Pregled bibliografske jedinice broj: 624511
Mramorna skulptura i altaristika XVII. i XVIII. stoljeća na području Rijeke i Hrvatskoga primorja
Mramorna skulptura i altaristika XVII. i XVIII. stoljeća na području Rijeke i Hrvatskoga primorja, 2012., doktorska disertacija, Filozofski fakultet, Zagreb
CROSBI ID: 624511 Za ispravke kontaktirajte CROSBI podršku putem web obrasca
Naslov
Mramorna skulptura i altaristika XVII. i XVIII. stoljeća na području Rijeke i Hrvatskoga primorja
(Marble sculpture and altars in 17th and 18th century in Rijeka and Hrvatsko primorje)
Autori
Šourek, Danko
Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Ocjenski radovi, doktorska disertacija
Fakultet
Filozofski fakultet
Mjesto
Zagreb
Datum
28.06
Godina
2012
Stranica
552
Mentor
Cvetnić, Sanja
Ključne riječi
mramorna skulptura; mramorni oltari; barok; Rijeka; Trsat; Senj; Hrvatsko primorje; obitelj Pacassi; Pasqualin Lazzarini; Paolo Callalo; Paolo Zuliani; Antonio Michelazzi; obitelj Fadiga; Sebastiano Petruzzi; obitelj Capovilla
(Marble sculpture; Marble altars; Baroque; Rijeka; Trsat; Senj; Hrvatsko primorje; Pacassi Family; Pasqualin Lazzarini; Paolo Callalo; Paolo Zuliani; Antonio Michelazzi; Fadiga Family; Sebastiano Petruzzi; Capovilla Family)
Sažetak
Mramorna skulptura i altaristika na području Rijeke i Hrvatskoga primorja XVII. i XVIII. stoljeća zahtijeva istraživački pristup s različitih motrišta. U prvom poglavlju naglašena je stoga značajna uloga naručiteljâ kod kojih od kraja XVII. stoljeća raste sklonost estetskim kanonima venecijanskoga baroka koji s vremenom potiskuju srednjoeuropske umjetničke utjecaje. Nosioci te promjene bili su riječki isusovci koji su – zahvaljujući bliskim vezama sa svojom subraćom u Gorici – ostvarili trajne kontakte s tamošnjim altarističkim radionicama kao posrednicima između venecijanskih kipara i naručitelja s rubnih područja Habsburške Monarhije. Gotovo istodobno, djela tih radionica ušla su i u franjevačku crkvu sv. Marije na Trsatu, no njihova je prisutnost tu prije svega obilježena inicijativom privatnih naručitelja iz redova hrvatskih društvenih elita. Početna razlika odrazila se i u potonjem opremanju dvaju značajnih sakralnih objekata: tijekom narednoga, XVIII. stoljeća, u riječkoj su se isusovačkoj crkvi sv. Vida podizali isključivo mramorni oltari i propovjedaonica, a na Trsatu je u istome razdoblju ključnu ulogu odigrala Franjevačka kiparska radionica, usko povezana sa srednjoeuropskim (alpskim) uzorima te posve posvećena kiparskom i altarističkom oblikovanju u drvetu. U privatne su se naručitelje iz redova mjesnoga patricijata, bratovština i građanstva pouzdavali i kanonici riječkoga Zbornoga kaptola te redovnici gradskoga augustinskoga samostana, no u njihovim su crkvama – Uznesenja Blažene Djevice Marije i sv. Jeronima – tijekom XVIII. stoljeća mramorni oltari i propovjedaonice posve istisnuli stariji, drveni inventar. Osim navedenih naručitelja u Senju se – kao dijecezanskom središtu – javlja značajnija naručiteljska djelatnost visokoga klera koji u Rijeci zastupa tek osamljena donacija pićanjskoga biskupa, ujedno i mjesnoga patricija, Jurja Franje Ksavera Marottija. Zahtjevima riječkih i primorskih naručitelja isprva odgovaraju članovi altarističkih radionica s područja Goričko-gradišćanske grofovije. U drugom poglavlju razmotrena su djela goričkih radionica obitelji Pacassi i Pasqualina Lazzarinija te se –na osnovi komparacije s njihovim ostvarenjima u užem zavičaju kao i u susjednim regijama – u slučaju njihovih riječkih i primorskih ostvarenja otklanja, prije pretpostavljani, integrirani kiparski aspekt produkcije. Djelatnost radionice Pacassi na riječkom i primorskom području ograničena je na njezine posljednje goričke predstavnike, oca i sina Leonarda i Giovannija mlađega, a njihovu predhodno prepoznatom opusu pridružena su dva nova djela (oltar sv. Franje u crkvi sv. Marije na Trsatu ; menza glavnoga oltara u kapeli sv. Sebastijana u Rijeci). Kao ishodište njihovih altarističkih rješenja potvrđena je mletačka tradicija XVII. stoljeća, posebno monumentalna ostvarenja arhitekta Baldassarea Longhene. Ona se – osobito u okviru opusa Pasqualina Lazzarinija – postupno obogaćuje naglašenijom ornamentikom (barokni akant) te motivima preuzetima iz rasprostranjenoga traktata isusovca Andree Pozza, Perspectiva pictorum et architectorum, među kojima se ističe tordirani stup obavijen uskom, lisnatom girlandom. Ipak, najcjelovitije i najmonumentalnije rješenje inspirirano Pozzovim priručnikom – vjerojatno i u širim hrvatskim razmjerima – bila je scenografija u obliku slavoluka podignuta pred crkvom sv. Marije na Trsatu 1715. godine, prigodom svečanosti krunidbe čudotvorne slike Majke Milosrđa. Izgled toga apparatusa sačuvan je na memorijalnom grafičkom listu u knjizi trsatskoga franjevca Petra Francetića Tersactum Coronata Deipara Virgine, izdanoj u Veneciji 1718. godine. S djelatnošću navedenih goričkih radionica povezan je i oltar Presvetoga Sakramenta u riječkoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije – čiji je altaristički dio ovdje pripisan Pasqualinu Lazzariniju. U karakterističnoj – i za naše područje iznimnoj – formi svetohranišnoga oltara ponovljen je pri tome popularan model koji je svojim glavnim oltarom u crkvi svetih Hilarija i Tacijana u Gorici inaugurirao Giovanni Pacassi mlađi, a na okolnom području širio upravo njegov rođak, Pasqualin Lazzarini. Skulptorska dekoracija riječkih i primorskih oltara radionice Pacassi i Pasqualina Lazzarinija većim je dijelom – na osnovi usporedbe sa srodnim ostvarenjima na venetskom, goričkom i kranjskom području – prepoznata kao proizvod radionice venecijanskoga kipara Paola Callala. U okviru trećega poglavlja s ovim je umjetnikom arhivski izravno povezana kiparska oprema Lazzarinijeva glavnoga oltara crkve sv. Vida u Rijeci, a njegovu prepoznatljivu izričaju pridružene su i skulpture na atici glavnoga oltara crkve sv. Helene Križarice u Kastvu, glavnoga te bočnih oltara sv. Katarine Aleksandrijske i sv. Mihaela Arkanđela u crkvi sv. Marije na Trsatu, kao i glavnoga oltara u kapeli Bezgrješnoga Začeća Blažene Djevice Marije u Rijeci. Prisutnost skulptura najboljega venecijanskoga majstora s prijelaza XVII. u XVIII. stoljeće, Rijeku i njezinu neposrednu okolicu (Trsat i Kastav) uključuje u krug značajnih središta rane recepcije venecijanske skulpture na području Habsburške Monarhije, svrstavajući je time uz bok gradova poput Beča, Ljubljane ili Zagreba. Osobito važnim za razumijevanje riječkoga baroka pokazalo se i Gradišće na Soči – uz Goricu, drugo važno središte pogranične Habsburške grofovije. Upravo iz ovoga grada u Rijeku su pristigli graditelji isusovačke crkve – otac i sin Bernardino i Giovanni Martinuzzi – kao i osnivač prve riječke kiparske i altarističke radionice, Antonio Michelazzi. Kao prilog gradišćansko-riječkim vezama u četvrtom poglavlju disertacije izložen je kratak osvrt na recentno rekonstruirani opus mjesne radionice Paola Zulianija, značajan zbog rane integracije kiparske i altarističke prakse koja je predhodila analognim zbivanjima u Ljubljani, ali i Rijeci. S djelatnošću gradišćanskoga majstora – osvjedočenoga kiparskoga suradnika altarističke radionice Pasqualina Lazzarinija – ovom su prigodom povezane asistentske skulpture oltara sv. Petra te skulptorska dekoracija oltara Presvetoga Sakramenta u riječkoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije, kao i osamljena skulptura sv. Agate, danas smještena na gradskome groblju Kozala. Važno je također naglasiti da je kod skulptura velikih anđela-adoranata te svetih Petra i Pavla na potonjem oltaru uočena izrazita tipološka i stilska srodnost s djelima venecijanskoga kipara toskanskoga podrijetla, Pietra Baratte (primjerice s asistentskim skulpturama glavnoga oltara crkve svetih Hilarija i Tacijana u Gorici). Opusu neznanoga kipara upečatljiva izraza (Majstor bucmastih puttâ ; Maestro di putti paffuti) na nekima od riječkih oltara Pasqualina Lazzarinija (oltari sv. Ignacija Loyolskoga te svetih Alojzija i Stanislava u crkvi sv. Vida ; oltar sv. Petra u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije) pridružene su i skulpture neutvrđenih kiparâ iz kruga Paola Zulianija. Dva anđelâ na atici oltara sv. Ignacija Loyolskoga s oprezom pak upućuju na mogući udio mladoga Antonija Michelazzija. Djelatnosti Antonija Michelazzija posvećeno je peto poglavlje disertacije. Nadovezujući se na istraživanja Radmile Matejčić ocrtava se njegova umjetnička formacija te značaj kiparsko – altarističke radionice koju je, kao gradišćanski pridošlica, osnovao u Rijeci krajem trećega desetljeća XVIII. stoljeća. Poznatim arhivskim podatcima, koji od 1729. godine prate Michelazzijev život u Rijeci, pridružena je i nekolicina novih, među kojima i točan nadnevak kiparove smrti – 18. rujna 1771. godine. Rasprava nadalje opovrgava prijašnju pretpostavku o izravnoj vezi Michelazzijeva dolaska u Rijeku s mjesnom aktivnošću kipara Jacopa Contierija. Međutim, tom se umjetniku padovanskoga podrijetla, na osnovi usporedbe sa sigurnim radovima – uz potpisana djela u Rijeci i nedalekim Mošćenicama – na primorskome području približavaju asistentske skulpture sv. Dominika i sv. Margarete s nekadašnjega oltara Majke Božje od Krunice u crkvi sv. Andrije Apostola u Bakru (prije pripisane Leonardu Zulianiju). Kao izvor kiparske formacije Antonija Michelazzija prepoznata je navedena radionica Paola Zulianija, pri čemu ne treba zanemariti niti moguće uzore sāmoga gradišćanskoga kipara, a prije svih Pietra Barattu čiji je opus, kako se čini, predstavljao važan izvor Zulianijevih i Michelazzijevih skulptorskih rješenja. Michelazzijeva veza s Paolom Zulianijem – jednim od kiparskih suradnika Lazzernijeve altarističke radionice – potvrđuje i predpostavku o kiparovu dolasku u Rijeku posredstvom goričkoga majstora (Lazzarinija), a njegova se umjetnička emancipacija u novoj sredini poklapa upravo s godinom Lazzarinijeve smrti (1731.). Uz to, rana integracija kiparske i altarističke djelatnosti u sklopu Zulianijeve gradišćanske radionice mogla je potaknuti mladoga umjetnika da i sām primjeni uspješnu praksu koja je proces izrade mramornih oltara i propovjedaonica ukrašenih skulpturama nesumnjivo činila jednostavnijim i jeftinijim. Uočene srodnosti Michelazzijeva i Zulianijeva opusa pridonijele su potpunijem razumijevanju likovnih izraza obojice umjetnika te potaknule nekoliko novih atribucija, kao i potvrda predhodno iznesenih prijedloga. Uz prenošenje kompozicijskih rješenja prisutnih u kiparskoj praksi užega zavičaja, osobitu pozornost zavrjeđuje i Michelazzijevo vjerno prenošenje likovnoga predloška venecijanskoga slikara Antonija Balestre (za reljef Poklonstvo pastira na oltaru sv. Josipa u crkvi sv. Vida u Rijeci). Od četvrtoga desetljeća XVIII. stoljeća u vrijeme velikih narudžbi koje su Antonija Michelazzija odvele do Graza, Zagreba te Senja, unutar majstorovih altarističko-kiparskih ostvarenja moguće je izdvojiti i kiparske udjele drugih umjetnika. Prisutnost skulptura Francesca Robbe na nekima od Michelazziju pripisanih oltara (oltar sv. Franje Ksaverskoga u crkvi sv. Vida u Rijeci ; oltar istoga titulara u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Senju ; glavni oltar u crkvi sv. Jeronima u Rijeci) potkrjepljuju arhivski dokumentirane osobne veze riječkoga i ljubljanskoga kipara. Heterogeni autorski i stilski mozaik rasvjetlila su istraživanja niza bočnih oltara riječke crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije nastalih tijekom petoga desetljeća XVIII. stoljeća. Antoniju Michelazziju ovdje se – uz pretpostavljenu iznimnu prisutnost venecijanskoga kipara Giovannija Marchiorija na oltaru Raspeća – pridružuje i anonimni kiparski suradnik prepoznatljiva osobna izraza koji je osim u Rijeci djelovao i u nedalekom Veprincu te Cresu. Arhivski je pak potvrđen riječki boravak kipara Orazija Bonettija te je uočena iznimna sličnost njegovih, i dokumentiranih ostvarenja Antonija Michelazzija (npr. parovi puttâ na propovjedaonici katedrale u Udinama i atici oltara sv. Jurja iz stare zagrebačke katedrale). Na osnovi posrednih arhivskih podataka moguće je potvrditi i osobne veze Antonija Michelazzija te trojice klesara koji su vjerojatno tvorili svojevrsnu jezgru njegove radionice. Uz otprije poznatoga Adama Michelazzija – u čijem je slučaju potvrđeno gradišćansko podrijetlo i nadnevak rođenja (19. srpnja 1720.) – to su Venecijanac Giovanni Rigetti te Pietro Baraccioli. S prestankom umjetničkoga stvaralaštva Antonija Michelazzija početkom šestoga desetljeća XVIII. stoljeća (gotovo dvadeset godina prije umjetnikove smrti) podudara se prva dokumentirana venecijanska altaristička narudžba na području Rijeke i Hrvatskoga primorja. Riječ je o oltaru sv. Vincenta Ferrera koji je između 1755. i 1757. godine izveo Pietro Fadiga – odvjetak obitelji venecijanskih klesara koji su već prije svoju djelatnost proširili na prostor mletačke Dalmacije. S karakterističnim altarističkim rješenjima za obitelj Fadiga – nadahnutima primjerima venecijanskoga arhitekta Giorgia Massarija – na riječkom i primorskom području (Trsat ; Senj) susrećemo se pak tijekom šestoga i sedmoga desetljeća XVIII. stoljeća. Kraj XVIII. stoljeća obilježen je razgranatom djelatnošću novih mletačkih pridošlica u Rijeku – majstorâ iz obitelji Capovilla i Sebastijana Petruzzija – obrađenom u okviru šestoga poglavlja disertacije. Oni su, nastavljajući veze koje je tijekom predhodnoga razdoblja s tamošnjim naručiteljima uspostavio Antonio Michelazzi, svoju djelatnost ubrzo proširili na Senj i Zagreb te susjedne otoke Krk i Cres, označivši vrhunac i kraj barokne faze riječke skulpture i altaristike.
Izvorni jezik
Hrvatski
Znanstvena područja
Povijest umjetnosti
Napomena
SUMMARY The 17th and 18th century marble sculptures and altars in Rijeka and Hrvatsko primorje require a broad research approach. The First Chapter emphasises therefore a significant role of the commissioners. By the end of the 17th century they started to develop an increasing taste for the aesthetic cannons of the Venetian Baroque that, during the course of time, superseded the Central-European influences in art. The champions of aforementioned change were the Jesuits of Rijeka. Due to their close relationships with their brethren in Gorizia they were able to acquire firm contacts with yonder altar-workshops that acted as mediators between the Venetian sculptors and commissioners from the boundary regions of the Habsburg Empire. Almost simultaneously, the artefacts of the same workshops entered in the Franciscan church at nearby Trsat, but here their appearance was primary due to the initiative of the various members of the Croatian social elite. This initial difference was also reflected in the later furnishings of two important church buildings in the region. During the 18th century the Jesuit church in Rijeka was exclusively embellished by marble altars and pulpit, while the Franciscan church at Trsat being especially marked by the Franciscan statuary workshop, closely connected to Middle-European (Alpine) models and specific for the statues and altars made of wood. The canons of the Rijeka College Chapter, as well as the friars of the local Augustinan Monastery, have also rely to the patrons from the civil society (patricians, fraternities, townsmen), but in their churches – dedicated to the Assumption of the Blessed Virgin and to St Jerome – marble altars and pulpits have completely replaced earlier wooden inventory. Alongside the aforementioned patrons, in Senj – due to its character of Episcopal seat – there is also a notable contribution of high clergy, while in Rijeka it is only represented with a donation of Juraj Franjo Ksaver Marotti, a local patrician and the bishop of Pićan in Istria. At first, the demands of commissioners from Rijeka and Hrvatsko primorje were met by members of the altar-workshops from the County of Gorizia and Gradisca. In the Second Chapter, the workshop production of the Pacassi Family and Pasqualin Lazzarini is taken in consideration and compared with their oeuvre in native, as well as in adjacent regions. In case of their altars in Rijeka and Hrvatsko primorje the activity of the Pacassi Family is restricted to the last representatives that resided in Gorizia – the father and the son, Leonardo and Giovanni the Younger. Two further works are adjoined to their known activity – namely the altar of St. Francis in St Mary's Church at Trsat and the mensa (the altar-table) of the main altar in St Sebastian Church in Rijeka. As for the source of constructive solutions, it is to be traced in the Venetian 17th century tradition, especially in the monumental works of the famous architect Baldassare Longhena. Primary within the production of Pasqualin Lazzarini, this tradition was progressively enriched with emphasized ornament (acantus folliage) and with elements taken from the most inherent treatise of the jesuit Andrea Pozzo, Perspectiva pictorum and architectorum (1693 ; 1700), like Solomonic columns belted with thin foliar garland. However, the fullest and the most monumental solution inspired by Pozzo's Manual – probably even in broader Croatian context – is to be recognized in the temporary set (Thriumphal Arc), placed in front of the St Mary's church at Trsat in 1715 during the festivities of coronation of its miraculous image of Mater Gratiarum. The appearance of this apparatus is luckily preserved thanks to the commemorative graphic in the contemporary book of the Franciscan frier Petar Francetić, Tersactum Coronata Deipara Virgine, issued in Venice in 1718. Aforementioned workshops from Gorizia are also associated with the Altar dedicated to Corpus Domini in the church of the Assumption of Blessed Virgin in Rijeka, here attributed to Pasqualin Lazzarini. In characteristic, and for this region exceptional form of tabernacle-altar, was repeated a popular model first introduced in Gorizia by Giovanni Pacassi the Younger with his high altar in the church of St Illario e Taziano. A great deal of sculptural elements of the Pacassi and Lazzarini altars in Rijeka and Hrvatsko primorje – due to its comparison with allied works in Veneto, Gorizia and Carniola Regions – is recognized as a workshop product of the Venetian sculptor Paolo Callalo. In the Third Chapter the sculptures of high altar in the St Vitus Church in Rijeka are, through new analysis of the written sources, attributed to Paolo Callalo and his specific expression is associated with the sculptures of High Altar in the St Helen's Church in Kastav, High Altar and altars dedicated to St Catherine and St Michael in the St Mary's Church at Trsat, as well as with the ones on the High Altar in the Immaculate Conception Chapel in Rijeka. The sculptural works of the finest Venetian master (primo maestro da Venezia) at the turn of the 18th century, are joining Rijeka and its immediate surroundings (Trsat and Kastav) and the important centres of early reception of the Venetian sculpture within the Habsburg Empire, alongside to Vienna, Ljubljana and Zagreb. Gradisca d'Isonzo – beside Gorizia, the other important town in the Couty of Gorizia and Gradisca – emerged as a centre of outmost importance for the understanding of the Baroque-era in Rijeka. From Gradisca d'Isonzo arrived the builders of the Rijeka Jesuit Church – the father and the son, Bernardino and Giovanni Martinuzzi – as well as Antonio Michelazzi the founder of the first local altar and sculptural workshop. As a contribution to the artistic relations between Gradisca and Rijeka, the Fourth Chapter brings a short overview of the recently reconstructed oeuvre of the Paulo Zuliani's gradiscan workshop and stresses its importance for an early integration of the altaristic and sculptural practice that preceed similar development in Ljubljana and Rijeka. Paolo Zuliani, a confirmed sculptural collaborator of the Lazzarini's altar-workshop, here is associated to sculptures on the altars dedicated to St Peter and Corpus Domini in the Church of the Assumption of Blessed Virgin in Rijeka, as well as to the secluded sculpture of St Agatha, presently located at the Kozala Municipal Cemetery. It is important to notice a distinct formal and stylistic affinity between the great pair of angels and St Peter and Paul at the Corpus Domini Altar in Rijeka and works of the Venetian sculptor of the Toscan origin, Pietro Baratta. To the oeuvre of the unknown but very distinctive sculptor (so called Master of chubby cherubs) recognized at some of the Lazzarini's altars in Rijeka (altars dedicated to St Ignatius and to St Aloysius and Stanilsaus in the St Vitus Church ; altar dedicated to St Peter in the church of the Assumption of Blessed Virgin), are now being added some works made by sculptors from the Zuliani's circle. In the case of the pair of angels at the gable of the St Ignatius Altar, a possible attribution to young sculptor Antonio Michelazzi is suggested. The Fifth Chapter deals with activities of Antonio Michelazzi. In addition to prior study of Radmila Matejčić, his artistic formation is outlined and considered from the view-point of the altar and sculptural workshop that he founded in Rijeka around 1729. Known archival records concerning his life in Rijeka are being broadened with several new ones, including the exact date of the sculptor's death – 18th September 1771. Furthermore, the dissertation declines the earlier thesis that the Michelazzi's coming to Rijeka was in direct relation with local activity of Jacopo Contieri. At the same time – through the comparative analysis – potential oeuvre of this Padovan master has been expanded to statues of St Dominic and St Margaret, originally located on the Rosary Altar in the St Andrew's Church in Bakar. The origin of the Michelazzi's artistic formation is placed within aforementioned workshop of Paolo Zuliani, whereat the potential Zuliani's models should also be kept in mind: it is clear that works of the Venetian sculptor Pietro Baratta represent an important source of the Zuliani's as well as the Michelazzi's sculptural compositions. The Michelazzi's connection with Paolo Zuliani – as one of the sculptural collaborators of the Lazzarini's altar-workshop – confirms an assumption that Michelazzi came to Rijeka via Lazzarini. Furthermore, his definite artistic emancipation in the new environment occurred in 1731 – the year of the Lazzarini's death. The integration of the sculptural and altaristic practice that took place within the Michelazzi's Rijeka workshop could also well be inspired by the same, earlier events in the Zuliani's gradiscan workshop. The perceived affinities within oeuvres of Paolo Zuliani and Antonio Michelazzi have contributed to the fullest understanding of the artistic expression of both artists and fostered some new attributions, as well as confirmations of few previous suggestions. A special episode in the Michelazzi's work presents his correct interpretation of the pictorial model of the Venetian painter Antonio Balestra (used for his relief Adoration of the Shepherds at the Altar dedicated to St Joseph in St Vitus Church in Rijeka). Starting with great commissions that from the 1730-ies Michelazzi has undertaken even in Graz, Zagreb as well as Rijeka and Senj, on some of his altars it is possible to isolate some sculptural contributions of other artists. The sculptures of Francesco Robba and his cercle, on the altars dedicated to St Francis Xavier in St Vitus in Rijeka and in church of the Assumption of Blessed Virgin in Senj, as well as on the high altar of the St Jerome's in Rijeka, are corroborating the archive sources about personal relations of two artists. During his work on the side altars in the church of the Assumption of Blessed Virgin in Rijeka – alongside to exceptional presence of potential works of the Venetian sculptor Giovanni Marchiori – Michelazzi was apparently aided by an unknown assistant whose works can be also identified in nearby Veprinac and Cres. The archive sources confirm the Rijeka sojourn of the sculptor Orazzio Bonetti whose documented angels on the pulpit of Udine Cathedral bear significant resemblance to the analogue sculptures on the Michelazzi's St George's altar from the old Zagreb Cathedral. Some indirect archive data can also testify the Michelazzi's personal relations with three stonemasons that probably constituted a bulk of his workshop in Rijeka. Alongside already known Adamo Michelazzi (who is here confirmed to be born on the 19th July 1720 in Gradisca d'Isonzo), these were Venetian Giovanni Rigetti and Pietro Baraccioli. The first documented altar in Rijeka and Hrvatsko primorje being directly commissioned in Venice coincides with the conclusion of the Michelazzi's known activities in early 1750-ies (almost 20 years before the artist's death in 1771). It was the altar dedicated to St Vincent Ferrer, carried out by Pietro Fadiga, an offspring of the Venetian family of stonemasons and sculptors that have already spread their activities in Dalmatia (in possession of the Venetian Republic). Some of the characteristic altar features, that Fadiga family took over from works of the Venetian architect Giorgio Massari, are also to be seen in other examples in Rijeka, Trsat and Senj during the 1750-ies and 1760-ies. The end of the 18th century was marked by extensive activities of masters from the artistic family Capovilla and Sebastiano Petruzzi and is discussed in the Sixth Chapter. Maintaining the Michelazzi's relationships with commissioners in Zagreb, Senj, as well as neighbouring islands under the Venetian government, Krk and Cres, they marked the highpoint and the end of the baroque phase in sculpture and altars in Rijeka and Hrvatsko primorje.
POVEZANOST RADA
Projekti:
130-1012654-1073 - Slikarstvo i skulptura 17. i 18. stoljeća u kontinentalnoj Hrvatskoj (Cvetnić, Sanja, MZOS ) ( CroRIS)
Ustanove:
Filozofski fakultet, Zagreb