konstruirati taj objekt i proizvesti neproblemati an i jasan izvjeataj o tome. Proalost mo~e biti vraena samo posredno, kroz tekstove povjesni ara, ato neminovno daje veliko zna enje tekstualnosti. Povjesni ari ne izmialjaju injenice, ali ih biraju i kategoriziraju, pa i konstruiraju, a potom im pridaju zna enja. Osim toga ne treba zaboraviti da historiografske tvrdnje ovise o zaklju cima temeljenim na tekstualnim tragovima: kroz izvore, proalost nam dolazi ve organizirana u pri e. Neki autori smatraju i povijesne izvore historiografijom, jer je i u njima sadr~ana interpretacija. Izvori su takoer tekstovi, ato zna i da ih se ne mo~e itati isklju ivo dokumentaristi ki. Kritika izvora koja zanemaruje filoloaku i literarnu analizu su~ava mogunosti razumijevanja i koriatenja tih izvora, a to zna i da zanemaruje odreene aspekte proalosti, jednako kao i povjesni areva diskursa o proalosti. Osim toga, historiografskoj praksi se zamjera i to ato zanemaruje vrlo va~no svojstvo retorike - performativnost. Zaokupljeni idejama o objektivnosti i znanstvenosti, povjesni ari pre esto zaboravljaju da se tekst nekome obraa, zaboravljaju na itatelja. Pri tom se ne misli na komercijalnu ili politi ku instrumentalizaciju povijesnih tekstova, nego na problem recepcije teksta i interakcije s publikom. Povjesni ari bi morali ponuditi publici komunikativne tekstove, kako im se ne bi dogodilo da njihove knjige zapravo ni ~iva duaa ne ita. Mnogi zagovornici naracije naglaaavaju tu injenicu, smatrajui da treba odbaciti suhi, analiti ki ~argon socijalne povijesti kroz koji se itatelji tek jakom voljom i teakom mukom mogu probijati. Nasuprot tome, teorija dekonstrukcije daje dignitet itaocu i njegovim prosudbama. `toviae, smatra ga nezaobilaznim imbenikom u nastanku teksta, ne samo u tom smislu da mu je tekst namijenjen, nego i u tom da mu se dopuata  kreativno itanje . Sli nu interakciju historiografija razvija i s glasovima proalosti. Ve je uvelike prihvaen postupak unoaenja ekstenzivnih citata u vlastitu naraciju, kako bi ljudi proalosti ipsissima verba mogli rei svoje. U protivnom, likovi iz proalosti lako bi mogli biti manipulirani kao nositelji suvremenih vrijednosti i stavova. Takvim postupkom povijesni diskurs postaje dijaloaka forma triju imbenika ija interakcija daje cjelinu djela. Svi spomenuti aspekti narativnosti neminovno utje u na historiografsku praksu i mijenjaju je. Naracija nije samo dodatak koji utje e na izvanjski izgled povijesnog djela, njegovu prijem ivost i literarnu vrijednost, nego i na njezinu funkciju, a to je prenoaenje znanja o proalosti. Historiografski iskaz je nu~no narativan, odnosno literaran i to se ne mo~e izbjei u refleksiji o disciplini. Zbog toga recentne literarne i lingvisti ke teorije mogu biti od velike koristi u preoblikovanju historiografije i odbacivanju neuspjelih ili potroaenih tradicionalnih modela. U srediatu diskusije o naraciji i povijesti, kao najspornije, naalo se pitanje odnosa narativnog diskursa i spoznaje stvarnosti. Mnogi teoreti ari smatraju da narativni iskaz nu~no predo ava iskrivljenu sliku dogaaja na koje se odnosi, budui da se stvarni ~ivot ne organizira u skladu s formama naracije. Za razliku od pri a, ~ivot nije jasno strukturiran, pun je mijeaanih poruka i zna enja, razli itih interakcija, neo ekivanosti, nesklada i konfuzije. Mnogi autori prihvaaju Whiteovu tezu da je ~ivot organiziran sli no kronikama i analima, to jest kao sekvencija bez po etka i kraja, a ne kao pri a koja ima po etak, sredinu i kraj, zaplet, skladnu kompoziciju i jasni zaklju ak. Po njihovom mialjenju, takva forma ne postoji u samim dogaajima, ve im se naknadno pridaje. Slijedom toga, narativna struktura je osobina knji~evnih i povijesnih tekstova i pripada samo tim tekstovima, bez ikakve veze sa zbiljom. Zbog toga je neki autori smatraju stvarala kom (Ricoeur), a drugi manipulativnom u odnosu na stvarnost. (White, Barthes, Foucault) Pojam istinitosti ovi autori ostavljaju po strani. Po njihovom mialjenju nije va~no korespondiraju li povijesne pri e s nekadaanjom stvarnoau nego samo jesu li koherentne i razumljive. Naravno, takve pripovijesti moraju uzimati u obzir injenice, no, s glediata teorije naracije, to je sporedno. Neki su teoreti ari branili spoznajne mogunosti narativnog diskursa tezama koje su inverzija gore spomenutih. Po mialjenju D. Carra i drugih, naracija je imanentna strukturi dogaaja, ato zna i da ih mo~e uspjeano opisati. ovjeku je svojstveno sjeanje na proalost i projekcija budunosti, a to zna i da sve dogaaje smjeata u smisleni slijed, prispodobiv naraciji. I sam ljudski ~ivot srodan je strukturi naracije ve time ato ima vrlo jasan po etak i kraj, a unutar te dvije to ke postoje ~ivotne cjeline strukturirane na sli an na in. Mehanizmi ljudskog djelovanja takoer su srodni narativnim postupcima. Kao i u pripovijesti, u ljudskom je djelovanju prisutan odabir, procjena dogaaja u odnosu na druge dogaaje. `toviae, pripovijedanje samima sebi ili drugima je konstitutivni element djelovanja, jer razjaanjava na emu smo  pri e se ~ive i pri aju. To se mo~e primijeniti i na druatvene fenomene, odnosno na historiografiju. Prigovori upueni takvoj teoriji naracije naglaaavaju da ne treba tra~iti narativnu strukturu u stvarnosti da bi se potvrdilo epistemoloaku vrijednost povijesne naracije. Naime, istinitost u povijesnim djelima odnosi se na podatke o onom ato se dogodilo i ne mora zna iti potpunu podudarnost naracije sa strukturama proalosti. Izjedna avanje naracije i proale stvarnosti zna ilo bi zapravo povratak tradicionalnoj pozitivisti koj metodologiji koja negira konstruktivnu narav povjesni areva rada, oduzima mu autorstvo i svodi ga na prepisiva a  narativne strukture proalosti. Svojstva povijesnog diskursa koja proizlaze iz njegove literarnosti bilo bi naivno i uzaludno negirati nakon tolikih rasprava koje argumentiraju suprotno. No, drugo je pitanje odnosa izmeu stvarnosti i pripovijesti o njoj, koje literarne teorije ili zaobilaze ili pauaalno rjeaavaju proglaaavajui tu vezu nemoguom. Povijesno djelo se ne referira samo prema sebi i prema drugim  povijestima , nego i prema stvarnosti. Takvo mialjenje ne zna i povratak na mala vrata ideji o ekstradiskurzivnom referentu kao kona nom arbitru istine, o  objektivnosti i znanstvenosti povijesti. Bezgrani nom relativizmu, koji proizlazi iz literarne teorije povijesti kao isklju ivog produkta retorike, mo~e se odgovoriti i na drugi na in. Prihvatiti utjecaj jezika i naracije na povijesni diskurs ne zna i oduzeti mu epistemoloaku vrijednost. Uostalom, i najoatriji ~alci kritike povijesti ili su od po etka u sebi krili paradoks ili su odstupili s prvotnih tvrdih pozicija, jer se njihova argumentacija spotakla o injenice proale stvarnosti. Primjerice, La Capra kritizira Foucaultovu  Povijest ludila smatrajui da je to vrlo uzbudljivo ativo, ali nije povijest, jer sve glasove iz proalosti asmilira u svoj monoloaki stil. Po njegovom mialjenju, takva vrsta improvizacije i asocijativnog pisanja u kojem se ne uje glas drugog ne bi trebala imati mjesta u povijesnim tekstovima. Zahtjev za ujnoau  glasova iz proalosti jest zahtjev za otkrivanjem tragova proale stvarnosti, to jest injenica. Ako diskurs koji u tome ne uspijeva nije povijest, zna i da je povijest onaj diskurs koji uspijeva odr~avati vezu s proalom stvarnoau. Objaanjavajui svoju teoriju o novom itanju izvora, La Capra izrijekom govori o potrebi identificiranja njihova odnosa prema suvremenom druatvenom i kulturnom kontekstu. `to se ti e prvog autoriteta teorije lingvisti kog obrata, Haydena Whitea, valja rei da je kod njega ve u ranijim, radikalnim djelima prisutan izvjesni ambigvitet u vezi s pitanjem odnosa teksta i konteksta. U kasnijim djelima postupno se povla io s radikalnih pozicija da bi na kraju zapravo predlo~io jednu varijantu stare  objektivnosti , u teoriji o  srednjem glasu . Ve od samog po etka u njegovoj je teoriji postojala odreena nejasnoa oko pojma istinitosti, odnosno kognitivnih mogunosti povijesne discipline. Njegovi termini  narativna istina ili  posredovana istina skovani su da bi naglasili utjecaj jezika i retorike na povijesnu spoznaju, ali isto tako impliciraju mogunost spoznaje istine. Po njegovom mialjenju, povijesne pri e ne mogu biti istinite, jer funkcioniraju literarno i retori ki, autonomno stvaraju razli ite zaplete i samim time iskrivljavaju stvarnost. Nasuprot tome, pojedina nim tvrdnjama koje te pri e sadr~e priznaje istinitost. White se i sam spoticao o dihotomiju svoje tvrdnje o istinitosti pojedina nih injenica nasuprot potpune interpretativnosti i arbitrarnosti naracije koja te injenice povezuje. Mnogo je pitanja ostalo nejasno, slabo argumentirano ili zaobieno. Povijesna naracija jest lingvisti ko predo enje stvarnosti, voeno estetskim ili moralnim kriterijima, ali ona istodobno konstituira glediata na stvarnost, odnosno spoznaju stvarnosti. Osim toga, ne mo~e se osporiti da pojedina ne tvrdnje kojima White priznaje istinitost, takoer mogu nositi u sebi odreena glediata. Takoer, postavlja se pitanje mo~e li se unaprijed isklju iti mogunost istinitosti metafori kih tvrdnji, to jest stoji li doista teza o bitnoj razlici izmeu doslovne i figurativne upotreba jezika. I u svakodnevnom govoru prenosimo informacije metafori kim i metonimijskim govorom, prema tome zaato odbaciti mogunost potrage za istinom unutar razli itih jezi nih igara? Naracija je mogunost jezika da ima i prenosi odreeni semanti ki sadr~aj, ato zna i da mo~e falsificirati, ali i prenositi informacije o stvarnom svijetu. Uz spoznajnu razinu rasprave o odnosu naracije i spoznaje stvarnosti, otvorila se i politi ka i eti ka, budui da radikalni relativizam zna enjski izjedna ava sve povijesne tekstove i time teoretski afirmira pseudo-historiografiju, falsificiranje povijesti i najcrnju politi ku manipulaciju njome. Na ~alost, sve metodoloake inovacije 20. stoljea nisu nas rijeaile  povijesti kojoj naracija slu~i samo kao odjea politi ke volje, koja politiku smatra glavnim pokreta em povijesti i glavnim sadr~ajem historiografije. Joa je itekako ~iva ideja da interes za vlastitu povijest zapravo zna i interes za specifi ne politi ke oblike ljudskih zajednica, koja je odredila historiografiju s kraja 19. stoljea. Doista su mnogi slijedili Hegelovo uvjerenje da je politika preduvjet povijesne svijesti, a onda i povijesnog istra~ivanja. `toviae, takva se povijest nerijetko postavlja kao paradigma  politi ki i institucionalni razlozi takvim pseudo-proizvodima pridaju  znanstvenost . Svakodnevno se susreemo sa svoenjem ukupne ljudske povijesti na svega nekoliko politi kih kategorija, prije svega dr~ave i nacije. Na drugi na in nego literarne i lingvisti ke teorije, politika takoer odbacuje proalu zbilju, a referentnom smatra odnose proalosti i sadaanjosti koje diktira politika, to jest dr~ava. Stoga je jedna od glavnih zadaa povijesne metodologije ustanoviti razliku izmeu historiografije i pseudo-historiografije, bez obzira na to ato je granica izmeu njih mutna, uglavnom iz razloga koji le~e izvan struke. Odreivanje granice izmeu historiografije i pseudo-historiografije, kao zadaa povijesne metodologije, uklju uje i obvezu razmatranja problema predo avanja proale stvarnosti narativnim sredstvima. Ta je problematika dobila osobitu ~estinu i novu dimenziju u diskusiji o Holokaustu, kao primjeru drasti ne, zna ajne, neoborive i nezaobilazne injenice. Rasprava je povezala eti ku i metodoloaku razinu problema i dobrano poljuljala teze o nespojivosti naracije i spoznaje proale stvarnosti. Istodobno je pokazala da postmodernisti ke teorije teako mogu sa uvati potpunu konzistentnost kada se moraju spustiti sa razine apstraktnih generalizacija na razinu zbiljskog ~ivota. Pristalice isklju ivo tekstualnog pristupa povijesnom pitanju i ina e su esto do~ivljavali kritiku s moralnih pozicija, no u ovom je slu aju kritika bila najja a. U diskusiji o propagandisti kim, ideologiziranim tekstovima iz Drugog svjetskog rata, punim antisemitskih stereotipa, na elo dekonstruktivnog itanja pokazalo se kao tehnika koja se mo~e koristiti kako bi se po volji ponovo napisala proalost i dokazalo doslovno bilo ato. Teorija o tekstu kao jezi noj igri razbila se na injenici Holokausta. Na toj je podlozi postalo o ito da radikalna dekontekstualizacija i promjena zna enja i forme teksta mo~e biti knji~evni postupak, ali ne i historiografski. U temelju moralnih prigovora postavljenih u toj diskusiji stoji odnos povijesti sa stvarnoau - ako je taj odnos doista potpuno nemogu, to dovodi do negiranja injenica, gubitka sustava vrijednosti i sustava verifikacije, do odbacivanja proalih ~rtvi i sjeanja na njih. Tvrdnja da je svaki povijesni diskurs na elno jednak, bez obzira na odnos prema povijesnim injenicama, airom otvara vrata najgoroj vrsti politi ke i socijalne manipulacije, u kojoj e povijest proizvoditi pri e u skladu s odreenim politi kim interesima. Historiografija bi se time svela na sredstvo kojim pojedine interesne skupine daju proizvoljni smisao proalosti i ine je svojom. Poststrukturalisti ki i postmodernisti ki teoreti ari su i izvan ove diskusije prigovarali svojim kriti arima da se dr~e eti kih kriterija iz samodopadnosti i uvjerenja u posjedovanje istine. Meutim, injenica je da rasprava o povijesti nije samo epistemoloaka i metodoloaka nego i eti ka i da postmoderna nije rijeaila mnoge dileme koje se pojavljuju na svim trima razinama. Ironi ne primjedbe o povjesni arima kao samozvanim  uvarima pe ata istine ne pridonose rjeaavanju tih problema. Ne radi se o tome ima li povijest privilegirani odnos prema istini nego o tome da teorije narativnosti nisu dale adekvatan odgovor na pitanje o odnosu naracije i prole stvarnosti. Diskusija o Holokaustu, kao dio rasprave o tom pitanju, pokazala je da se povijesni diskurs i prola zbilja ipak ne mogu u potpunosti razdvojiti. Konstrukcijska priroda znanja o proalosti, interpretativnost povijesti i njezina ovisnost o jezi nim i stilskim izra~ajnim sredstvima je jedna stvar, a prekrajanje injenica da bi bile sukladne apriornim argumentima je neato sasvim drugo. Suo eni s time, postmodernisti ki teoreti ari su dobrim dijelom preformulirali svoje teze. Hayden White je u lanku  The Politics of Historical Interpretation na primjeru ideologije nacisti kog re~ima utvrdio da povijesne injenice ne daju prednost nijednoj konst *,F$&L,N, -->1|13488<<RETEHHNNOODVFVYYnnssuu"w@w&y(y҅ԅxz np$&$&UhSh@6CJaJhSh%WCJaJhSh,CJaJ!jhSh@0JCJUaJhSh@CJaJL.002S} 8!V,p,r,8-h.~/0D1234Z556 0^`0`$a$ʃrukciji zna enja i time potakao lavinu suprostavljanja. Kasnije se ponovo uklju io u raspravu, ubla~ivai svoju teoriju o tropima. Sam je zapisao da  injenice spre avaju proizvoljno stvaranje zapleta u naraciji o Treem Reichu , drugim rije ima da injenice odreuju koje se vrste pri a o njima mogu pri ati, a koje ne. To zna i priznanje da je veza sa stvarnoau svojstvo povijesti, ono ato razlikuje historiografiju od mita i limitira koriatenje literarnih oblika. Koje zaklju ke valja izvui iz rasprave o naraciji i spoznaji proalosti? Od znamenite re enice da onaj koji smatra da se naracija podudara sa proalom stvarnoau postaje ~rtva  fikcije o reprezentaciji injenica , White je doaao do teorije o tzv.  srednjem glasu , preuzetom iz gr ke gramatike, ni aktivnom ni pasivnom, kojim je mogue pru~iti realisti ku sliku o dogaajima kao ato je Holokaust. Takvu vrstu naracije opisuje kao nizanje injenica, bez stavova pripovjeda a i bilo kakvih glediata izvan dogaaja koji se opisuju, bez interpretacije, bez figurativnog jezika. Pitam se ato je to drugo doli pozitivisti ka ideja o preslikavanju stvarnosti, u kojoj nema subjekta autora? Takvo drasti no odricanje od utjecaja naracije i interpretacije na povijesno djelo ini mi se nepotrebnim. Historiografija se ne bi trebala vraati na stari empirijsko-analiti ki model, na puko konstatiranje i deskripciju. O ito je da zapadna, racionalisti ka misao proizvodi jaku potrebu za objektivnoau i sigurnoau, apsolutnim znanjem koje vodi prema dobru. Naaa zbunjenost, pa i izgubljenost pred neizvjesnim pokazuje koliko smo ukorijenjeni u modernom racionalizmu. Meutim, danas je jasno da povijest mora historizirati i sebe: zaato bi morala braniti nekadaanju poziciju objektivnog diskursa koji  zna sve , koji je zadu~en za istinu i ima monopol na nju? Mo~da iz straha da e su utopiti u drugim disciplinama ili biti svedena na jedan od knji~evnih ~anrova. No, takav je strah mogu samo u okviru stare paradigme koja se smatrala sigurnom iza metodoloakih ograda discipline, a one su se na kraju pokazale vrlo upitnima. Nova paradigma otvara nove mogunosti, ne samo u iskazu, ve i u shvaanju o tome ato su prihvatljivi postupci discipline. Valja odustati od uzaludnih pokuaaja negiranja pripovjednih zna ajki povijesnog diskursa, te priznati i prihvatiti estetsku dimenziju discipline i ulogu osobne imaginacije u njezinu konstituiranju. Valja prihvatiti interpretativnost i konstruktivnost vlastite discipline i izgraditi njezinu poetiku bez straha od gubitka identiteta. Problemi spoznaje proale stvarnosti takoer ne smiju izostati iz teoretske rasprave o povijesti. Ako je literarnost konstitutent povijesti vrijedi i to da je literarno djelo dio stvarnosti, dijelom i njezin proizvod. Da bi se izbjeglo svoenje discipline na estetski subjektivizam i konstrukciju zna enja, treba se pozabaviti razmialjanjem o poeti nim oblicima prikladnim za povijesnu prezentaciju. Historiografija nu~no mora biti neka vrsta  zadane forme ako ~elimo sa uvati mogunost razumijevanja i konsenzusa oko pojedinih povijesnih pitanja. Rekla bih da se Whiteova  Metahistorija , odnosno njegova teorija o tropima mo~e promatrati i kao jedan takav pokuaaj. Koriatenje metafora i figurativnog jezika i narativnih konstrukcija o kojima govori u  Metahistoriji je mono sredstvo u povijesnim tekstovima koje ne mora zna iti iskrivljavanje, negiranje ili omalova~avanje elementarnih injenica. Historiografija je ve prihvatila nova promialjanja o pisanju, pod utjecajem literarnih teorija. Interes za  ono ato se dogaa u glavama ljudi i povratak pripovijesti urodili su djelima koja neoptereeno ispituju granice discipline, ne bojei se bliskosti s knji~evnoau, umjetnoau, religijom, psihologijom i antropologijom. Jedan od najboljih primjera takvog postupka, po mom je mialjenju,  Nedjelja u Bouvinesu Georgesa Dubyja. U pri i o bitci izmeu francuskog i njema kog kralja 1214. godine, koju je pozitivisti ka historiografija upisala u pri u o moi i o razvoju europskih dr~ava, Dubyja je zanimalo ato se toga dana odigravalo u glavama sudionika bitke, a potom i airoki kontekst toga zbivanja. Time je razbio kliaejiziranu sliku toga dogaaja koji je postao ope mjesto francuske povijesti kao jedan od  dana koji su izgradili Francusku . Umjesto toga, Duby je iznio nekoliko pri a, s glediata razli itih sudionika, progovorio o kulturnom sustavu u kojem se sve to odvijalo, gospodarskim i vjerskim utjecajima, ideologiji, viteatvu, etici, psiholoakoj motivaciji sudionika, ritualima, simbolima i nizu drugih tema. Pri tom se poigrao s pripovjednim i dramskim oblicima, postavljajui itateljima pred o i scenu bitke i likove sudionika. Osim toga, uspostavio je dijalog izmeu proalosti i sadaanjosti, govorei o Bouvinesu u glavama sudionika i u glavama Francuza svoga vremena. Pokazao je kako se ta pri a mijenjala u vremenu, iako su povijesne injenice ostale iste. Na kraju je in extenso iznio izvor koji opisuje bitku i detaljno iznio svoj postupak ot itavanja i interpretacije toga teksta. I neka druga djela novije historiografije slobodno eksperimentiraju s literarnim ~anrovima, mijenjaju na in itanja izvora, daju rije  izvorima i dopuataju itateljima  kreativno itanje . Posljedica tih postupaka je historiografija koja ima izrazitu estetsku dimenziju, a da pri tome ne prelazi u literarnu fikciju. Djela kao ato su  Svijet kasne antike od Marka Aurelija do Muhameda , Petera Browna, Ginzburgov  Sir i crvi ,  Povratak Martina Guerrea i  Molbe za pomilovanje , Natalie Zemon Davis,  Karneval u Romansu i  Montaillou E. Le Roy Laduriea, Geertzova  Duboka igra: Biljeaka o borbi pijetlova na Baliju , mogla bi se nazvati  primijenjenim postmodernizmom . Govorei o tim djelima, ne mislim da ona moraju postati predmetom obo~avanja ili oponaaanja i da ne podlije~u kritici. Naprotiv, mislim da stoje prigovori o nedostatku konceptualizacije i teorije u nekima od njih, te da je oponaaanje tih postupaka urodilo gomilom djela koja osim  gustog opisa posve neva~nih pojedina nih zbivanja ne donose niata. Ovom prilikom ~elim istaknuti samo pokuaaj spomenutih autora da vrate povijest njezinom mediju  pripovijesti. Pripovijest ne bi trebala biti sporna to ka u raspravi o historiografiji, budui da je od po etaka imanentna historiografiji i bez nje predo avanje proalosti nije ni mogue. Ne mislim da je tako opasno po spoznaju priznati da knji~evni izraz daje dio zna enja povijesnoj pripovijesti, kao ato se mnogi povjesni ari pribojavaju. Uostalom, i sama knji~evnost, iako fikcija, mo~e posredovati spoznaju stvarnosti. Naravno, historiografija nije fikcija, jer je njezina forma uvijek zadana odnosom prema zbilji i potragom za istinom. Ona nee izgubiti identitet i osobita obilje~ja primjenom knji~evnih sredstava u prezentaciji podataka o proalosti. Za o uvanje toga identiteta nije potrebno prognati literarnost iz teorije povijesti i svesti je na golu funkciju povijesnog istra~ivanja. Uostalom, nekada oatri kriti ari povijesti napustili su radikalne pozicije i ne negiraju viae povijest kao distinktivnu formu znanja, ve samo naglaaavaju potrebu za novim pristupom i novim vrstama povijesti. Postupno su sve te aporije dovele do mialjenja da postoji odnos izmeu teksta i konteksta, izmeu diskursa i stvarnosti. I ne samo da postoji odnos nego i razlika izmeu toga dvoga, ato zna i da postoji i razlika izmeu historiografije i fikcije. Svakako, osjea se opa potreba da se  izae iz teksta i da se povijest vrati u interpretaciju literarnih, kulturnih i druatvenih pojava. Rekla bih da je na danaanjem stupnju diskusije o povijesti temeljno pitanje kako definirati odnos izmeu teksta i stvarnosti, ne odbacujui izazove koje je lingvisti ka teorija postavila historiografskoj produkciji. Historiografski iskaz je nu~no narativan, odnosno literaran i to se ne mo~e izbjei u refleksiji o disciplini. S druge strane, valja na novi na in problematizirati i teoretizirati povijesno istra~ivanje, to jest definirati epistemoloaka svojstva povijesti. Naime, teorija naracije marginalizirala je povijesno istra~ivanje u te~nji da ukloni tradicionalnu identifikaciju profesionalne historiografije s primjenom metoda istra~ivanja i zanemarivanjem pisanja. Tradicionalisti ka povijesna metodologija negirala je spoznajnu vrijednost narativnog diskursa, a literarna teorija je poistovjetila povijesno istra~ivanje s pisanjem povijesti. No, povijest kao disciplinu konstituiraju jednako i istra~iva ki postupci i literarni iskaz, ato zna i da i jedno i drugo mora dobiti svoje mjesto u teoriji i metodologiji povijesti. Historiografija ne nudi apsolutnu nego nesavraenu, privremenu, promjenjivu i subjektivnu spoznaju. No, iz iz toga priznanja ne proizlazi zaklju ak o nevrijednosti povijesnog znanja. Uostalom, nisu li nabrojene zna ajke svojstvo ljudske spoznaje uope? Nedostatak apsoluta povijesne istine ne umanjuje zna enje razumijevanja proalosti i ne mora nu~no voditi opem skepticizmu i relativizmu. Ako ne mo~emo dosei apsolutnu i potpunu spoznaju o proalosti ne zna i da se moramo odrei pribli~ne spoznaje koja postaje temeljem daljeg promialjanja i djelovanja.  Povijest se ne ponavlja i druga ija je od sadaanjosti, no, na podlozi te druga ije proalosti pojave naaeg danaanjeg ~ivota postaju vidljivije i jasnije. Veyne o tome zgodno ka~e da povjesni ari  prevode proalost na jezik danaanjice . Upravo zato ato se sve mijenja i postaje druga ije stalno treba nadopunjavati  rje nik razlika . Svjesni smo da nema krajnjih zaklju aka  ni najvea djela historiografije ne zatvaraju nego tek otvaraju raspravu o pojedinim pitanjima i povla e za sobom gomilu novih tekstova. No, to i jest jedno od temeljnih svojstava povijesti. Upravo kada bi apsolutni, objektivni i potpuni uvid u proalost bio mogu povijest ne bi bila potrebna. Ovako nesavraena kakva jest, povijest je stalno otvoreno i uvijek novo istra~ivanje. U tome vidim mogunosti, stvarala ki izazov, nipoato ne kraj povijesti nego njezinu novu, obeavajuu poziciju. Literatura: Ankersmit, Frank R., Hayden White s appeal to historians, History and Theory 37, 2, 1998, 182-192. Ankersmith, Frank R., Historiography and Postmodernism, u: The Postmodern History Reader, ed. Keith Jenkins, Routledge, London-New York, 1997, 277-297. Barthes, Roland, The Discourse of History, u: The Postmodern History Reader, ed. Keith Jenkins, Routledge, London-New York, 1997, 120-123. Barthes, Roland, Essais critiques IV, Le Bruissement de la Langue, Paris 1984. Bennet, Tony, Outside literature. Texts in history, u: The Postmodern History Reader, ed. Keith Jenkins, Routledge, London-New York, 1997, 219-230. Berkhofer, Robert, The challenge of poetics to (normal) historical practice, u: The Postmodern History Reader, ed. Keith Jenkins, Routledge, London-New York, 1997, 139-155. Besednjak razlik: kako piaemo zgodovino. Pogovor s Paulom Veynom, , u: Zbornik "Vsi Tukididovi mu~je", Sodobne teorije zgodovinopisja, Ljubljana 1990, 197-212. Burguire, Andr, De la comprhension en histoire, Annales 45, 1, 1990, 123-136. Carr, David, Narrative and the real world: an argument for continuity, History and Theory 25, 1986, 115-131. Derrida, Jacques, Grammatologie, Frankfurt, 1982. Ermarth, Elizabeth, Sequel to history, u: The Postmodern History Reader, ed. Keith Jenkins, Routledge, London-New York, 1997, 47-64. Friedlander, Saul, Probing the limits of representation, u: The Postmodern History Reader, ed. Keith Jenkins, Routledge, London-New York, 1997, 387-391. Gadamer, Hans Georg, Istina i metoda, Osnove filozofske hermeneutike, Veselin Masleaa, Sarajevo 1978. Gross, Mirjana, Suvremena historiografija, Korijeni, postignua, traganja, Novi Liber, Zagreb 1996. Hobart, Michael, The Paradox of Historical Constructionism, History and Theory 28, 1989, 42-58. Janekovi Rmer, Zdenka, Povijesno iskustvo i pisanje povijesti u Petrievu sustavu spoznaje svijeta, Dubrovnik VIII, 1-3, 44-59. Lyotard, Jean-Franois, The postmodern condition, u: The Postmodern History Reader, ed. Keith Jenkins, Routledge, London-New York, 1997, 36-38. Jenkins, Keith, Rethinking history, London, New York, 1995 (1991). Jenkins, Keith, Why Bother with the Past? Engaging with some issues raised by the possible "end of history as we have known it"?, Rewriting History, Vol. 1, 1, 1997, 56-66. Joyce, Patrick, The end of social history?, u: The Postmodern History Reader, ed. Keith Jenkins, Routledge, London-New York, 1997, 341-365. Kansteiner, Wulf, From exception to exemplum: the new approaches to Nazism and the  Final Solution , u: The Postmodern History Reader, ed. Keith Jenkins, Routledge, London-New York, 1997, 413-417. Kellner, Hans, Language and historical representation, u: The Postmodern History Reader, ed. Keith Jenkins, Routledge, London-New York, 1997, 127-138. La Capra, Dominick, History, Language and Reading: Waiting for Crillon, The American Historical Review 100, 1995, 799-828. La Capra, Dominick, Rethinking Intellectual History and Reading Texts, u: La Capra  Kaplan, Steven, ed., Modern European Intellectual History: Reappraisals and New Perspectives, Ithaca  New York 1982. La Capra, Dominick, Retorika in zgodovina, u: Zbornik "Vsi Tukididovi mu~je", Sodobne teorije zgodovinopisja, Ljubljana 1990, 137-162. Lang, Berel, Is it possible to misrepresent the Holocaust, u: The Postmodern History Reader, ed. Keith Jenkins, Routledge, London-New York, 1997, 426-433. Lorenz, Chris, Can histories be true? Narrativism, positivism, and the  metaphorical turn , History and Theory 37, 3, 1998, 309-329. Luthar, Oto, Nazaj k pripovedi, Predgovor, u: Zbornik "Vsi Tukididovi mu~je", Sodobne teorije zgodovinopisja, Ljubljana 1990, 9-20. Norman, Andrew P., Telling it like it was: Historical narratives on their own terms, History and Theory 30, 1991, 119-135. Ricoeur, Paul, La Mtaphore vive, Paris 1975. Rsen, Jrn, Pisanje zgodovine kot teoretski problem zgodovinske vede, Zbornik "Vsi Tukididovi mu~je", Sodobne teorije zgodovinopisja, Ljubljana 1990, 75-93. Sewell, William H. Jr., Language and Practice in Cultural History: Backing Away from the Edge of the Cliff, French Historical Studies 21, 2, 1998, 241-254. Spiegel, Gabrielle, History, historicism and the social logic of the text in the Middle Ages, u: The Postmodern History Reader, ed. Keith Jenkins, Routledge, London-New York, 1997, 180-202. Stone, Lawrence, Vrnitev pripovedne umetnosti: razmialjanje ob novem starem zgodovinopisju, u: Zbornik "Vsi Tukididovi mu~je", Sodobne teorije zgodovinopisja, Ljubljana 1990, 163-177. Vann, Richard T., The Reception of Hayden White, History and Theory 37, 2, 1998, 143-161. Vattimo, Gianni, Postmoderno doba i kraj povijesti, u: Postmoderna: Nova epoha ili zabluda, Naprijed, Zagreb 1988, 72-82. Veyne, Paul, Kako piaemo zgodovino: pojem intrige, u: Zbornik "Vsi Tukididovi mu~je", Sodobne teorije zgodovinopisja, ed. O. Luthar, Ljubljana 1990, 21-49. White, Hayden, Historical Emplotment and the Problem of Truth, u: Probing Limits of Representation, ed. Saul Friedlnder, Cambridge, Mass., 1992, 37-53. White, Hayden, Metahistory. The historical imagination in nineteenth-century Europe, Baltimore - London 1973. White, Hayden, Problem pripovedi v sodobni teoriji zgodovinopisja, u: Zbornik "Vsi Tukididovi mu~je", Sodobne teorije zgodovinopisja, Ljubljana 1990, 95-135. White, Hayden, The Content of a Form: Narrative Discourse and Historical Representation, Baltimore 1987. Zdenka Janekovi Rmer O pisanju povijesti i znanju o proalosti Sa~etak U srediatu kritike koju su lingvisti ke i literarne teorije postmoderne uputile povijesti naalo se pitanje povijesne naracije. Dok su povjesni ari uglavnom odbacivali naraciju kao teoretski problem povijesti, postmodernisti ki su kriti ari sveli disciplinu na diskurzivnost i negirali njezinu spoznajnu vrijednost. Najviae sporenja izazvalo je pitanje je li povijest sposobna spoznati i posredovati proalu stvarnost ili je zatvorena u vlastiti diskurs i svedena na efekt knji~evnih obrazaca. Radikalni relativizam i skepticizam koji je proizaaao iz potonjeg uvjerenja, izazvao je niz politi kih i eti kih dilema koje su uklju ene u diskusiju o spoznajnim i metodoloakim mogunostima povijesti. Bez obzira na sve nedosljednosti i proturje ja, postmodernisti ka diskusija o diskurzivnosti humanisti kih disciplina pokazala je da jezik i naracija doista nemaju samo instrumentalnu, podreenu poziciju, nego i spoznajno zna enje. Pod tim utjecajem, danas se uspostavlja nova koncepcija povijesne discipline koja priznaje njezinu interpretativnost, ulogu subjektivnosti povjesni ara i utjecaj jezi nih i stilskih imbenika na oblikovanje povijesnih tekstova. Autorica smatra da ne treba progoniti literarnost iz teorije povijesti i svesti naraciju na golu funkciju povijesnog istra~ivanja. Historiografski iskaz je nu~no narativan i to se ne mo~e izbjei u refleksiji o povijesti. S druge strane, valja na novi na in problematizirati i teoretizirati povijesno istra~ivanje, to jest definirati epistemoloaka svojstva povijesti. Povijest kao disciplinu konstituiraju jednako i istra~iva ki postupci i literarni iskaz, te je zajedno ine distinktivnom formom znanja koja ima svoj predmet, metode i spoznajnu vrijednost. Zdenka Janekovi Rmer O pisanju povijesti i znanju o proalosti Kratki sa~etak Autorica raspravlja o utjecaju naracije na epistemoloaka svojstva povijesti kao discipline. Uz priznanje estetske dimenzije povijesti potrebno je na novi na in teoretizirati i povijesno istra~ivanje, jer je to preduvjet oblikovanja nove paradigme discipline. The cognition of history and methodology in post-modern historiography Summary Since 19th century numerous scholars discuss whether history is science or art and raise doubts on its cognitive capacities. From that time the gap between  scientific and  narrative notion of history became even larger. Positivism, historism, Marxism, structuralism, social history, demography and quantitative history, cliometry and other historical schools tried to establish the  scientific historiography. Their contribution to the historical knowledge and methodology is undeniable, but, nevertheless, their attempts to establish exactness in history failed. In effort to achieve this goal they rejected narration, because it was considered to be unscientific. The result of this modernistic definition of history, together with the new literary criticism was that history is often regarded as a kind of hybrid lacking the qualities of science as well as the art. But, this kind of discussion and its conclusion is possible only within the modernistic paradigm, which came to its end. By raising the questions on narrative discourse, post-modernism opened new ways of thinking on the relations between science and art, history and philosophy defining them as different but equally worth  paths to knowledge . Instead of modernistic meta-histories, post-modernism offered pluralism, differences, subjectivity, temporality and relativity of cognition. Regardless of all post-modernistic aporias they still enable history to redefine itself, outside of the modernistic project of  scientific history . Epistemological fragility of history results from the absence of its object, the undefined methodology, the lack of theory, subjectivity of historical knowledge and from the influence of different ideologies. The historians have to accept these limitations or, rather, characteristics of historical knowledge and, starting from there, redefine its cognitive capacities and methodology. In the middle of the discussion on history last 20  30 years is the question whether it can mediate the past reality through the text. Radical post-modern theory denies such a possibility based on conviction that there are no references outside the texts. Instead of traditional modernistic exclusivism that rejected narration and rhetorical means in history, now we have another exclusivism that disclaims any significance of historical research. Narration is more than just shaping the results of historical research, but it is not the only constituent of the historiography. History as a discipline deals with the past reality, i.e. something which is outside the text. It means that historiography has referential quality. Post-modernistic discussion fell into controversies in this matter, so many theorists withdrew from the previous radical positions and acknowledged that historiography can mediate the past reality in spite of its literarity. In spite of all inconsistencies and contradictions of post-modernistic objections on history, it s clear that we can t go back to traditional methodology that neglected the textuality of its products. Historiography has to accept epistemological significance of its literary form, but at the same time it mustn t avoid the theory. History can t be reduced to mere narration nor to traditional critical methods of the research  it has to integrate both, together with the theoretical, critical dimension. It has to take into account the subjectivity of historical cognition, i. e. to admit that historical knowledge changes in time and differ according to different perspectives or interpretation.  Gross, Suvremena historiografija, 54-59, 120, 135-136, 151-152. Janekovi Rmer, Povijesno iskustvo i pisanje povijesti, 55-58.  Gross, Suvremena historiografija, 250-257, 274-282. Joyce, The end of social history?, 342-348. Ankersmith, Historiography and Postmodernism, 290.  White, Problem pripovedi, 95, 125-127. Gross, Suvremena historiografija, 334-339.  Burguire, De la comprhension en histoire, 124-128. White, Problem pripovedi, 105-107, 113, 120, 125-127.  Stone, Vrnitev propovedne umetnosti, 163-177. Gross, Suvremena historiografija, 282, 296-298.  Gross, Suvremena historiografija, 220, 282-283, 406-410.  La Capra, Retorika in zgodovina, 144.  La Capra, History, Language and Reading, 803-804. Takvo shvaanje jezika pojavilo se u filozofiji. Gadamer, Istina i metoda, 590 i dalje.  Sewell, Language and Practice, 243. Gross, Suvremena historiografija, 322. Ermarth, Sequel to history, 48. Spiegel, History, historicism and the social logic of the text, 180- 185, 190.  White, Metahistory. White, Problem pripovedi, 96-97, 115-119. Vann, The Reception of Hayden White, 155. Veyne, Kako piaemo zgodovino: pojem intrige, 21-22. Gross, Suvremena historiografija, 335-338  Ankersmit, Hayden White s appeal to historians, 187-188.  Barthes, Essais critiques IV. Isti, The discourse of History, 120-123. Derrida, Grammatologie. La Capra, Rethinking Intellectual History. Isti, Retorika in zgodovina. Gross, Suvremena historiografija, 325, 329, 338. Hobart, The Paradox, 43-44.  Lyotard, The postmodern condition, 36-38.  Veyne, Kako piaemo zgodovino: pojem intrige, 24, 27-31.  La Capra, History, Language and Reading, 804-805. Gross, Suvremena historiografija, 227-229.  Barthes, The discourse of history, 120. Jenkins, Rethinking history, 34. Luthar, Nazaj k pripovedi, 15-16. Berkhofer, The challenge of poetics, 140-144.  La Capra, Retorika in zgodovina, 137-139, 141, 152, 156. Stone, Vrnitev pripovedne umetnosti, 163-172. Carr, Narrative and the real world, 124-126.  La Capra, History, Language and Reading, 811-812. Jenkins, Rethinking history, 24.  La Capra, History, Language and Reading, 825-826.  White, Problem pripovedi, 95-135. Gross, Suvremena historiografija, 325-329, 334-340. Carr, Narrative and the real world, 115-131. Ricoeur, La Mtaphore vive. Norman, Telling it like it was, 128-135.  Carr, Narrative, 115-126. Norman, Telling it like it was, 122-128.  Berkhofer, The challenge of poetics, 144-148. Norman, Telling it like it was, 124-128. Bennet, Outside literature, 221.  La Capra, History, Language and Reading, 815-816.  La Capra, Retorika in zgodovina, 158.  White, Problem pripovedi, 120. Lorenz, Can histories be true?, 310-311, 317-319, 321, 325, 328-329. Norman, Telling it like it was, 122, 131-132.  White, Problem pripovedi, 99-102.  La Capra, History, Language and Reading, 813-814.  Friedlander, Probing the limits of representation, 387-391. Lang, Is it possible to misrepresent the Holocaust, 426-433. Kellner,  Never again is now, 397-412. Kansteiner, From exception to exemplum, 413-417.  Neki postmodernisti ki povjesni ari to izravno formuliraju tra~ei od povijesti da potragu za istinom zamijeni djelotvornoau Vattimo, Postmoderno doba, 79.  Jenkins, Why bother with the past?, 62-63.  White, Problem pripovedi, 121-122. White, Historical emplotment and the problem od truth, 392-396.  U hrvatskom jeziku bi se to moglo djelomi no prispodobiti s povratnoau glagola.  White, The Content of a Form, 50-51, 80-81.  Rsen, Pisanje zgodovine, 84-86, 88.  White, The historical imagination in nineteenth-century Europe, Baltimore - London 1973.  Duby, Le dimanche de Bouvines, 27. juillet 1214, Gallimard, Paris 1973.  Peter Brown, , The World of late Antiquity from Marcus Aurelius to Muhammad , London 1971. Natalie Zemon Davies, The Return of Martin Guerre, Cambridge, Mass., 1983; Ista, Fiction in the Archives, Pardon Tales and their Tellers in Sixteenth Century France, 1987, Polity Press, Cambridge, 1998. E. Le Roy Ladurie, Montaillou, village occitan de 1294 1324, Paris 1982. Isti, Le Carnaval de Romans, De la Chandeleure au mercredi des Cendres 1579-1580, Editions Gallimard, Paris 1979. Carlo Ginzburg, Sir i crvi, Kozmos jednog mlinara iz 16. stoljea, GZH, Zagreb 1989. Clifford Geertz, Deep Play: Notes on a Balinese Cock-Fight, u: The Interpretation of Cultures, New York 1973. O tome vidi: Gross, Suvremena historiografija, 259-260, 315-317. Stone, Vrnitev pripovedne umetnosti, 174-176. Ankersmith, Historiography and Postmodernism, 291.  Joyce, History and postmodernism, 244-249. Ankersmit, Hayden White s appeal to historians, 186.  Gadamer, Istina i metoda, 231. Barthes, The discourse of History, 121. Gross, Suvremena historiografija 406-410.  O tome vidi: Bennet, Outside literature, 221-230.  Veyne, Besednjak razlik, 203.     PAGE 1 PAGE 4 &z|  4!6!%%%((*(p,r,8---~//D112,3358R;"B EFGIJKLHNOO`QR2UUhg h$hhSh#CJH*aJhSh#CJaJhSh@CJaJhnH tH hSh@CJaJmH sH hSh@0JCJaJhSh@6CJaJhSh@CJaJh!jhSh@0JCJUaJhSh@CJaJ66789N:R;r<<R>j?@"BCDEFGIIVJKLHNOlP`QRST 0^`0TUVVVV:We@eBe`ebehgjglgg$a$gd#$a$ 0^`0gg hhhvP~ȃʃ΄z: ܏PFr$a$`gd#gd#$a$gd#$hʃ̃΄ЄHz|ȇڇ:< "(܏ޏPRFHrtTNPvxz™*,Hқԛ֛lnĝ68:ޞ:<@BDh%WhnH tH h%Wjh%W0JUhSh#CJaJWNx*ԛl8ޞ:@Ԡh,|ĩƩʩ̩ЩDҠԠ֠Jƣfhj,.|~©Ʃȩ̩Ωҩԩةک ͼͱߦhSh#CJaJhS0JmHnHuh%W0JmHnHu h%W0Jjh%W0JUjhd3Uhd3h%WhnH tH jh%W0JUh%W h%Wh)Щҩ֩ة  h]h&`#$ (. A!"#$% 8@8 Normal_HmH sH tHDA@D Default Paragraph FontViV  Table Normal :V 44 la (k(No List B@B  Footnote Text mHsHu@&@@ Footnote ReferenceH*>'> Comment ReferenceCJ@"@  Comment Text mHsHu4@24 Header  9r .)@A. Page NumberHRH  Balloon TextCJOJQJ^JaJ &_g c##"'(3568>CEVKL ULX7`Iabci k lthu{W~   !"#$%&'()k8s' C>)]' l  B 0  7 ;1ABCG%:Uiju#01,G8ד\[1t!r O֛qz#ž^Ԡ.DݢKRSklǥXSTVmng ܺݺ_HPxÿ :I gb0000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000000@0@0@0@0@0@0@0@0@0@0@0@0@0@0@0@0@0@0@0@0@0@0@0@0@0@0@0@0@0@0@0@0@0@0@0@0@0@0@0@0@000@0I00@0I00@0I00@0I00@0@0@0@0@0@0I00 &&&&&)&$hDl6TgЩmn  ")!!ݺݺܺݺܺݺ  >U$S%WaS,3}d3#@ ܺ@p '3EUefg,48Vn@UnknownGz Times New Roman5Symbol3& z Arial5& zaTahoma"1h-9]<9F_S_S!4d~~@HX?,2Zdenka Janekovi Rmer Istvn RmerZdenka JanekovicOh+'0 $ D P \ ht|Zdenka Janekovi RmerIstvn Rmer Normal.dotZdenka Janekovic18Microsoft Office Word@%x@h$M@.Z@&aS՜.+,0 hp|   S_~ Zdenka Janekovi Rmer Title  !"#$%&'()*+,-./0123456789:;<=>?@ABCDEFGHIJKLMNOPQRSTUVWXYZ[\]^_`abcdefghijklmnopqrstuvwxyz{|}~ Root Entry F}feData 1Table!WordDocument*SummaryInformation(DocumentSummaryInformation8CompObjq  FMicrosoft Office Word Document MSWordDocWord.Document.89q