Naslov
Obuhvaćen u čovejčanstvu: priroda, vrlina i dobro koje želimo sebi i drugima
(Involved in humankind – Nature, virtue and the good we desire for ourselves and for others)

Autori
Zovko, Marie-Elise

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Poglavlja u knjigama, znanstveni

Knjiga
Nasljeđe antike. Ogledi u spomen Maji Hudoljetnjak Grgić

Urednik/ci
Pečnjak, Davor ; Šegedin, Petar ; Žakarija, Kruno

Izdavač
KruZak

Grad
Zagreb

Godina
2013

Raspon stranica
163-199

ISBN
978-953-6463-85-

Ključne riječi
priroda, ljudska priroda, vrlina, nužnost, sloboda, objektivnost, drugost, drugotnost, težnja, znanje, razumijevanje, substantia infinita, Amor Dei intellectualis
(nature, human nature, virtue, necessity, freedom, objectivity, otherness, alterity, desire, knowledge, understanding, substantia infinita, Amor Dei intellectualis)

Sažetak
U nezaboravnim retcima iz svog djela Devotions on Emergent Occasnions: ''Nijedan čovjek nije otok'', John Donne ukazuje na prisnu povezanost svih ljudskih bića. Kontrastna predodžba otoka i mora te kontinenta čija nijedna gruda zemlje ne može biti isprana a da se ne smanji cjelina, otkriva jednu neospornu istinu: ja sam obuhvaćen u čovječanstvu. Što više ljudi pokušavaju praviti razliku među sobom, tim više podupiru zajedničko utemeljenje egzistencije koju dijele i koja ih nerazdvojivo spaja jedne s drugima. Priroda je naše zajedničko uporište, osnova koja nas povezuje, a svaki pokušaj razdvajanja pojedinca od sudbine čovječanstva nije ništa doli oblik samoobmane. U ovome radu istražuju se načini na koje razna značenja pojma prirode u njezinom kontekstu čovječnosti potvrđuju ovu jednostavnu istinu. Unatoč različitim ciljevima ljudske težnje, zbog zajedničke prirode ljudska bića teže za jedinstvenim ciljem: srećom. Ostvarenje tog cilja, po mišljenju filozofa, ovisi pak o postizanju vrline, savršenstva ljudske prirode. Pojam vrline podrazumijeva potrebu za svjesnom i intencionalnom upotrebom naših prirodnih sposobnosti pri oblikovanju vlastitog karaktera i ponašanja u skladu s određenim uzorom ili idealom – sa svrhom da se postane čovjekom što je više moguće. Autorica, uz pomoć filozofa poput Platona, Aristotela i Spinoze, razmatra odnos između prirode i vrline koji se temelji na objašnjenju raznih značenja pojma prirode te njihove uloge u ostvarenju naše čovječnosti – od vanjske ili fizičke prirode, do tjelesne prirode, objektivnosti u njezinim brojnim oblicima, uključujući objektivnost ''drugog'' spontaniteta koji je sličan meni (drugotnost) te konačno do ideala ljudske prirode kao uzora ili cilja čovjekove težnje. Na taj se način javlja jedan neizbježan paradoks: paradoks slobode i nužnosti, paradoks koji tvori osnovu za daljnje suprotstavljanje prirode i odgoja u oblikovanju naših sposobnosti kao pojedinaca te članova veće zajednice: na koji način, kroz intencionalnu uporabu naših prirodnih umskih moći (differentia specifica ljudske vrste), tj. sposobnosti koje djeluju prema istoj zakonitosti i nužnosti kao i vanjska ili fizička priroda u cjelini, možemo ostvariti izvrsnost (arete) koja odgovara našoj vlastitoj prirodi? Suprotnost slobode i nužnosti u ljudskom djelovanju te u povijesti čovječanstva razmatra se i s obzirom na primjere iz Tolstojeva Rata i mira te Kantove Ideje povijesti u kozmopolitskoj namjeri, kao i na temelju Spinozinog pojma conatus-a, težnje za očuvanjem koja je zajednička osobina svih bića no kod čovjeka ima poseban oblik težnje za razumijevanjem istinitih uzroka svih stvari onako kako slijede iz beskonačne supstancije (substantia infinita) i iz njihove vlastite prirode. Apsolutna sloboda beskonačne supstancije jest sloboda jedine stvari koja postoji te djeluje isključivo prema vlastitoj prirodi ili pojmu. Sloboda koju ljudi postižu kroz usavršavanje svojih sposobnosti razumijevanja samo je slika apsolutne slobode prvog načela, beskonačne supstancije koja je natura naturans ili Bog. Naočigled nepomirljiv konflikt slobode i nužnosti, prirode i vrline, naturalizma i intelektualizma nestaje uz pomoć uvida koje možemo steći na temelju proučavanja ovih odnosa. Konačni ishod prepoznavanja zajedničke prirode koja ujedinjuje sva ljudska bića te put do njezine izvrsnosti jest prirodna želja doseći za druge isto ono dobro koje želimo i za sebe, a ponajviše najveće dobro: znanje i razumijevanje najvišeg načela i načina na koji sve stvari slijede iz njegove stvaralačke moći. Dok zajedništvo znanja i razumijevanja u zajedničkoj potrazi za onim što nam je potrebno za cjelovito očuvanje i najveće moguće savršenstvo uma i tijela tvori osnovu prirodnog jedinstva ljudskih bića, iz spoznaje stvari onako kako su sadržane u Bogu i slijede iz njegove nužnosti (spoznaje svega sub specie aeternitatis) nastaje najveća moguća radost i zadovoljstvo uma, ono što Spinoza naziva ''intelektualna ljubav prema Bogu''.

Izvorni jezik
Engleski

Znanstvena područja
Filozofija

Napomena
Prevela Ivana Turkalj s engleskog jezika

POVEZANOST RADA